foto: Telegram
“Sjedim s prijateljicom u kafiću u centru Zagreba, do stola dolazi konobar i uzima narudžbu”, kaže novinarka Jutarnjeg lista Iva Pahlić. “Nakon nekoliko minuta kavu nam donosi Filipinka koja na slomljenom hrvatskom izgovara ‘izvolite’ da bi naplaćivanje ponovno odradio njezin kolega, domaći radnik. Iako rade isti posao, na istom mjestu i u mjesecu odrade jednak broj sati, domaći radnik prima gotovo dvostruko veću plaću od strane radnice.” itd. itd.
Glavni tajnik Novog sindikata Tomislav Kiš pojašnjava kako “domaći radnik s iskustvom u ugostiteljstvu neće raditi za plaću manju od 1300 do 1500 eura, dok stranac bez problema pristane na minimalac od 670 eura” budući da bi u svojoj zemlji zarađivao i više no upola manje. Dok stranac shvati da u “obećanoj zemlji” Hrvatskoj nije tretiran ništa bolje od pripadnika obespravljene robovske radne snage – već je kasno.
Potlačen je i ljudski ponižen u navodno demokratskoj, tolerantnoj na sve razlike, sigurnoj i razvojno potentnoj članici UN-a, EU-a, NATO-a, eurozone, Schengena, doskora valjda i OECD-a te u čijoj su rodoslovnoj kartici zapisani lik i djelo svjetskoga državničkog velikana Josipa Broza Tita i Pokreta nesvrstanih. Koji lik i djelo te tzv. pet principa miroljubive koegzistencije današnja revizionistički nabrijana HDZ Plenkovićeva vladavina Bijedne Naše – ne priznaje. Na svoju sramotu, ali i povijesnu štetu antinacifašističke baštine vlastite zemlje i demokratskoga, tzv. slobodnog svijeta.
Kruh za 120.000 stranaca
Dok strani radnik shvati da u “obećanoj zemlji” Hrvatskoj ne samo da ne teku med i mlijeko, što i nije očekivao, nego da rasizam, ksenofobija i čak vjerska netrpeljivost kontaminiraju društvo iz tzv. europske obitelji do te mjere da se kapitalistička pohlepa, moralna pokvarenost, politideološka izopačenost i na osobit način tzv. katolibanski fundamentalizam, je li, nekontrolirano očituju u dnevnim pojavnostima. Agresivno i vrlo opako.
Prema službenoj statistici tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena je ove godine odobrila cca 172.000 radnih dozvola stranim radnicima, najviše u deficitarnim djelatnostima: građevinarstvu, ugostiteljstvu, turizmu i nekim uslužnim djelatnostima, čak i u poljodjelstvu. Oko 120.000 stranih radnika si ne samo zarađuje kruh na tim poslovima nego i puni državni proračun, socijalne fondove i bilda gospodarski napredak RH.
Budući da se prošlih desetak godina trbuhom za kruhom iselilo iz CRO domovine maćehe u inozemstvo cca 500.000 žitelja u najboljoj radnoj i fertilnoj dobi – čak s cijelim obiteljima i malom djecom! – država bi bez uvozne, strane radne snage jednostavno gospodarski zatrokirala.
Po nekim demografskiom proračunima, nastavi li se taj trend, najkasnije će do 2050. godine u Hrvatskoj biti pola milijuna stranih radnika, koji će tu zasnivati obitelji. Dobar dio će ih se asimilirati u hrvatsko društvo, mijenjajući ga etnički, kulturološki, socijalno, pravno, tretmanom ljudskih prava i sloboda itd. Ta činjenica o golom opstanku RH u dijametralnoj je suprotnosti s bilo kakvom rasističkom, ksenofobnom isključivošću dijela domaće društvene zajednice – već šovinizmom i nacionalizmom debelo indoktrinirane – što se obara na posve nezaštićene strane radnike.
Jedan od ekstremnih slučajeva rasističke/ksenofobne mržnje bez pokrića zbio se ljetos u Splitu kada je histerična sredovječna žena usred bijela dana, nasred ulice i iz čista mira uvredama (“žuto govno”, “marš iz Hrvatske” i sl.) napala djevojku i mladića, turiste iz Kine. I nikomu ništa, rasistkinja je ocijenjena “malo ludom”, pa…
Hrvatski pak mrzitelji “Nepalaca” (uvredljiv sinonim za sve azijske radnike u RH?!) lani su zapalili društvene mreže sotoniziranjem “nepalske Nove godine” samo zato što su mediji zabilježili skupine radnika iz dalekih azijskih zemalja kako se vesele sa Zagrepčanima na tradicionalnom dočeku Nove godine na Trgu bana Josipa Jelačića. Nisu samo partizani, Tito, komunisti, udbaši, Jugoslavija, SDP i sl. “neprijatelji hrvatstva, katoličke vjere i hrvatske države”, nego su i drugi i drukčiji iz tzv. trećih zemalja (uključujući Srbiju osobito) “nepoželjni u Hrvatskoj, koja je država Hrvata, a svi drugi su u njoj gosti”, kako onomad reče u Slarini zadrta politikantkinja ucrnjenih nazora Ruža Tomašić rođ. Budimir.
