Kako biste opisali posljednji događaj u Bosanskoj Krupi kada je maloljetnik nožem ubio jednog i ranio drugog policajca?
Nažalost, čini se kako je tim događajem, na tragičan način, i kod nas lokaliziran znatno širi trend koji opažamo od jeseni prošle godine, odnosno od napada Hamasa na Izrael i izraelskog odgovora na taj napad te svega što je od tada uslijedilo. Za to se vrijeme, samo u zemljama Europske unije, učetverostručio se broj terorističkih napada u odnosu na 2022. godinu. U vezi s tim napadima – uspjelim, neuspjelim i spriječenim – identificirano je oko 60 počinitelja i suučesnika. Više od dvije trećine tih osoba su mladi ljudi dobi od 13 do 18 godina. Skoro bez izuzetka, svi su radikalizirani, i to velikom brzinom, na društvenim mrežama gdje su ohrabreni i potaknuti na izvođenje napada sličnih onome u Bosanskoj Krupi. Maloljetni teroristi ranije su bili izuzetak, dok se u posljednje vrijeme upravo oni sve više angažiraju u izvršenju ovakvih napada, najčešće noževima, mačetama i sjekirama. Kolege na Zapadu još su ranije uočile ovakav trend, pa su zbog karakterističnog načina radikalizacije ove mlade osobe nazvali ”TikTok teroristima.”
Koliko se u ovom slučaju može govoriti o indoktrinaciji i na koji način?
To će biti moguće pouzdano zaključiti tek nakon provedene istrage koja će utvrditi s kime se i gdje napadač družio, gdje je sve i kako mogao doći u dodir s radikalnim idejama. Posebno je važno što istraga uključuje i digitalnu forenziku, odnosno analizu svih elektronički skladištenih, obrađivanih ili prenošenih podataka na računaru i mobilnom telefonu počinitelja. Sadržaji sa naloga na društvenim mrežama koje je koristio mladi napadač, a koji su dospjeli u javnost, ukazuju na to da je pratio i dijelio tonske i video materijale koji su preuzimani sa medijskih platformi bliskih takozvanoj Islamskoj državi (poznatoj i kao ISIL, ISIS, IDIL, ID, daesh i dawla). U nekima od njih poziva se na nasilje i mučeništvo. Podsjetit ću da je još početkom godine (4. 1. 2024.) ISIL preko svojih medijskih platformi izdao proglas u kojem se pozivaju sljedbenici da napadaju nevjernike posvuda i da pri tome ”ne prave razliku između civila i vojnika”. Nešto kasnije (29. 3. 2024.) glasnogovornik ISIL-a, Abu Hudhayfah al-Ansari pozvao je pristaše da napadaju nevjernike po Americi i Europi: ”Raznosite ih eksplozivom, palite ih zapaljivim bombama, pucajte na njih mecima, koljite im vratove noževima, gazite ih autobusima”, pozivao je al-Ansari. Sredinom ljeta (16. 8. 2024.), službeni bilten ISIL-a, al-Naba je, podsjećajući na ratna stradanja u ”Palestini, Iraku, Jemenu, Čečeniji i Bosni i Hercegovini”, pozvao simpatizere da ”uzmu mač i na masakre odgovore masakrima… jer ništa ne odvraća od ubijanja kao ubijanje”. Upravo nadahnuti ovim porukama, pripremani su (izvedeni, spriječeni ili neuspjeli) teroristički napadi ove godine u Minhenu, Solingenu, Beču, Gracu, Beogradu, Moskvi, Istambulu i drugdje. Napadači su najčešće poticali iz dijaspora sa Zapadnog Balkana, sjevernog Kavkaza i središnje Azije, kao i migrantskih zajednica nedavno useljenih u zemlje Europske unije. Istraga napada u Bosanskoj Krupi bez sumnje će utvrditi da li je i u ovom slučaju počinitelj bio potaknut ovakvim porukama.
Tužilaštvo je taj čin okarkterisalo kao teroristički, šta vi mislite?
