foto: Š.G.
Stvorila se suluda slika – da nekoga tko vam provaljuje u kuću kroz prozor vi trebate služiti i dočekivati.” To je izjavio Nino Raspudić iz Mosta tokom 40-minutne rasističke seanse upriličene prošlog ponedjeljka na Hrvatskoj televiziji, pod nazivom “Otvoreno”. Tema rasističke seanse bili su migranti, mahom tamnoputi, mahom islamske vjeroispovijesti, pošast koja nadire s istoka i prijeti hrvatskoj nacionalnoj sigurnosti, hrvatskoj nacionalnoj opstojnosti, hrvatskoj demografskoj kompaktnosti, i tome slično. “Nit’ smo ih zvali, nit’ smo im dužni”, podvukao je Raspudić prije odjavne špice.
Gosti u studiju, uzorci različitih političkih opcija, uglavnom su se slagali s uzbunjivačem iz Mosta. Opasnost je ogromna. Hrvatska ne može skrštenih ruku čekati katastrofu. A tek Europa… Za Igora Peternela (Domovinski pokret) “radi se o ugrozi strukture europskog stanovništva”, odnosno o “neoružanoj okupaciji Europe”; Karlo Ressler (HDZ) konstatirao je da su toku “hibridni nasrtaji na Europu” i da je “sedam od deset ljudi u Europi zabrinuto za sigurnost svojih obitelji”; Siniša Hajdaš Dončić (SDP) naglasio je da “treba pritisnuti Srbiju i Bosnu i Hercegovinu” da nam ne šalju toliko izbjeglica, obratno od Peternela, koji je pak rekao da “treba pritisnuti Bosnu i Hercegovinu i Srbiju”.
Onda je voditelj Mislav Togonal (HDZ, neformalno članstvo), kako bi malo podgrijao domovinske emocije, spomenuo demografa Stjepana Šterca i njegovu misao da je “u Europi u tijeku zamjena stanovništva”, s čime se Raspudić spremno složio: “Pakistan i Nigerija imaju stanovništva koliko i cijela Europa. I što sad ako 80 milijuna Nigerijaca želi doći u Njemačku?” Zato treba pod hitno poslati vojsku na granice, savjetuje Raspudić. Policija nije dovoljna. A ako ni vojska ni policija ne budu dovoljne, valja taktički provesti ideju njegova stranačkog kolege Mire Bulja o formiranju seoskih straža, naoružanih skupina građana koji će braniti sveto hrvatsko tlo od uljeza neželjene vjeroispovijesti i sumnjive boje kože, od kojih je, uostalom, svaki drugi terorist.
Uglavnom, kroz rasističku seansu na HTV-u iscrtan je profil migranta kao oličenja apsolutnog zla, bića sličnijeg zvijeri nego čovjeku, latentne opasnosti zbog koje hrvatski narod živi u permanentnom strahu i radi čijeg suzbijanja treba mobilizirati sve represivne resurse. Učesnici u debati oko toga se nisu sporili. Jedini spomena vrijedan klinč zbio se kada je hadezeovac Ressler prigovorio dvojici desnih istomišljenika da se služe pukom retoričkom pirotehnikom, dok vladajuća stranka ozbiljno radi na rješavanju problema, na što mu je delegat Mosta odbrusio da je lako njemu laprdati kad živi u Bruxellesu (Ressler je, naime, zastupnik u Europskom parlamentu), dok on, Nino Raspudić, stanuje na zagrebačkoj Trešnjevci, gdje je dan ranije uhapšena grupa Pakistanaca, učesnika u oružanom obračunu na mađarsko-srpskoj granici.
Ressler je na to mogao jednostavno i logično odgovoriti da je, prema svim raspoloživim podacima, opasnost od terorističkih napada u Bruxellesu barem deset puta veća nego na zagrebačkoj Trešnjevci, pa dakle nije mostovac, nego je hadezeovac izložen ozbiljnijem riziku od islamističkog terora. Ali nije, lukavo je izbjegao bačenu udicu; najprije zbog toga da ne bi relativizirao stravu koja Hrvatskoj prijeti nekontroliranim dotokom obojenih muslimana, a zatim i da uredno vođena rasistička seansa ne bi bila razvodnjena pričom o tome kako su njegova primanja u Bruxellesu, “na prvoj crti bojišta”, barem deset puta veća od prosječnih na zagrebačkoj Trešnjevci (što bi Raspudić jedva dočekao).
Lijevo-liberalni statist u diskusiji, Hajdaš Dončić, uspio je tek pospanim glasom izložiti svoju duboku političku i ljudsku rezignaciju. “Europska unija meni miriše na smrt”, rekao je. “To više ne može funkcionirati”, rekao je. “Mi se moramo okrenuti sebi”, rekao je. Zaključati se dakle sa sedam brava u onu Raspudićevu “kuću” i pobrinuti se kako znamo i umijemo da nam opasna i mrska stvorenja ne provaljuju kroz prozore.
