Ne smije se dozvoliti da marksisti, lenjinisti, titoisti i ostali ljevičari koji razmišljaju pod oblakom diktature proletarijata zauzmu dominantnu poziciju i zavaraju ljude svojim pričama koje su ionako ostavile puno kostiju iza sebe – tako glasi jedna od poruka kojima su ovih buntovnih dana bogate internetske liste. Jedan od načina da se kvalitetno odupremo dominantnom narativu tranzicije o “komunističkim zločinima” jest da na dnevni red stavimo pravu ideološku prirodu nasilničkih i zločinačkih ratova devedesetih u nas: da osvijestimo život pod kapitalističkim zločinima. U zabludi su oni koji misle da se devedesete, pa i u svom ratnom i zločinačkom dijelu, mogu objasniti naprosto umetanjem prefiksa post. Nazovemo li te ratove postkomunističkima, pristajemo uz tezu da je tzv. propast komunizma kriva za kontinuitet kolektivističkih ideologija, kojih smo navodno žrtve do danas. U tom liberalnom, neodgovornom mitu, totalitarni komunistički kolektivistički diskurs prelio se u sada autoritarni nacionalistički kolektivizam. A prava demokracija nastupit će kada se riješimo svakog kolektivizma i uzdignemo zastavu uzvišenog liberalnog građanina, odgovornog pojedinca, jedinog sposobnog da gradi odgovornu demokratsku zajednicu. I njoj pripadajuće slobodno tržište, koje nema druge, osim totalitarne alternative.
Već su dva desetljeća prošla, a liberalna utopija ne samo da se ne ostvaruje diljem postkomunističkog (u globalnom smislu) svijeta, već se urušava i u centrima kapitalske moći. Autori poput Immanuela Wallersteina uporno ponavljaju kako je ideološki i ekonomski liberalizam nesumjerljiv s demokracijom. Najveći problem pokazuje se, sada to već priznaje i politički i medijski mainstream, u neoliberalnoj ekonomskoj zasnovanosti. Ako je to najsažetiji opis krize, što je logičnije nego li ponovno propitati: nije li nešto krivo u samoj (još uvijek) vladajućoj ideologiji? Nije li istina ako već ne suprotna, onda barem bitno kompleksnija? Mi nismo direktne žrtve nikakvog kolektivizma neke Velike ideologije, već baš individualističkog diskursa negiranja istih. Ali, ovaj put u ime kapitalističke normalnosti koja je izgubila sposobnost vidjeti se kao Velika ideologija među ideologijama. Identitetske ideologije, koje individue zamjenjuju esencijalističkim grupnim svojstvima, poput etnije, roda, životnih stilova itd., samo su dopuna osnovnog individualističkog liberalnog diskursa, na podlozi kojeg cvjetaju.
Akumulacija razvlaštenjem
Govoriti o ratovima devedesetih kao o etničkim sukobima zato promašuje njihovu bazično drugačije induciranu prirodu. Pseudo-plemensko svrstavanje jugoslavenskih naroda samo je izvanjska simptomatika dublje promjene, one načina proizvodnje našeg svijeta. A on se kontrarevolucionarnim prevratom (koji se odužio na decenije prije i poslije i nije jednokratni čin događaja iz 1989. odnosno 1991.) polako vraćao u “čiste” kapitalističke oblike, prokazujući i uništavajući jednu po jednu socijalističku tekovinu. Postavlja se pitanje je li Jugoslavija bila primjer ipak na sve tzv. realne socijalizme nepoopćivog singularnog događanja, koje je trebalo veće nasilje da bi se razgradilo u “normalne” nacije-države? Teza je nekih od teoretičara koji su se ozbiljno bavili raspadom Jugoslavije, poput francuske ekonomistice Catherine Samary, da su uništavanje savezne države i “necivilizirani razvod” bili nužan moment za mogućnost pretvorbe društvenog vlasništva u novo-nacionalna-državna. Bez toga se ne bi provela divlja, pa i zločinačka, kako sada tvrde i neki veteranski vođe, privatizacija društvenog vlasništva, ali i mnogih drugih, do jučer nevlasničkih, društvenih odnosa.