Tužiteljstvo donosi takvu odluku na temelju prikupljenih dokaza u istrazi i po pravilu, vrlo je oprezno pri izricanju navedene inkriminacije, ako ni zbog čega drugog, onda zato što je kasnije treba dokazati pred sudom. Ako se nadležno tužiteljstvo u ovom slučaju odlučilo tako brzo nakon napada kvalificirati ga terorističkim, siguran sam da postoji valjan razlog za takvu odluku. Istraga u ovom slučaju još traje i vidjet ćemo da li će i u kojem obimu njome biti obuhvaćene i druge osobe i kakve će, ako ih bude, biti kvalifikacije kaznenog djela u optužnicama koje će biti podignute.
Ovo je treći napad u BiH na policijsku stanicu, prvi je bio u Bugojnu, potom Zvorniku, sada u Bosanskoj Krupi. Zašto se biraju ovakve institucije?
Podsjetit ću da je i prije toga bilo napada na policiju i policajce od kojih su neki kvalificirani kao teroristički. U Mostaru je 1997. godine ispred policijske stanice satnim mehanizmom detonirano 30 kilograma eksploziva podmetnutog u parkirano vozilo. Napad su izveli strani državljani, Ahmed Zuhair – Handala, Ali Ahmed Ali Hamad i Nebil Ali Hil. U Travniku su 1998. godine u razmaku od manje od dva mjeseca eksplozivnim napravama ubijena dvojica policajaca, Perica Bilić i Anto Valjan, a onda 1999. godine, u centru Sarajeva, od eksplozije bombe podmetnute u službeno vozilo, poginuo je tadašnji zamjenik ministra unutarnjih poslova u Vladi Federacije BiH, Jozo Leutar. Nijedan od ovih slučajeva do danas nije do kraja riješen. Uslijedili su potom napadi na policijsku stanicu u Bugojnu (2010) koji je izveo Haris Čaušević – Oks, te u Zvorniku (2015) gdje je napadač bio Nerdin Ibrić. Inače, po pravilu, skupine i pojedinci se odlučuju napasti policiju uglavnom iz dva razloga. Kao i vojska, policija se smatra simbolom države i temeljnim sredstvom njezina represivnog aparata. Upravo zbog tog simboličkog značaja, različite terorističke skupine – najčešće etno-separatističke i religijski motivirane – napadaju policiju kao simbol onoga protiv čega se bore – represivne ili sekularne države. Sa taktičkog stanovišta, radi se o selektivno odabranim ciljevima i potencijalnim žrtvama, za čije se stradavanje pretpostavlja da će izazvati najmanje sažaljenja u javnosti. Ovako izabran cilj smanjuje mogućnost od nastanka kolateralne štete koja bi mogla otuđiti dio javnosti i potencijalnih pristaša. Također, uvijek se vjeruje kako bi napad na represivni aparat mogao ojačati simpatije u dijelu javnosti i pridobiti je za pasivnu ili aktivnu podršku napadačima.
U kojoj mjeri možemo govoriti i o transgeneracijskom prijenosu PTSP-ija ili je posrijedi svakodnevna zapuštenost ili prepuštenost maloljetnika medijskim sadržajima, ali i drugim sadržajima koji propagiraju teror?
Mislim da je prerano za neki konačan i jasno dokaziv sud o tome šta je sve prethodilo procesu koji je tako mladu osobu mogao na kraju navesti na ovaj tragičan čin. No, mogu se prepoznati neki vidljivi elementi konteksta u kojem se to dogodilo.
Činjenica je da živimo u duboko ranjenom i nezaliječenom društvu, permanentno traumatiziranom i, možda, nepovratno podijeljenom.
Javnim prostorom konstantno dominiraju spoznajno svedeni identitarni narativi. Prožet je djetinjastim interpretacijama mitologizirane prošlosti i ojačan kvazi-patriotskim tlapnjama i simbolikom koji uglavnom potiču netrpeljivost prema drugom i drugačijem. Takvi se narativi tipski promiču i opravdavaju kolektivnim žrtveništvom. Na taj se način ciljano ojačava unutargrupna identifikacija i solidarnost, dok se istodobno pojačava antagonizam prema svemu što je izvan grupe. Takvo stanje, gotovo po automatizmu, isključuje potrebu za kolektivnom i pojedinačnom introspekcijom i samokritikom. Identitarna dogma se ne propitkuje, a krivnja za sve loše što se događa tipično se pripisuje onima drugim. Tako ”zacementirano” stanje svijesti gotovo posve isključuje mogućnost racionalne rasprave o pojavama iz objektivne stvarnosti.
