Reportaža iz Srebrenice: Tu je bio grad, sada je pustinja

Uoči debate o Bosni i Hercegovini, prije svega Rezoluciji Ujedinjenih naroda o genocidu u Srebrenici, posjetili smo ovaj grad na sjeveroistoku BiH. Nismo se nikome najavili, niti smo unaprijed bilo kojeg sagovornika dogovorili. Željeli smo vidjeti stvarnu sliku Srebrenice. U nastavku vam donosimo naša zapažanja.

Srebrenica; Foto: Turistička zajednica Republike Srpske

Ka Srebrenici dolazimo iz Bratunca. Iako mozak odbija, u glavi se kao ringišpil vrti rečenica „Pravac Potočari“, koju je izrekao osuđeni ratni zločinac Ratko Mladić, uoči genocida u ovom gradu.

Vozimo se, šutimo, razgledamo. Kuće obnovljene, zahvaljujući onima koji su svoj život nastavili daleko od Srebrenice, primorani napustili svoja ognjišta. Danas su bar vratili imovinu i obnovili nekadašnje kuće.

Ulazimo u Potočare. Tišina. Istovremeno kao i da iz 6.751 nišana se čuje jauk. Jauk nemoći.

Foto: Darko Vojinović

Bijeli nišani podsjetnik su na genocid u Srebrenici, ratni zločin izvršen u julu 1995. godine, u kojem su Vojska i policija Republike Srpske, te specijalna srbijanska vojna postrojba Škorpioni ubili 8372 bošnjačkih muškaraca i dječaka s područja enklave Srebrenica.

Srebreničku enklavu je 1993. godine Vijeće sigurnosti UN-a proglasilo zaštićenom zonom, a zauzele su je srpske snage 11. jula 1995. godine.

Nekompletni posmrtni ostaci žrtava pronađeni su u nekoliko grobnica koje su pripadnici VRS-a više puta prekopavali i prebacivali kako bi prikrili tragove zločina, a prema presudama međunarodnih i sudova u BiH, u genocidu u Srebrenici u julu 1995. godine ubijeno je oko 8.000 Bošnjaka. Do sada je ukopana 6.751 žrtva, a za oko 1.000 ubijenih se još traga.

Za genocid i zločine u Srebrenici do sada je osuđeno oko 50 osoba, na više od 700 godina zatvora.

Srebrenici nedostaju njeni stanovnici

Skrećemo ka Memorijalnom centru, tamo je Almasa Salihović. Ima 37 godina i sa porodicom se vratila u Srebrenicu.

„Ovom gradu najviše nedostaju njegovi stanovnici, oni su bili duša ovog grada“, kaže nam Almasa, te dodaje kako život u Srebrenici nikada neće biti kao što je bio ranije.

Almasa Salihović; Foto: Privatna arhiva

Almasin otac je preminuo prije rata. Sa dva brata i dvije sestre živjela je s majkom u selu Skeljići, nedaleko od Potočara.

Ona je u julu 1995. godine imala osam godina, te je sa porodicom bila, kao i brojne druge porodice u Potočarima, a njen 18-godišnji brat Abdulah i starija sestra Fatima odvedeni su u Fabriku akumulatora.

Ona je sa mladim, 15-godišnjim bratom Salihom i mlađom sestrom ostala vani.

Kada su došli autobusi po njih, obojica braće su uspjela ući u autobus, ali su vojnici Abdulaha izveli.

Nakon godina traganja i neizvjesnosti, 30 posto posmrtnih ostataka Abdulaha pronađeno je u mjestu Čančari 2008. godine.

Nakon izbjeglištva, sa majkom se vratila u Srebrenicu i sada radi u Memorijalnom centru Potočari.

“Ko ima posao u Srebrenici taj živi kao i u bilo kojem drugom dijelu BiH. Jeste da je loša infrastruktura, nema mnoštvo sadržaja, ali ovo je moje ognjište i ja ne mogu nigdje drugo živiti“, kaže Almasa.

Povratnici u Srebrenici su uglavnom stariji ljudi.

Od ukupno skoro 37 hiljada stanovnika, koliko ih je bilo na popisu 1991. godine, 22 godine nakon toga, kada se radio popis stanovništva 2013. godine, u Srebrenici je evidentirano 13.409 stanovnika.

U razgovoru sa dvoje mještana, koje smo usput sreli, saznali smo da u čaršiji, gradskom jezgru, živi svega oko 800, ljudi, a u cijeloj Srebrenici možda oko pet hiljada.

Grad duhova

U gradu, srećemo Violetu. Ima 22 godine. Njeni roditelji su 1996. godine došli iz Bugojna i tu nastavili život.