Dakle, bazični uzrok ratovima u Jugoslaviji i nakon Jugoslavije je kapitalistički. On se sastoji u procesu nejednokratne prvobitne akumulacije kapitala, koju David Harvey naziva akumulacijom razvlaštenjem. Mala lokalna nevolja u onome što bismo umjesto za Hrvatsku važećeg ideologema o nekakvom hrvatskom domovinskom ratu – kojem su dodati ratovi nekih drugih jugoslavenskih naroda, imenovani “neutralno”, po mjestu nekadašnjih republika i pokrajina, npr. rat u BiH, rat u Sloveniji, rat na Kosovu itd. – mogli nazvati, u svojoj povezanosti u borbi za jugoslavensko nasljeđe, Prvim jugoslavenskim ratom, jest u tome što se srpsko i hrvatsko malo-velikodržavlje dijelom teritorijalno pokrivalo. Kako u Hrvatskoj, tako i u BiH te, u drugoj kombinaciji, na Kosovu. Sve to spojilo se u onaj tip sukoba devedesetih koji teoretičarka Mary Kaldor naziva ratovima za reteritorijalizaciju. Navodni cilj tih ratova, kako smo o tome pričali sa svjetski poznatim komparatistom Darkom Suvinom, piscem eseja “Kapitalizam znači/treba rat”, nisu univerzalne ideologije poput demodiranog socijalističkog, ali ni nacionalnog oslobođenja, već “politika identiteta” – etničkog ili plemenskog ekskluzivizma u svrhu potvrđivanja države moći. To su kulturno stvorene zajednice koje tvrde da je “krvni” temelj ugrožen nečistim mješavinama.
No, iza postfašizma kriju se drugi interesi. Prvo, politika etničkih elita što žudi za državnom moći i obogaćenjem, drugo, interesi multinacionalnih kompanija za vrijednosti na zauzetoj teritoriji i treće, interesi glavnih vojnih sila za njihovu stratešku poziciju s obzirom na druge teritorije. Pisanje Mary Kaldor proizlazi dobrim dijelom iz iskustva jugoslavenskh secesijskih ratova, misli Suvin: zaraćene strane dijele isti cilj sijanja straha i mržnje, njihova se djelovanja međusobno pojačavaju, pomažući si međusobno stvoriti klimu nesigurnosti i sumnje… Glavna poluga kontrole nije, kaže Suvin, ni frontalna okupacija teritorije, ni bitka za ljudska srca i umove, kao u revolucionarnom gerilskom ratovanju, već “premještaj populacije”. Takvo ratovanje, npr. u akciji američke inspiracije “Oluja”, primjenjuje američke protuustaničke tehnike. Ti naši “novi ratovi” okarakterizirani su slomom razlikovanja između političkog i ekonomskog, javnog i privatnog, vojnog i civilnog. Oni su uzorne postmoderne kulturne konstrukcije. Crnogorski sociolog Milan Popović uveo je zbog njih u analizu naziv “balkanska postmoderna”.
Marxova teorija eksploatacije
Kako funkcionira društvena logika koja, ne usprkos ratu već baš i pomoću njega, tako pobjedonosno nastupa, objašnjava posredovano kroz Marxovu analizu iz “Kapitala” teoretičar mlađe generacije Stipe Ćurković. Postoje dobri razlozi da analizu počnemo naoko apstraktno: vraćanjem na koncept robe.
– Klasična politička ekonomija Adama Smitha i Davida Ricarda svoju apologetiku kapitalizma temeljila je na tom uvidu: na tržištu se roba, kao proizvod rada privatnih pojedinaca, razmjenjuje samo uz obostrani pristanak kupca i prodavača. To u pravilu isključuje prinudu i mogućnost prevare. Ipak, Marx je identificirao slijepu pjegu u modelu svojih prethodnika: postoji jedna vrsta robe koja je specifična za kapitalizam, a koja se po karakteru fundamentalno razlikuje od svih drugih – radna snaga.