Dodaju li se toj pojavi dugog trajanja i odskora raširene konfabulacije kojima se izjednačuju rat u Bosni i Hercegovini (1992-1995.) i sukob u Gazi (nakon 7. 10. 2024.) kao i manipulativni konstrukti stvarnosti kojima se snažno sugerira kako iza užasnih stradanja u tim sukobima stoji ista globalna zavjera i isti akteri, stvaraju se opasni mobilizirajući narativi koji mogu potaći na nasilje.
Ako se i pokušaju razumjeti motivi zbog kojih se, ponekad iz nužde i straha od drugih, kod nas potiču takve grupne homogenizacije identitarnog reda, oni koji to čine moraju biti svjesni da nikada ne možemo unaprijed znati kako će se taj proces i poruke koje se šalju odraziti na pojedince. Pogotovo na mlade i ranjive osobe, koje još uvijek nisu zrele, a često ni naučene, kritički razmišljati i donositi racionalne prosudbe i odluke. Sadržaji otkriveni na nalogu mladog napadača iz Bosanske Krupe, ali i neusporedivo gori – s necenzuriranim prikazima brutalnog nasilja i pozivima na njegovo izvođenje u matičnoj sredini – dostupni su bez većeg napora na stotinama naloga mladih i manje mladih osoba kod nas. Potpuno je neizvjesno da li će se, u kakvim okolnostima, gdje i na koji način neka od tih osoba u trenutku osobne krize, samostalno ili potaknuto, angažirati u nasilje vjerujući da tako štiti vlastitu grupu i ispunjava nalog nekog višeg reda.
U takvim okolnostima se onda i mogao dogoditi tragični apsurd u Bosanskoj Krupi – gdje je zbunjeni srednjoškolac posegnuo za nožem i nasrnuo na lokalne policajce, vjerujući kako tim činom (sudeći prema njegovoj posljednjoj komunikaciji) brani sebe i svoje od cionizma i Europske unije, te osvećuje smrt selefijskog šejha Jusufa Barčića, koji je smrtno stradao u prometnoj nesreći dvije godine prije nego li se nesretni mladić rodio.
Svima koji promiču ovakvo tumačenje stvarnosti kako bi ojačali identitarnu homogenizaciju, mora biti jasno da će morati dobro balansirati između imperativnog naloga koji im nalaže taj napor i rizika da stvari ponekad izmaknu kontroli, kao što se to ovaj put dogodilo u Bosanskoj Krupi.
Koliko sveopšta zapuštenost društva prouzrokuje ovakve činove, u Sarajevu imamo svakodnevne dojave o postavljenim bombama, policija hapsi maloljetnike, ali to ne prestaje?
Mislim da bi bilo dobro konačno shvatiti da problemi o kojima govorimo nisu samo posao za policiju. Represivni aparat i pravosuđe su krajnje instance koje bi trebale biti uključene u suočavanje s njima. Trebali bismo razgovarati o prevenciji – o ulozi roditelja i značaju roditeljskih kompetencija u odgoju mladih, o važnosti obrazovanja i poticanja kritičkog razmišljanja kao odgovora na nametanje spoznajnih i identitarnih dogmi, o ulozi medija i vjerskih zajednica u tom procesu. Sve su te aktivnosti prepoznate u Strategiji za prevenciju i borbu protiv terorizma u BiH 2021-2026, kao i u akcijskim i operativnim planovima Federacije BiH, Republike Srpske i Brčko distrikta. Dio ovih aktivnosti se već provodi kako bi se ojačala otpornost lokalnih zajednica na ekstremističke i nasilne ideologije i ponašanja. Nažalost, ti napori još uvijek nisu posvuda dovoljno jaki ni vidljivi, a tragični događaji, poput ovoga u Bosanskoj Krupi morali bi poslužiti kao podsjetnik na njihovu važnost.
