Foto: DPA
U ratu u Ukrajini Moskva je upućena na Prigožinove plaćenike Wagner. sada ih Kremlj želi jače kontrolisati – međutim oni se tome brane.
Piše: Nikolay Mitrokhin
Preveo i prilagodio: Ešref Zaimbegović
Privatne vojne firme su važni akteri na frontu ruske invazije protiv Ukrajine i to iako zvanično uopšte ne postoje. Vladimir Putin je 13. juna na susretu sa ratnim izvještačima preuzeo ličnu odgovornost za oštar zaokret u državnoj politici u odnosima sa privatnim vojnim firmama. On je objasnio: „Ministarstvo odbrane zaključuje sad ugovore sa svima koji hoće i dalje služiti u području vojne specijalne operacije. Samo tako mogu se obezbjediti socijalne garancije jer ako nema ugovora sa državom, ako nema ugovora sa ministarstvom odbrane ne postoji pravna osnova za socijalne garancije države. Mi to moramo učiniti i to što je prije moguće.”
Time se daje jednoznačan odgovor na nedostajuću spremnost Jevgenija Prigožina, šefa največeg i najpoznatijeg privatnog sigurnosnog i vojnog preduzeća (PMC) Wagner da potpiše takav ugovor sa ministarstvom odbrane. Ruski ministar odbrane Sergej Šojgu potpisao je 11. juna dekret koji obavezuje sva „odjelenja dobrovoljaca“ da do 1. jula potpišu ugovor sa ministarstvom odbrane. To je bilo odmah podržano od predstavnika čečenskog odjelenja pod vođstvom „desne ruke Kadirova“ poslanikom državne Dume Adamom Delimhanov. Prigožin je na to odgovorio da on „neće potpisati nikakav ugovor sa Šojguem“.
Pitanje statusa PMC i njihovog teškog odnosa sa ministarstvom odbrane ključa već od decembra. Od početka rata u zoni sukoba prisutne su tri velike grupe. Najpoznatija od njih je Wagner, koji je korišten kao napadačka jedinica. Ona ipak raspolaže i sa pomoćnim jedinicama (artiljerija, zrakoplovstvo, vojna policija) prema standardima streljačke divizije. Wagneru je uspjelo da prodre kroz ukrajinske odbrambene položaje kod Poposne a onda kod Bahmuta i Soledara, u područjima sjeverno i sjeverozapadno od Donjecka.
Druga grupa je konglomerat čečenskog odjelenja sa statusom divizije ruske garde ministarstva odbrane i PMC „odjel specijalnih snaga Akhmat“. Oni djeluju uglavnom u bliskoj pozadini i obavljaju tamo posao vojne policije i „zaštitnog odjela“ za odvraćanje dezertera. Ponekad ipak učestvuju i u napadima na gradove.
Pitanje statusa PMC i njihovog teškog odnosa sa ministarstvom odbrane ključa već od decembra.
Kao treće postoji PMC „Redut” i neke druge slične jedinice koje su izvorno bile osnovane i finansirane od državnih preduzeća za zaštitu njihovih postrojenja u inostranstvu. U rusko – ukrajinskom ratu one ispunjavaju uglavnom lokalne zadatke. Broj ovih firmi i broj vojnika koji se bore u njihovim redovima rastao je stalno i brzo.
U ljeto 2022. Prigožin je dobio jedinstvenu priliku da preko kratkoročnih ugovora regrutuje ruske zatvorenike za Wagner. Desetine hiljada njih učestvovalo je u napadima na Soledar i Bahmut. Velika većina je poginula. Wagneru je trebalo puno vremena da osvoji ove gradove (oko devet mjeseci) i potrošio je za to ne samo mnogo ljudskih života nego i veoma mnogo municije. Od decembra ministarstvo odbrane počelo je osjećati „glad za granatama“ i redukovati ponudu Wagneru.
Prigožin je reagovao sa javnim izlivom bijesa koji je širen od njega kontrolisanim medijskim imperijumom i mnogima blogerima rata. Slijedom toga Prigožin je započeo da nepopularnog ministra odbrane Sergeja Šojgua i šefa generalštaba Valerija Gerasimova pravi odgovornim za izostanak njegovih vlastitih uspjeha. Time je on dobio na težini u lageru zagovornika rata. Osim toga on je nakon još jednog talasa kritike – često sa primjenom psovki i homofobnog riječnika – dobio još jednu veliku isporuku municije.
Početkom maja to je očigledno počelo iritirati Putina tim više što je ljutiti Prigožin već nedvosmisleno kritikovao predsjednika u jednom svom govoru 9. maja. On je govorio o „sretnom djedu“ koji sjedi i misli da je na frontu sve u redu. U modernoj ruskoj eliti samo jedna osoba ima nadimak „djed“ ili bolje rečeno „djed iz bunkera“: Vladimir Putin.
Ovaj događaj ilustruje stepen rasula ruskih trupa na frontu.
Takav govor doveo ga je u konflikt sa Kadirovim, koji je prije toga njegovao prijateljske odnose sa Prigožinom. 14. maja obratio se vođa Čečenaca direktno na borce Wagnera sa apelom da napuste grupu. Iako je konflikt formalno riješen čečenski borci koji se razumiju kao Putinova specijalna jedinica za borbu protiv unutrašnjih neprijatelja očigledno započeli da vide svoje protivnike u Wagneru.