Ovo razvijanje bitno je za dublje razumijevanje ugnjetačke prirode novih država i društava. Ćurković podsjeća da kada bi kapital u potpunosti kompenzirao radnike za novu vrijednost koju stvaraju u proizvodnji, kao što plaća punu vrijednost sredstava za proizvodnju koje kupuje na tržištu, nakon prodaje robe po definiciji bi morao biti na nuli. No, kapitalu je svrha pokretanja proizvodnje profit, a jedini izvor nove vrijednosti živi ljudski rad, pa iz toga slijedi da je jedini mogući izvor profita prisvajanje dijela vrijednosti koju radnici stvaraju u procesu proizvodnje. Drugim riječima, profit po definiciji pretpostavlja da je vrijednost koju radnici stvaraju u proizvodnji viša od vrijednosti radne snage koju kapital kupuje na tržištu. Prisvajanje tog viška vrijednosti izvor je profita za kapital.
To je, u grubim crtama, Marxova teorija eksploatacije. Analiza specifičnog karaktera jedne vrste robe – radne snage – omogućuje Marxu da ispod površine odnosa tržišne razmjene detektira skrivenu oblast proizvodnje u kojoj se normativne tvrdnje o fundamentalnoj “pravednosti” kapitalističkih odnosa otkriva kao smokvin list sistematske eksploatacije rada od strane kapitala – ne kao kontingentne anomalije, nego kao inherentne značajke kapitalizma kao načina proizvodnje. To je prvi konstitutivni “skandal” kapitalizma koji Marx identificira u “Kapitalu” na temelju analize koncepta robe. No, njemu povijesno prethodi jedan raniji, o kojemu je riječ kada se govori o prvobitnoj akumulaciji.
Ako je osnovna pretpostavka kapitalističkog odnosa postojanje ljudske mase koja je prisiljena prodavati se kao roba na tržištu rada, postavlja se pitanje povijesne geneze te populacije. Marx povijest odvajanja velikih masa od sredstava za proizvodnju (a time i sredstava za biološku samoreprodukciju) rekonstruira kao dugu povijest nasilja. Kapital dolazi na svijet u blatu i krvi, koje se cijede iz svih pora. Nije li to historija na djelu kao tragedija i farsa Prvog jugoslavenskog rata?
Markovićev neoliberalizam
Taj “istočni grijeh” kapitalizma povijesni je uvjet mogućnosti njegove uspostave. Očiglednost nasilja koja je u njega upisana olakšat će orijentaciju. Jer, ako je početno nasilje razvlaštenja u uspostavljenom kapitalizmu sve manje razvidno, postsocijalistička društva poput hrvatskog uživala su gorku epistemiološku i povijesnu privilegiju da proces prvobitne akumulacije prate uživo i na vlastitoj koži. Val privatizacije još uvijek ne jenjava, sfere društvenog života koje su donedavno bile izuzete iz procesa akumulacije kapitala sada se postepeno u njega integriraju: zdravstvo, visoko obrazovanje, mirovinski sustav, a prije ili poslije i resursi poput vode, elektroprivrede i šuma. Privatizacije u stopu prati rast mase nezaposlenih. Nekoć nominalno suverene samoupravljače razdvaja se od sredstava za proizvodnju i – u ime efikasnosti – izlaže disciplinarnom režimu tržišta rada. Menadžerski novogovor pritom nesvjesno mobilizira sve stare legitimacijske trope u pokušaju normalizacije tih procesa, a mediji se pretvaraju u rasadišta formula moralističke inkriminacije radničke “lijenosti” i “socijalističkog mentaliteta”, efikasnije i neumoljivije nego što su to njihovi sedamnaestostoljetni i osamaestostoljetni prethodnici ikada mogli sanjati. Prateće pravne reforme, poticane i od strane Europske unije, za cilj imaju legalistički kanonizirati novi status quo i tako nepovratno ukinuti svaku mogućnost kritike koja bi polazila od koncepta “zločina” (kao inherentno pravnog). Svi stari elementi su, dakle, i dalje s nama, sada u novom neoliberalnom ruhu.