Vesela i pričljiva djevojka kaže nam kako je mladima u Srebrenici život težak. Završila je srednju školu, smjer poljoprivredni tehničar, jer su onaj za fizijatra, ugasili dok je ona narasla za srednjoškolsko obrazovanje.

Violeta; Foto: Tačno.net

„Školu sam završila prije četiri godine i nisam uspjela naći posao“, kaže Violeta, te dodaje kako su u potrazi za poslom, ali i boljim i sadržajnijim životom njeni vršnjaci napustili Srebrenicu.

„I ja bih otišla da mi se ukaže kakva prilika“, navodi ona.

Kaže kako se život u Srebrenici svodi na nekoliko sadržaja koji su obuhvaćeni tradicionalnom manifestacijom „Dani Srebrenice“, kada se za žitelje ovog kraja priređuju koncerti i drugi kulturni sadržaji.

„Mi ovdje nemamo pekare, mesare, zlatare, nema autobuske stanice. Odnedavno je uspostavljena autobuska linija iz Srebrenice za Tuzlu i to je sve“, navodi Violeta.

Kaže kako su u nekoliko navrata organizovane i predstave, ali da je i to stalo jer nema ljudi koji bi ih gledali.

„Ovdje imamo dva kafića koja rade dok traje radno vrijeme u opštini. Poslije 17 sati, Srebrenica je grad duhova. Na ulici se tada kreću psi i prođe po neko auto“, objašnjava nam ona.

Svoje tinejdžerske godine Violeta je provela u Centru za mir, kulturu i psihoterapiju „Kuća dobrih tonova“, gdje se i dana okupljaju djeca iz obje etničke i nacionalne grupe stanovnika. Zajedno uče svirati muzičke instrumente i pjevati, ali prije svega uče poštovati drugo i drugačije.

Kuća dobrih tonova Srebrenica: Foto: Tačno.net

Osim ovog Centra i Udruženja Sara, djeci u Srebrenici mimo škole ostane ulica kao jedini prostor za zabavu i druženje.

Kroz Udruženje Sara, Violeta je prošla brojne edukacije, a ovo udruženje aktivno radi već 20 godina.

Jedna od osnivačica je Valentina Gagić, aktivistkinja, koja u Sari radi od njenih početaka. Sa više od 50-oro mladih sarađuje na aktivnostima koje treba da doprinesu procesu pomirenja i izgradnji suživota mladih u BiH.

Prema njenoj ocjeni prilika za mlade jako je malo u Srebrenici, a breme koje su naslijedili je za njih preteško.

„Mladi u Srebrenici su opterećeni kako političkim previranjima i tenzijama, koje političari svakodnevno podgrijavaju, tako i nekim ratnim naslijeđem, jer je Srebrenica mjesto u kojem se o mnogim važnim temama ćuti“, kaže Valentina.

Valentina Gagić: Foto: Privatna arhiva

Tome uveliko doprinose i politike, koje guraju u zaborav, ono sa čime su se trebali suočiti, osuditi i odati počast.

U fokusu politika u Srebrenici nisu ni mladi ni žene. Njihov položaj je još teži, jer nemaju mogućnosti napredovati, iako kroz udruženje prolaze brojne edukacije, njihovo aktivno učešće u politici doseglo je do nivoa mjesnih zajednica.

„Ženama se rijetko daje prilika da se njihov glas čuje ili da budu na javnoj funkciji npr. u Savjetu mjesne zajednice, te su često  suočene s diskriminacijom. Nakon što je promijenjen sistem glasanja za članove/ice savjeta mjesnih zajednica, prvi put je izabrana žena“, pojašnjava Gagić.

Nema djece, ne treba ni park

Lamija Salihović kao učenica sedmog razreda vratila se u Srebrenicu 2003. godine iz Živinica, gdje su bili u izbjeglištvu. Srednju školu završila je u Srebrenici.

Danas je udata žena, majka dvoje djece. Kaže nam da joj starije dijete ide u četvrti razred osnovne škole u Potočarima.

„U našoj školi postoji samo jedno odjeljenje četvrtog razreda i u njega ide devetoro učenika“, kaže ona te dodaje kako njena mlađa kćer nema niti jednog vršnjaka za igranje u Potočarima.

Lamija Salihović: Foto: Tačno.net

Iako nam priča kako ne bi nigdje drugo živjela osim u Potočarima, ova mlada majka svjesna je nedostataka sa kojima se suočavaju njena djeca.

„Djeci ovdje fali parkova, igraonica, biblioteka, nešto čime bi na koristan način mogli ispuniti vrijeme poslije škole i vrtića“, navodi Lamija, koja mlađe dijete svakodnevno odvodi u jedini vrtić u Srebrenici.

