Kako, u ovim uvjetima neproglašenoga uličnog rata, Jadranka Kosor kani dobiti većinski »da« na referendumu za EU? Atmosfera je zloslutna, svadljiva, iracionalna. Krv teče Krvavim mostom, ljudi izlaze na ulice, a da se čini kako mnogi od njih za to nemaju nikakvoga opipljivog razloga.
S onu stranu zavjese, u Europi, također ne cvjeta cvijeće: trese se euro, cijele države šepaju, raste ksenofobija, jača ekstremna desnica, protueuropski osjećaji opet su u modi. A hrvatska se vlada ponaša kao da je i dalje zlatno vrijeme Europe, onaj davni početak dvijetisućitih, kada se činilo da je unija magično rješenje za sve probleme kontinenta. Netko bi Jadranki Kosor morao reći da ni kamen na kamenu od toga nije ostao. Netko bi joj morao reći da svaki novi neuspjeh ove vlade – a oni se nižu iz dana u dan – kompromitira njezin glavni cilj, Europsku uniju samu. Prosvjednici svih fela ovih su dana napadali najprije vladu, odmah potom EU, kao da je unija išta kriva. Teško je bilo i zamisliti, ali događa se baš to: vladini neuspjesi, umjesto da ljude motiviraju za što brži ulazak u EU, postaju razlogom za odbacivanje unije, koja jedina može stvoriti uvjete da takvih neuspjeha ubuduće bude što manje. Čini se da se događa najgore: europska sudbina Hrvatske postaje taocem loše politike kratkoga daha. I pritom se ne vidi izlaz iz te slijepe ulice.
Vladajući, dakle, najprije kane završiti pretpristupne pregovore, pa potpisati pretpristupni sporazum. Potom, s čvrstom perspektivom i poznatim datumom ulaska, građane motivirati da na referendumu odobre članstvo, a nakon toga – s neospornim uspjehom napokon osvojene Europe – izaći na izbore te možda čak i pobijediti, unutarnjepolitičkoj katastrofi usprkos. Sve bi se to trebalo dogoditi unutar predstojećih 365 dana. Ima li naznaka da će se u tom razdoblju imalo ublažiti ova opća društvena dešperacija? Nema. Sve što premijerka može »obećati« jest da »neće biti divljanja cijena«. Cijene, međutim, već divljaju. Intervencije Jadranke Kosor sve se više čine takvima da je bolje da ništa ni ne govori.
Potraje li ovaj posvemašnji građanski gnjev, golemi su izgledi da će Hrvati – politički nagli i impulzivni kakvi već jesu – glasati protiv EU. Ne bi to, dakako, bio strateški promišljen prosvjed zbog, recimo, ograničenog broja maslina koje ćemo kao članica smjeti posaditi. Bio bi to, naprosto, glas jalove ljutnje na nesposobnu vladu. Dogodi li se to, bit će to još jedna povijesna pogreška, jedna od onih koje nikako ne uspijevamo ispraviti. Odbacimo li, naime, EU, teško ćemo moći očekivati da se unija sama potrudi oko nas, kao što se trudila oko članstva Irske, ili oko Nizozemske i Francuske u slučaju europskog ustava. Hrvatska nije velika i važna, nego mala i kompromitirana balkanska država koja uniji vrijedi samo onoliko koliko je sama sposobna dokazati vlastitu vjerodostojnost. Vrlo je, dakle, vjerojatno da bi referendumsko »ne« zadugo odgodilo ponovnu povoljnu priliku. A dotad, tko zna što se sve može dogoditi. Povrh svega, kada bi hrvatski građani na referendumu odbacili članstvo, ovdašnja čudnovata politička psihologija vrlo bi vjerojatno izazvala val dodatnoga resantimana protiv Europske unije same, a to bi povratno pokrenulo novi val desničarenja… Tada više ni HDZ ne bi imao što izgubiti: poražen u onome što je proglasio najvažnijim, proigravši glavni adut, ništa mu više ne bi priječilo da se vrati svojemu ksenofobnome, šovinističkom izvoru. Sav taj zloslutni koloplet Jadranku Kosor, čini se, nimalo ne brine. Promatramo li njezino nepomućeno samopouzdanje, valja se samo nadati da na taj koloplet ne počinje i računati.