– Rasprava o procesu prvobitne akumulacije u kontekstu postjugoslavenskih društava mora u obzir uzeti i još jedan element – ističe Ćurković ono što je primijetila i Catherine Samary. Procesi koje danas nazivamo neoliberalnim počeli su, paradoksalno, i prije formalne uspostave kapitalizma. Kako ističe britanski politolog Peter Gowan, vlada Ante Markovića je pod pritiskom MMF-a krajem osamdesetih počela s “čišćenjem” neefikasnih poduzeća i tako u periodu 1989-1990. stvorila 600.000 novih nezaposlenih, dok dodatnih 500.000 radnika u prvim mjesecima 1990. godine nije primalo plaće. Time nije stvorena samo socijalna osnova za legitimacijsku krizu Jugoslavije kao državnog projekta, nego i legitimacijska kriza socijalizma kao oblika društvenog uređenja. Paradoksalni izlaz iz socijalne krize tražio se u zahtjevu za još više kapitalizma. Prvi koraci prvobitne akumulacije tako su poslužili kao polazište zahtjevima koji su direktno vodili u njezino produbljivanje i poopćavanje. Gnjev razvlaštenih masa usmjeren je u smjeru agende ubrzanja njihova razvlaštenja.
Rad na kritičkom osvjetljavanju te paradoksalne povijesti prvobitne akumulacije tek nam predstoji, kao i definiranje (i političko mobiliziranje) normativnih polazišta s kojih će je biti moguće imenovati kao ono što jest – konstanta u dugoj povijesti konstitutivnog nasilja kapitala nad radom.
Vratimo optužnicu pošiljatelju
U to nasilje akumulacije izvlaštenjem spadaju i ratovi, pa i naš Prvi jugoslavenski. On je, kako kaže Suvin, više od metafore za buržoaske međuljudske odnose: “Rat je možda alegorijska bit kapitalističkog načina proizvodnje.” Unutarnja logika tih ratova za reteritorijalizaciju jest da su oni anti-nasljednik nestajuće države blagostanja, brutalno uradi-sam blagostanje za male elite podložne inozemstvu. No, što je dobro za multinacionalne kompanije, dobro je i za gospodare rata. Hrvatska država i društvo trenutno su talac i ideologije o domovinskom ratu, u koju se skvrčila sva državotvorna problematika, u vrijeme tzv. duhovne obnove devedesetih razbaškarena i proširena na stoljeća, i navodne borbe za nacionalnu samostalnost. Beskonačne ucjene kritičara bilo koje vrste, pa i ovih koji se sada profiliraju demonstracijama, zavjetom čistoće zadnjeg rata, utemeljene su na lokalnoj verziji hladnoratovskog ideologema borbe hrvatskog naroda protiv totalitarizma, koji da su bili i ostali Drugi: Jugoslaveni i Srbi uglavnom. Natezanje da se (ne)priznaju ratni zločini “svoje” strane u sukobu, te izvor srpsko-hrvatskog rivalstva pretvoren u beskonačni ideologem “mirenja”, zasjenjuje ikakvu suvislu diskusiju o političkoj, a to odmah znači i klasnoj prirodi jugoslavenskih sukoba. Krajnje je vrijeme da se zaustavi, pa onda i preusmjeri taj pogubni trend. Vratimo optužnicu o zločinima, ratnim i mirnodopskim, pošiljatelju – kapitalizmu!
Obično se kaže da je rat najveći biznis. I jest, ali nikada za lokalno stanovništvo. Gore opisano ratno haranje samo je služilo za svojevrsno omekšavanje situacije za prilagođavanje lokalnih uvjeta globalnim trendovima i za jednu radikalnu “proizvodnju pristanka”. Vrhnje, barem kada smo mi u pitanju, već su pobrale multinacionalke iz bankarskog, telekomunikacijskog, turističkog i medijskog sektora, da nabrojimo samo one glavne.