Ona kaže kako u kupovinu odjeće i obuće moraju ići u Bratunac, jer u Srebrenici nema radnji, dok neke prehrambene potrepštine mogu kupiti u jednoj od tri prodavnice koliko ih radi u Srebrenici.

„Ako želim da kupim cipele, moram u Bratunac ili Tuzlu, ovdje to ne mogu kupiti“, kaže Lamija.

Bez straha

I Almasa i Lamija rekle su nam kako ne osjećaju nikakav strah, naprotiv, sretne su jer žive na svojoj očevini.

Ne razmišljaju o odlasku.

„Političari često zloupotrebljavaju Srebrenicu kako bi podigli tenzije i stvorili strah kod ljudi, međutim, to na nas ne utiče“, kaže Lamija.

I Almasa je sličnog mišljenja.

„Nažalost mi smo navikli da se o Srebrenici govori na određene datume. Sada se ne bi govorilo da nije ove UN Rezolucije. Imam osjećaj da su se ljudi u Federaciji BiH više prepali ishoda glasanja u UN-u nego mi ovdje“, kaže Almasa.

Obnovljeni sportski tereni ispred Srednjoškolskog centra u Srebrenici: Foto: Tačno.net

U srijedu, 15. maja, Generalna skupština Ujedinjenih nacija trebala bi odlučivati o rezoluciji kojom se 11. juli proglašava Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici i traži uvrštavanje sudski utvrđenih činjenica o genocidu u obrazovne programe.

Rezolucija o srebreničkom genocidu predložile su Njemačka i Ruanda, a prema objavi Memorijalnog centra u Potočarima, tekst rezolucije napisan je na tri stranice.

Ovaj dokument, kao prvi cilj, predviđa uspostavljanje 11. jula kao Međunarodnog dana sjećanja na genocid u Srebrenici počinjen 1995. godine. Usvajanjem rezolucije, sve članice UN-a bile bi pozvane da obilježavaju ovaj dan.

Drugi cilj jeste bezrezervno osuđivanje svakog poricanja genocida u Srebrenici. U prvi plan tu su stavljene sudski utvrđene činjenice o genocidu, te je naglašena potreba da budu osuđene sve radnje koje veličaju osuđene za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid, uključujući i odgovorne za genocid u Srebrenici. Ovakve akcije u rezoluciji predviđene su kako bi spriječile ponavljanje genocida i revizionizam, odnosnu novu i pogrešnu interpretaciju činjenica o genocidu.

 

Dijelovi odjeće žrtava genocida u Srebrenici: Foto: Tarik Samarah

Posebno važan dio dokumenta je poziv svim državama članicama UN-a da u svoje obrazovne programe uvrste sudski utvrđene činjenice o genocidu. Ovakve izmjene obrazovnih programa trebale bi biti napravljene kroz posebne aktivnosti prilagođene djeci i mladima.

Nakon najave rezolucije, Memorijalni centar Srebrenica predstavio je prvi Prijedlog pristupa izučavanju bosanskog genocida u obrazovanju djece i mladih. Navedeno je da je cilj ovog dokumenta ponuditi odgovore na važna pitanja iz prakse, podijeliti iskustva zaposlenika Centra i učiniti temu genocida bliskom djeci i mladim. Na ovaj način, dodaju, žele spriječiti da lekcije iz Srebrenice budu temelj za mržnju i netoleranciju, već da postanu mehanizam za osvještavanje budućih generacija o tome šta netrpeljivost, isključivanje i dehumanizacija mogu donijeti.

Nakon objave da će UN odlučivati o rezoluciji, pokrenuta je snažna zagovaračka kampanja protiv usvajanja rezolucije iz Srbije i Republike Srpske. Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije i Milorad Dodik, predsjednik bh. entiteta Republika Srpska, predvode ovu kampanju koja uključuje negiranje genocida i sudski utvrđenih činjenica, veličanje ratnih zločina, te presuđenih ratnih zločinaca.

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Srbija će nastaviti da poriče genocid, da falsifikuje prošlost, da predstavlja sebe kao žrtvu, da truli i da se guši u atmosferi moralne truleži. Na...
Ovim činom, Generalna skupština Ujedinjenih nacija napravila je historijsku odluku koja će prvenstveno biti od velikog značaja za sve porodice žrtava genocida u Srebrenici....
Dakle, genocid je ništa. Sitnica. Negiranje genocida, još manja. Pa čak i psovanje genocida. I njegovo veličanje. I prijetnja novim: "Nož, žica, Srebrenica". Sve je to - ništa. I nije sporno....
Objavljujemo pjesmu nešeg najvećeg živućeg pjesnika akademika Mile Stojića " Hatidža". U intervju za portal Tacno.net Stojić je rekao "Ja sam...