”Patuljci pojma nemaju”, napisao je Boris Dežulović kada je Razija Mujanović ušla u FIBA-inu Kuću slavnih. Pa neka patuljci znaju da je u Kuću slavnih, klasa 2017, naša Raza ušla kako jedina košarkašica među muškim divovima. I to sa najvećima. Ta klasa je mitološki Dream Team iz Barcelone, sa Jordanom, Magicom i Larry Birdom. Pa čuveni ubojiti Latvijac Valdis Valters, što nam je u Madridu 1986. nakon Sabonisa i Homičusa zabio treću tricu kada smo od SSSR-a u pedeset zadnjih sekundi izgubili prednost od 9 razlike i polufinale Svjetskog prvenstva. Pa legenda Maccabija Miki Berkowitz. Onda Pero Cameron, onaj maorski džin koji je dovukao Novi Zeland u polufinale Svjetskog prvenstva u Indianapolisu 2002. Uz njih i Toni Kukoč, čuvena ljevica sa Gripa i vjerovatno najbolji šesti igrač svih vremena. I Duda Ivković, trener najveće bijele momčadi svih vremena koja je u Argentini postala svjetski prvak 1990 godine. Tu je bio i Shaquille O’Neal, koji na leđima može nositi čitav nebeski svod. I Raza, najveća naša sportistkinja svih vremena.
E ta Raza je gošća prednovogodišnje Mikrofonije sa Amerom. Golema karijera koja je trajala 27 godina, započeta je Tuzli, u Jedinstvu. I koliko god tražili zamjerke socijalističkoj Jugoslaviji, kojih je dakako i bilo, u toj državi je bilo moguće da jedna djevojčica iz sela Ratkovići pored Čelića dosegne košarkaško nebo i postane vjerovatno najveća košarkašica što je hodala po zemlji. U Tuzli je imala sreću da je u Jedinstvu bio veliki gospodin i trener Mihajlo Miki Vuković. Realno, Miki i Jedinstvo su Tuzlu učinili besmrtnom, jer su u finalu Kupa šampiona 1989. u Firenci postali prvaci Evrope. A prije toga valjalo je postati prvakom nekadašnje Juge protiv Elmesa iz Šibenika u kojem je stasala Danira Nakić, protiv slovenačkih Ježica, Crvene Zvezde, Montmontaže iz Zagreba, pa niko nije bio siguran ko dođe u tadašnji Titograd da ga Budućnost neće nakantat’ najmanje deset razlike. Ali Raza je tu dominirala, pa je nakon Jedinstva uzela još nekolike titule prvaka Evrope sa italijanskim i španskim klubovima. Ta reprezentacija bivše Jugoslavije je bila sjajna, srebro u Seulu, pa ista medalja na SP-u u Maleziji 1990. – ali to je bila ekipa tek u nastajanju, u kojoj su tek započinjale svoj zvjezdani put naša Raza, spomenuta Danira Nakić i druge sjajne košarkašice. I da se zemlja nije raspala, zlato na Olimpijadi u Barceloni bi osvojile poput čuvenog Dream Teama.
Kad je počeo rat u našoj državi, predsjednik talijanskog Coma, kluba za kojeg je igrala, ponudio joj je da umjesto Bosne i Hercegovine igra za Italiju. Raza je to odbila i kaže da nije mogla izdati Bosnu i dok god neko igra za tu zemlju igrat će i ona, poručila mu je da srcem jedino može igrati za reprezentaciju zemlje gdje je rođena i koju osjeća svojom. A onda je u finalu Mediteranskih igra u Montpellieru 1993. godine razvalila tu istu Italiju, a Bosna i Hercegovina je osvojila zlatnu medalju.
Razija nam je ispričala kako se družila sa sportistima na Olimpijadi Seulu, sa legendarnim Draženom Petrovićem, Bobom Živojinovićem, kako je upoznala Oscara Schmidta i Ronaldhina. Bila je i jedna si od prvih Evropljanki u ženskoj NBA ligi – WNBA. Igrala je samo jednu sezonu Detroit Shockse, ali Amerika nije bila njena šoljica čaja, za razliku od Brazila gdje je uživala igrati, jer su je navijači podsjećali na rodnu Bosnu. Raza objašnjava i fenomen da danas igrači igraju za statistiku, da igrač ili igračica ubace 20 poena i oni su zadovoljni, te je li se nekad moglo biti zadovoljno ako lično ubaciš bruku koševa, a tvoja ekipa izgubi…
Posebna priča je povratak Razije Mujanović u Košarkaški savez BiH, što je uz dolazak Gorana Loje i Jonquel Jones dalo historijski rezultat za reprezentacije BiH: 2021. osvojili smo peto mjesto u Evropi, igrali smo SP u Australiji. ”Jonquel Jones je bila poput mene za reprezentaciju, pravila je razliku i igrala je srcem za BiH”, kaže Raza. Razgovaramo i o tome je li Jusuf Nurkić odabrao pravi tim za sebe, je li dobro za njega što je iz Portlanda prešao u Pheonix. Pitali smo i za košarkaško srce Luke Garze, o tome zašto naša ženska košarka treba strpljenja i pristupa koji će biti dugoročniji, te da ljudi koji razumiju taj sport trebaju biti na mjestima gdje se donose odluke.
I da, govorimo i o patuljcima i predrasudama. Porazno je da ako pitate u nekom srednjoškolskom razredu koliko djece zna ko je Raza Mujanović, rezultat može stati na prste jedne ruke, a nerijetko niko od njih neće znati ko je žena koja nas je proslavila. Za to djeca, naravno, nisu kriva. Protiv tog patuljastog stava i brojnih predrasuda prema ljudima koji zaslužuju poštovanje, valja se boriti obrazovanjem, ali i nekom opštom kulturom koja nažalost iščezava. I srcem. Jer ako se vratimo u devedesete kada su Houston Rocketsi su osvojili dva uzastopna naslova NBA prvaka, i to onih godina dok je bio interregnum Michaela Jordana, 1994. i 1995. godine, biće jasno zašto srce nekada odnese prevagu. Naime, za razliku od sezone 1994. te kada su Rocketsi dominirali sa sjajnim Hakeemom Olajuwonom, sljedeće 1995. tim iz Teksasa je na kraju regularne sezone jedva izborio plejof – bili su šesti na Zapadu. Ali na kraju sve su pomeli, a njihov legendarni trener, Rudy Tomjanovich, nakon osvajanja prstena je rekao: “Nikad ne podcjenjujte srce prvaka!” I ako patuljci nemaju pojma, barem trebaju znati da to srce šampiona, i sportsko i ljudsko ima naša Raza. Najveća, sa srcem žene koje zna kako pobijediti patuljke i predrasude kojima smo okruženi.