Ipak, militaristički rezon danas dolazi na naplatu. Devastiranu zemlju oplakuju praktički svakodnevni protesti u čijem se šarenilu nazire nekoliko konstanti od kojih je jedna jasno protuoligarhijska. Pauperizirani narod – ne želimo da se ovo shvati u sentimentalnom smislu, kako to shvaćaju i eksploatiraju, istina s različitih gledišta, kako veteranski lideri tako i komentatori u mainstream medijima – najprije je bio topovska hrana u šovenskom ratu protiv “brata svoga”, a danas je višak na burzama rada kao manje potreban dio stanovništva. Takvi su izašli na ulice i to je dobro, makar samo zato da nerviraju probriselsku etno-elitu, iako je sva prilika da će se postići i više. Pomažemo im mi “revolucionari iz građanske klase”, kako je sebe i nas nazvao Walter Benjamin.
“Prilika koja se ne smije propustiti”
Gotovo posve nezapaženo prošla je nedavno izrečena konstatacija bivšeg ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca da se rat u Hrvatskoj mogao spriječiti, ali da je tadašnji predsjednik Franjo Tuđman to odbio učiniti. Boljkovac kaže da je, u dogovoru s tadašnjim jugoslavenskim premijerom Antom Markovićem, u proljeće 1991. predlagao Tuđmanu da se ratobornog Veljka Kadijevića, tadašnjeg saveznog sekretara za obranu, smijeni bitno pitomijim generalom Antunom Tusom, no Tuđman je tu mogućnost otklonio.
I ranije su se, istina škrto, pojavljivala tumačenja o jasnoj želji za ratom ondašnjih lidera. Tako je Žarko Domljan, prvi predsjednik Sabora u devedesetima, kazao da je “rat prilika koja se nikako ne smije propustiti”. Tome treba dodati i izjavu samog Tuđmana iz 1992. da je Hrvatskoj rat neophodan za nezavisnost. Imperativno zazivanje rata kao osnovnog sredstva za novo državotvorstvo i novu etnonacionalističku politiku ovdje oprimjerujemo samo s hrvatske strane, što ne znači da su oni “s druge strane” po tom pitanju bili imalo drukčiji.
Kvantitativno izražene, posljedice takve politike su katastrofalne. Procjene govore da je na hrvatskoj strani u ratu 1991-1995. smrtno stradalo oko 15.000 ljudi, dok je na srpskoj taj broj tek neznatno manji. Tome valja dodati i broj izbjeglica. U prvom valu 1991/1992. izbjeglo je oko 185.000 ljudi iz svojih domova, uglavnom Hrvata pod kontrolom Srba. Otprilike toliko ili nešto više bilo je izbjeglica nakon “Oluje” 1995, kad glavninu njih čine Srbi. Procjene troškova rata u Hrvatskoj govore da su oni direktni iznosili oko sedam milijardi dolara, a da se sveukupna materijalna šteta od rata kreće u rasponu od 27 do 35 milijardi dolara. Uništeno je, prema službenim podacima, oko 25 posto privrednih kapaciteta i oko deset posto stambenog fonda.
Kvalitativno iskazano, prvi val pljačke vlastitog ljudstva novi su državotvorci izveli na klasičan način, u kojem glavnu ulogu ima novouspostavljena, ali bitno lokalna buržoazija, dok se u drugoj fazi stvar globalizira i lokalna buržoazija prerasta u kompradorsku, potpomažuću, da ne kažemo izdajničku klasu. Etičar Ante Čović o tome kaže da smo u devedesetima bili svjedoci pašalićevske pljačke “po domaći”, dok smo nultih godina gledali kako nas pljačkaju sanaderovski, globalno. Inače, čitava jedna linija tumača ratova na prostoru Jugoslavije smatra da oni ne predstavljaju, kako se uobičajilo misliti, finalnu epizodu raspada socijalističke SFRJ, nego upravo suprotno – prvu epizodu nasilnog uspostavljanja novog, kapitalističkog poretka. R. D.
Kako prepoznati K?