Slijedećih tjedana Wagner je osvojio poslednje značajne oblasti Bahmuta, koje su bile još pod kontrolom snaga Ukrajine i počeo je 1. juna sa povlačenjem svoje jako iscrpljene i od 35 000 na 4 000 boraca reducirane grupe iz grada. Istovremeno jedna grupa boraca 72. brigade ruske armije dospjela je u oružani sukob sa njima. Oni su minirali izlazne rute grupe Wagner i stupili sa njima u borbu. Komandant brigade Roman Venevitin, koji je vodio grupu, uhvaćen je od strane Wagnera i morao se istoga dana pred uključenim kamerama kajati zbog tog događaja. Dva dana kasnije on je dao opširan intervju u kome je rekao da su borci Wagnera njegovoj jedinici ukrali vojnu opremu, među ostalim i tenkove. Osim toga oni su njegove borce držali kao robove i mučili ih.
I konačno je Prigožin za vrijeme neuspješnih borbi ruskih ustanika u ruskom graničnom regionu ka Ukrajini Belogorod rekao, da je Wagner iz vlastite inicijative iz svojih baza mogao doći u region. To bi bez sumnje bilo protiv vojne discipline. 10. i 12. juna čečensko odjelenje pod vođstvom Delimhanova stiglo je na jug regiona Belgorod da štiti granicu – umjesto nepozvanih boraca Wagnera.
Ovaj događaj ilustruje stepen rasula ruskih trupa na frontu i podsjeća na vrijeme kraja Prvog svjetskog rata i početak građanskog rata u ruskom carstvu. To stoji u oštrom kontrastu ka ideologiji „Ponovnog uspostavljanja reda“ i ka suverenitetu državnih institucija moći na kojima je Putinov režim radio skoro četvrtinu stoljeća.
Prigožin dobija sve više signala da je Putin sa njim nezadovoljan.
Prigožin dobija sve više signala da je Putin sa njim nezadovoljan, većinu od njih javno. Izgubio je pristup samom Putinu i rukovodstvu ministarstva odbrane (sa kojima je u prošlosti često komunicirao). Početkom maja državnim TV odašilječima je zabranjeno da pominju Prigožina i njegov PMC Wagner iako su prije toga pripadali među najvažnije tvorce vijesti o ratu. Nakon zauzimanja Bahmuta Putin nije nagradio borce Wagnera iako u Ruskoj federaciji za znatno manje uspjege postoje priznanja. Onda je uslijedio dekret Šojgua. To je direktan zahvat u poslove grupe Wagner koja je do sada imala poziciju van zvaničnih državnih struktura.
Ako se Prigožin ne usaglasi sa Šojguom i Putinom Wagner naravno može biti razoružan i raspušten. Te zadatke bi mogle najvjerovatnije preuzeti čečenske jedinice. Sa aspekta trajuće protuofanzive ukrajinske armije ruske oružane snage trenutno jednostavno nemaju dovoljno rezervi spremnih za borbu za jednu takvu akciju. Ipak izgleda da Prigožin nema drugi izbor nego da prihveti zahtijeve Šojgua koje su potprene Putinovim riječima. Od 13. juna prigožinova javna djelatnost – sa malo izuzetaka – je skoro potpuno obustavljena.
Ugovor sa ministarstvom odbrane ima svoje prednosti i nedostatke za borce takozvanog tima „dobrovoljaca“. Na jednu stranu on „porobljava“ one koji su se za službu u privatnoj armiji odlučili u očekivanju da je ugovor sa Wagnerom i drugim sličnim jedinicama vremenski ograničen. Međutim ministarstvo odbrane trenutno ne otpušta osobe kojima je istekao ugovor. Osim toga nerado se dozvoljava da vojnici ze vrijeme svoga odmora idu kući. Jer nakon povlaćenja rezerve prošloga proljeća samo malo njih se sa odmora htjelo vratiti na front.
Nakon zauzimanja Bahmuta Putin je odbio nagraditi Wagnerove borce.
Na drugu stranu takav ugovor garantuje socijalne usluge uključujući pristup vojnomedicinskim ustanovama i penziju. Iako u stvarnosti ove prednosti ne dobijaju svi učesnici u ratu kako je Putin priznao u razgovoru sa ratnim izvješatačima 13. juna.
Ugovori sa ministarstvom odbrane nemaju uticaj samo na vojnike PMC. Oni integrišu privatne armije u sistem armijskog rukovođenja i ovima nudi bolju kontrolu. Time se isključuje mogućnost “manevrisanja” između različitih frontova i različitih blokova moći u političkim strukturama kao i u armiji.
Prigožin se sada ili mora podrediti ili čekati na prinudno razoružanje svojih trupa. Nije isključeno da on – ukoliko se odlučno suprotstavi – ne bude “likvidiran”. Sudbina, koja je pogodila već mnoge lokalne vojne zapovjednike u narodnim republikama Donjeck i Lugansk koji se nisu htjeli uklopiti u sistem.
Nikolay Mitrokhin je ruski novinar i istoričar. On radi na istraživačkoj katedri Istočna Evropa univerziteta Bremen.