Slavljena 1975. godine u ustaškoj emigraciji kanadska autorica pamfleta tzv. NDH-u i poglavniku Anti Paveliću u listu Nezavisna Država Hrvatska Pavelićeva zeta Srećka Pšeničnika. Notorni proustašluk, nacionalizam i šovinizam su braća blizanci rasizma i ksenofobije, a tzv. grijeh struktura je neoprostivo sljepilo vladajućih koji imaju sve alate za iskorjenjivanje tog zla, ali ih ne koriste. Time sasvim svjesno daju krila tom zlu.
Tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena ne može – sutra će moći još puno manje – bez uvoza stranih radnika, ali godinama ne pokazuje dobru volju za tim da ugošćenim strancima bude ugodno mjesto za rad i boravak po svim čovjeka dostojnim radnim i životnim kriterijima. Više nije upitno ni to da je RH sve potrebitiji visokokvalificiranih i čak akademski obrazovanih ljudi za razliku od aktualnih pretežno fizikalaca na poslovima za koje ne treba osobita stručna sprema. No radi čim brže i uspješnije prilagodbe poslovima i novoj/drukčijoj društvenoj sredini, itekako će biti neophodno poznavanje hrvatskog jezika, radnih prava, osnovne zdravstvene zaštite, ovdašnjeg mentaliteta, kulture, običaja i dr. Vladajućima je već debelo prošlo kritičnih pet do dvanaest u osiguranju najnužnijeg dijela tih uvjeta.
Trgovanje “radničkim mesom”
Nije samo Novi sindikat taj koji je registrirao kako je zadnjih godina, je li, enormno porastao broj privatnih agencija/agenata za nerijetko pravno neregulirano, mutno, vrlo unosno i čak ilegalno novačenje strane radne snage u njihovim zemljama, koje pak ljude u RH dočeka nešto posve drugo od obećanog. A tada je već kasno. Ti ljudi se nađu u stranoj, nepoznatoj sredini, nemaju novca, ne znaju jezik ni komu se obratiti u krajnjoj nevolji, a državna kontrola nečasnoga/izrabljivačkog businessa vlastima je zadnja rupa na svirali.
Posredničke agencije i agenti dižu ruke nakon što naplate “uslugu”, ponekad i do 10.000 eura “po komadu”, što je zastrašujuća svota trgovanja tuđim “radničkim mesom”, Dio nečasnih tzv. poslodavaca odmah po “zapošljavanju” (čak i na crno) oduzimaju dokumente “svom radniku”, strogo mu prijete sankcijama ili deportacijom zucne li nešto o radnom vremenu (nerijetko po 12 i više sati dnevno, vikendom i praznicima), radnim uvjetima i plaći, vrijeđaju ih po etničkoj i vjerskoj pripadnosti, boji kože…
Sindikati su primijetili – bez ikakva pozitivnog učinka – da posredničke agencije znaju uvesti i po 15 stranaca za poslove na kojima ih ne treba više od pet, ali uberu masan posrednički harač za svih 15. Polodavac je pak jednom “Nepalcu” platio samo 166 eura za tri mjeseca teškoga fizičkog rada i nikom ništa. Ima još sličnih primjera robovlasničkog odnosa domaćih tzv. poduzetnika prema stranoj radnoj snazi iz dalekih azijskih zemalja.
Velik dio domaćih poslovnih ljudi se, je li, deklarira praktičnim katolicima, donira i glasa za ZNA SE opciju, koja – ne bi smjelo biti, ali uglavnom jest tako – jamči velike i vrlo unosne poslove s državom. I stanovitu sigurnost glede&unatoč inspekcijskog i poreznog oka “institucija koje rade svoj posao”, pa… Tko šiša “Nepalca”, koji nije u Bijednoj Našoj zato da bude ravan “napokon svojem na svomu”, nego da šuti, trpi i – radi?! Razboli li se ili nastrada na radnomu mjestu – “nesretna slučajnost, sâm si je kriv što nije bio oprezan” – nema zdravstveni karton, pa nastaje problem. Državni sustav ne znâ je li bio u svojoj zemlji pod liječničkim tretmanom, (ne) smije li primiti i koje lijekove, cjepiva, pa tko će platiti medicinsku intervenciju i sl. Nesretnik se ni kriv ni dužan nađe u vrlo nezgodnoj situaciji. Ishod ovisi, od slučaja do slučaja, o slučajnosti.