U prepoznavanju komuniste fizički izgled ne igra nikakvu ulogu. Ukoliko se neko otvoreno deklariše kao komunista, verovaćemo mu na reč. Ukoliko stalno čita i zastupa shvatanja izražena u nekoj komunističkoj publikaciji, moguće je da je komunista. Ukoliko podržava organizacije koje odražavaju komunistička učenja, ili organizacije koje su označene kao komunističke od strane Ministarstva pravde, moguće je da je komunista. Ukoliko brani aktivnosti komunističkih zemalja, i pri tom stalno napada unutrašnju i spoljnu politiku Sjedinjenih Država, moguće je da je komunista. Ukoliko radi sve to tokom dužeg vremenskog perioda, on je sigurno komunista. (…)
Informativni film vojnih snaga SAD-a, N°5, 1950.
Kada je, početkom devedesetih godina prošlog veka, na istorijsku pozornicu takozvanog oslobođenog i demokratijom bajpasiranog sveta kročila gomila aktera sa odmrznutom (Kožev–Fukujaminom) replikom na usnama o “kraju velikih priča”, malobrojni su oni koji su u opštoj freneziji aplauza uspeli da se zapitaju šta donosi “početak takozvane male priče” i šta takozvana mala (globalno igrana) priča – priča. Jedno je sigurno: pomenuta fraza ponavljana je ekstatično, u zamahu i zanosu, i sa ove i sa one strane “barikada”; na oslobođenom “Istoku”, kao i na oslobodilačkom “Zapadu”. A od male priče prerasla je u grandioznu spektakl-bajku.
U međuvremenu, uključujući jugoslovensku veoma krvavu i gnusnu bajku, ceo naš sada definitivno ujedinjeni (tržištem) demokratski svet pretvorio se u pomenutu mega-pozornicu minijaturnih nacional-fabula o trijumfu eksport-import demokratije, ljudskim pravima i, nezaobilaznom passe-partout antitotalitarizmu. Odavno jedan komad nije okupio toliko nepodeljene i odobravajuće publike kao tada ovacijama ispraćena saga o takozvanim ljudskim, nacionalnim i tržišnim pravima, za koje je, ako treba, valjalo ginuti. Ili, opet ako treba, i ubiti. Dvadesetak godina kasnije, aplauzi su utihnuli, nema više skandiranja s tribina, ćutljiva i pauperizovana većina sve češće izlazi iz zagušljive sale na ulice izražavajući nezadovoljstvo povodom obećanog joj hepienda, koji je, nije tajna, potpuno izostao.
I ne tako davno, dok je u dvosvetlu smenjujućih epoha svaki pošteni Demokrata vredno denuncirao poslednje ostatke komunističke vrste u nestajanju (sasvim je izvesno, po uzoru na propagando-informativni film vojnih snaga SAD-a), ili brže-bolje obrtao dotrajali kaput ubacujući se u redove malih demokratoprivrednika, desio se, kako ga sada već mnogi nazivaju, Prvi jugoslovenski rat. U eri masovne globalizacije i različitih ujedinjenja (evropskog, evroatlantskog i redom) bio je to, nasuprot, rat za rasparčavanje i usitnjavanje: borba za staro-nove nacionalne entitete, za cepanje jednog zajedničkog jezika na što je moguće više njegovih varijanti, i dosledno, borba za što više novih-starih sitnih i krupnih sopstvenika, titulara privatnog vlasništva. Od latifundija do koncerna u pokušaju, sve ide, sve se grabi(lo) oberučke: stari feudalisti i mega-novi kapitalisti, drevna i modernizovana nadničenja, sve je (bilo) bolje od pošasti državnog socijalizma i samoupravnog nasleđa.
Al’ dvadeset godina kasnije, u istoj globalnoj sali u kojoj se do juče najavljivala kostimirana bajka, zapretili su socijalni nemiri. Mala kapitalistička priča nije donela obećani intergalaktički mir, ravnotežu ni spokoj (osim naravno svetoj manjini), katarza je masovna.