Prikaz države kao kuće – doma etnički definirane zajednice – jedan je od otrcanijih nacionalističkih klišeja. Stjecajem historijskih okolnosti, Raspudić – kao, uostalom, i ovaj potpisnik – ima dvije kuće: ona u kojoj se rodio danas je po njegovu sudu poprilično kaotična, više nalikuje košnici gdje traje neprestana borba za pravo prvenstva, “neprirodnoj tvorevini”, takoreći, a u doba pičvajza preselio se u drugu, znatno sređeniju u smislu jednoobraznosti ljudstva koje u njoj obitava. Da bi taj transfer bio moguć, Nino Raspudić morao je raspolagati odgovarajućom nacionalnom legitimacijom, jer kao Omer ili Mehmed iz Mostara vjerojatno ne bi naišao na administrativnu dobrodošlicu u Zagrebu. Tu legitimaciju, za čije posjedovanje nema ama baš nikakvih osobnih zasluga, nekadašnji doseljenik smatra samom suštinom svojeg političkog bića. “Magija nacionalizma pretvara slučaj u sudbinu”, što bi rekao pokojni Ben Anderson.
Nevolja s državom-kućom, međutim, u tome je što se u njoj uvijek nađe stanara koji, bez obzira na nacionalnu pripadnost, ne drže do paketa “obiteljskih vrijednosti”, niti dijele revnost samoproglašenih čuvara nastambe. Takvima se, sudeći po društvenom ambijentu što ga ilustrira atmosfera u studiju HTV-a, ne sprema ništa dobro. Jer preobrazba kuće u bunker iz čijih otvora proviruju duge cijevi, osim zaštite od “vanjskih ugroza”, “hibridnih nasrtaja” i “neoružanih okupacija”, podrazumijeva i discipliniranje neposlušnih ukućana. Prizivanje oružane sile kojom će se udariti po migrantima stvar je trenutnih prioriteta. Već sutra, dinamikom koju diktira propaganda nasilja, asortiman meta može biti proširen, tako da obuhvati ne samo one koji pristižu iz pogrešnih krajeva i mole se pogrešnome bogu, već i one koji se tvrdoglavo drže pogrešnoga mišljenja.
Da Raspudić nema nikakav moralni problem s upotrebom oružja protiv nepoželjnih inovjeraca javno je potvrdio na istoj javnoj televiziji par mjeseci ranije, u razgovoru s Aleksandrom Stankovićem, zalažući se za slanje vojnih trupa na hrvatske granice. “Ne bi li to značilo ubojstvo nedužnih ljudi?” pita ga voditelj. “Kako može biti nedužan čovjek koji čini kazneno djelo?” odgovara perjanica Mosta. “Da ste vojnik, da li biste pucali na osobu koja prelazi granicu sa ženom i djecom u potrazi za boljim životom?” inzistira voditelj. “Ma to su priče za malu djecu”, kaže Raspudić, “vidjeli smo statistike, to su u golemom broju mladi muškarci.” Elem: bi, pucao bi – doduše na način da taj prljavi posao prepusti profesionalcima – jer su to mladi muškarci, potencijalni teroristi, i jer “onaj koji čini kazneno djelo”, makar nenaoružan, makar njegov krimen čini pretrčavanje od jednoga do drugog ruba šume, zaslužuje da ga stigne metak.
Stvarna svrha takve retorike nije u očuvanju apstrakcije zvane “nacionalna sigurnost”, već u normaliziranju terora kao standardnoga vida društvenog života. Domoljublje je uvijek povoljno gnojivo za takve težnje. Tako postaje moguće da pet bijelih kršćana muškog roda pred kamerama HTV-a priredi četrdeset minuta zgusnutog islamofobičnog baljezganja, a da pritom nikome nije neugodno, i da je k tome potpuno svejedno tko od njih pripada desno-klerikalnom, a tko lijevo-liberalnom krilu političke scene. Što je najljepše, panikom i srdžbom motivirano usuglašavanje odvija se u okolnostima kada hrvatske redarstvene snage ne štede na iskazivanju brutalnosti prema izbjeglicama, naprotiv, nezavisne međunarodne organizacije smatraju ih šampionima u kršenju ljudskih prava migranata.
Mentalitet naoružane seoske straže treba dakle prerasti u opće stanje duha. Tvrdi li se da cilj opravdava sredstva, to je zbog toga što su sredstva stvarni cilj. Intelektualni razvoj tipova poput Nina Raspudića zorno pokazuje kako policijski um preuzima kontrolu nad političkim bićem. Bilo bi pretenciozno tvrditi da mu nabujalo hrvatstvo sužava horizonte i čini ga nacionalno isključivim. Jer, onako kako mrzi Pakistanca, mrzi i Hrvata koji Pakistanca ne mrzi.