To nisu bezvezne stvari kakvima ih tretira HDZ DP Plenkovićeva vlast, jer statistika upućuje na spoznaju o tomu da strani radnici trenutno čine gotovo polovicu novozaposlenih. I što je indikativno, protivno raširenom javnomu mišljenju, nisu većinom Nepalci. Na prvom su mjestu radnici iz BiH, drugi su Nepalci, Srbijanci treći, a slijede radnici iz Indije, Sjeverne Makedonije, Filipina, Bangladeša, Kosova, Uzbekistana i Egipta. Osim na poslovima u građevinarstvu, ugostiteljstvu i turizmu, za stranim je radnicima velika potražnja u industriji, prometu i trgovini.
U Sloveniji pak više od polovice novozaposlenih već čine strani radnici. Hrvatska je, međutim, u sve većoj krizi i s visokostručnim kadrom u zdravstvu, školstvu… U dobrom dijelu škola nastava je zastupljena nestručno te je pitanje koliko vrijede sve te svjedodžbe i diplome o završenoj izobrazbi ako konobari predaju strani jezik, a inženjeri raznih struka fiziku i matematiku.
Hoće li biti nužno zapošljavati visokokvalificirane strance ne samo za stručnu nastavu u strukovnim školama, pa matematiku, fiziku, kemiju i sl. nastavne predmete čak u osmoljetkama? Osobito je pak postalo kritično, i sve je kritičnije, iz godine u godinu u zdravstvu, gdje kronično nedostaju liječnici niza specijalnosti i medicinske sestre u gotovo svim krajevima RH. U nizu čak i većih mjesta više nema tko liječiti bolesne, osobito djecu. Više gotovo nije moguća prirodna kadrovska zamjena za ljude što odlaze u mirovinu. Neke se čak povlači iz mirovine natrag na posao, jer je stanje postalo neizdrživo.
À propos, pokazuju svjetske statistike, od 100 tek diplomiranih liječnika sa sveučilišta u Indiji 80 ih bez problema može odmah dobiti posao na klinikama u SAD-u, Velikoj Britaniji i na inom Zapadu. Hoće li sutra liječiti i hrvatske pacijente? I ne samo Indijci?
Niz tzv. trećih zemalja – npr. iz jugoistočne Azije i Afrike, uz kolege iz balkanske regije, koji nemaju komunikacijski problem s jezikom u RH – imaju respektabilne medicinske studije, a pacijent je pacijent svugdje na svijetu, pa… Nikakve etničke, politideološke, vjerske, rodne pripadnosti, boja kože, moralni obziri i kojekakve izmišljene skrupule nisu u zdravoj, civiliziranoj, pravno uređenoj i demokratski potentnoj društvenoj zajednici – i ne bi smjeli biti! – prepreka za kvalitetno i odgovorno obavljanje prijeko potrebnog, općekorisnog posla.
Vatrogasne mjere
Već je 1960-ih godina bilo jasno kanadskom teoretičaru filozofije medija Herbertu Marshallu McLuhanu da je svijet komunikacijsko tzv. globalno selo. Digitalno doba i umjetna inteligencija su tu spoznaju, je li, podigli na entu potenciju. Pogotovo će sutra globalno vladati nezamislivo nova tzv. podjela društvenih potreba za obavljanjem poslova gdje se pojave te će samo biti pitanje kvalificiranosti za obaviti posao.
Vladin je potpredsjednik i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović (HDZ), predstavljajući novi Zakon o strancima, istaknuo da je “cilj ukloniti uočene nedostatke u provedbi politike zapošljavanja stranaca i dodatno zaštititi domaće radnike, poslodavcima osigurati potrebnu radnu snagu i zaštititi tržište rada. Želimo osigurati da strani radnici budu kvalificirani za poslove za koje im je izdana boravišna i dozvola za rad, odnosno privući visokokvalificiranje ljude, osobito u IT sektoru, produljivanjem valjanosti plave karte i boravka digitalnim nomadima, ali i poticanjem povratka iseljeništva većim brojem mjera, uključujući oslobađanje od poreza na dohodak u trajanju od pet godine”.
To s većim povratkom iseljenih hrvatskih stručnjaka više je pusta želja no realna politika, jer petogodišnje oslobađanje od poreza na dohodak ne samo da nije neki privlačan poticaj i da stavlja domaće poduzetnike u posve neravnopravan položaj u odnosu na povratnike već uvjetima rada u RH ne može konkurirati uvjetima zapošljavanja, plaća i rada u zemljama u koje su se iselili. Statistika to potvrđuje.
Unatoč blagom porastu broja povratnika u RH zbog inflacije, recesije, energetske i prehrambene krize u Uniji i šire na Zapadu, podaci za ovu i prošlu godinu pokazuju da se veći broj hrvatskih žitelja iselio/iseljava no što ih se vraća u domovinu jer im vani više nije dobro. Ekonomisti drže da je razlog tomu jednostavna činjenica: radni i uvjeti poslovanja u RH su i dalje, unatoč vladinim vatrogasnim mjerama, manje privlačni od onih u inozemstvu.