U mamurluku koji je potrajao godinama, potkrala se i velika potera za krivim beguncem. Naime, Slobodan Milošević viđen je i prepoznat, a kao takvom mu je i suđeno, kao poslednji (komunistički, pridev se podrazumeva i bez zagrade) diktator koji je započeo seriju staljinističko-imperijalističkih ratova zbog gnusne ideje zajedništva (communeizma): svih Srba u jednoj državi. Ali ista priča ima još jedan mogući i verodostojniji kraj (bolje užasan kraj, nego užas bez kraja, pisao je još Karl M.). “Kasarna i bivak, sablja i musketa, brkovi i vojnička bluza”, sve to i tim redom, ali da li baš zbog komunizma? I kasarna i bivak, i sablja i musketa, i brkovi i vojnička bluza, ali zbog Prvog zakona o privatizaciji (a biće ih naravno više) 1991. godine. U senci drugih zločina, Miloševićeva vlada ostala je uskraćena za onaj koji je predodredio sve druge: bila je to prva kapitalistička vlada nacionalnog osiromašenja, nastavljene dokapitalizacije (započete vladom Ante Markovića) i prve privatizacije društvene svojine, kupovine velelepnih vila i državnih preduzeća, po istorijskom mraku, za devalvirane i hiperinflacijske dinare. Bila je to i ostala vlada, pre svega, kapitalističkog rasparčavanja i usitnjenja koja je, dok je velika neobrtnička većina za platu mogla da pazari u podne kutiju šibica (a predveče po daljoj hiperinflaciji čak više ni to), ona ista koja je pokušala da mitom, starim lepkom nacije i države, sablje, plašta i barutne omame uveri ratne nadničare da je nikad aktuelnije umreti za “ideju” nadnice, ili pak nacionalnog etil-isparenja: i jedni i drugi uvek uspešno zaklone zločine prvobitne akumulacije. Prvi jugoslovenski rat bio je zato, kako u Srbiji, tako i u ostalim bivšim republikama (i tamo gde se javljao u formi blickriga), pre svega rat novih vlasnika: kako domaće-domaćinskih nacional-gazda tako i, jednako racionalnih, multinacionalnih investitora vatrogasaca. Uz svesrdnu pomoć, naravno, razbuktalog antikomunističkog elana, kao dobrog vetra koji požaru uvek samo pomaže.
Ili kako to svevremenski podseća Marks:
Cijeli jedan narod koji vjeruje da je revolucijom dao sebi ubrzanu snagu kretanja nalazi se odjednom vraćen u minulu epohu, a da ne bi bilo nikakve sumnje o povratku na staro, ponovo ustaju stari datumi, staro računanje vremena, stara imena, stari edikti, za koje je izgledalo da su odavno predati antikvarskoj učenosti, i stari žbiri, za koje se činilo da su odavno istrulili. Nacija sama sebi izgleda kao onaj ludi Englez u Bedlemu koji vjeruje da živi u doba starih faraona i svakodnevno jadikuje zbog teškog posla koji mora da radi u etiopijskim rudnicima kao kopač zlata, uzidan u tu podzemnu tamnicu, s lampom koja, pričvršćena na njegovoj glavi, oskudno svijetli, a iza njega nadzornik robova s dugačkim bičem, i na izlazima rulja barbarskih vojnika koji ne razumiju ni robijaše u rudnicima niti jedni druge, jer ne govore zajedničkim jezikom. “I sve to se traži od mene”, uzdiše ludi Englez, “od mene, slobodno rođenog Britanca, da bi se dobilo zlato za stare faraone.” “Da bi se platili dugovi porodice Bonaparte”, uzdiše francuska nacija.
Deset i po decenija nakon “Osamnaestog brimera Luja Bonaparte”, šest decenija nakon pomenutih makartijevskih didaktičkih priloga, i samo dve decenije nakon novog talasa makartizma, dok se razočaranje do nedavno očaranih širi, čini se da bi trebalo napraviti EPP-film novog naslova “Kako prepoznati kapitalistu?” Osim po eksplozivu koji uvek drži u jednom od džepova, dok u drugom skriva šibicu, držeći priručnik o ratovanju i krizama uvek negde veoma blizu, preostale odgovore (ako se nađu) slati redakciji.
Ivana Momčilović
