Nikola Jokić – Foto: Ron Chenoy-USA TODAY Sports/Sipa USA
Nikola Jokić iz Sombora, visok 211 cm i težak 130 kila, danas je najbolji košarkaš na svijetu. Poslije blagorodne košarkaške sezone u Americi, odmara u rodnom gradu. Tamo ima konje vrane, po livadi razigrane, zlatni prsten NBA prvaka s dijamantima i salaše. U Srbiji ali i susjednim zemljama, svi ga obožavaju, malo tko zna da ga u SAD mnogi osporavaju. Ali fanovi se na to ne bi ionako obazirali, čak idu toliko daleko da proglašavaju Jokića, već u njegovoj 28-oj godini, najvećim „svih vremena“ u ovom sportu.
Suprotstavljaju im se realisti koji su protiv usporedbi generacija igrača iz raznih epoha. Dino Rađa, član Kuće košarkaške slave, nedavno je takvom primjedbom naljutio srbijanske medije koji ga inače vole. Ali mnogi znalci košarke i sporta uopće, misle da je metodološki neprihvatljivo bilo koga proglašavati najboljim za sva vremena u preko sto godina razvoja košarke, pa i u kraćoj perspektivi moderne košarke od Drugog svjetskog rata do danas. U tako dugim razdobljima značajno su se mijenjale i društveno-povijesne okolnosti i sama igra. Kako, recimo, usporediti statistike iz šezdesetih i sedamdesetih s ovima danas, kad nije bilo pogodaka za tri poena? Ili, gdje su prije sto godina bili Afroamerički igrači? Oni čine većinu među najboljima u svakoj generaciji od šezdesetih naovamo. Danas ih je 80% u NBA, većina su u koledž košarci. Ali su prije pokreta za građanska prava u SAD šezdesetih, zbog rasne diskriminacije bili relativno malobrojni. Danas su ne samo većina, nego je ova igra postala kao džez, bluz i hip hop – dio je afroameričke kulture i identiteta novih, građanski osviještenih Afroamerikanaca. Ili, kažu da je najbolja košarka na svijetu prije devedesetih godina dvadesetog vijeka, bila „nacionalna“ američka (zato NBA i zato još i danas nacionalna himna na početku utakmice). Da bi poslije promjena koje su pokrenute s vrha NBA devedesetih, postala globalna.
Jasno je da su najbolji igrači bili kombinacije raznih faktora i svojih individualnih i vremena u kom su živjeli i igrali. Recimo, prvi pravi centar u košarci javlja se tek poslije Drugog svjetskog rata. To je 208 cm visoki George Mikan, koji nije bio samo visok nego atletski kompetitivan onim nižima i brzima. Šezdesetima dominiraju Wilt Chamberlain – koji se i danas smatra atletski najjačim centrom. Njega pokušava zaustaviti kralj obrane Bill Russell a sedamdesetima dominira super-centar Kareem Abdul Jabbar. I tako dalje. Košarka se mijenja, ubrzava, bilda mišiće, prosječna visina igrača raste, igra postaje „totalna“. Centri su, bez obzira na visinu, sve brži, a bekovi i krila donose sve bogatije tehnike driblinga, dodavanja i dalekometnih pogodaka. Od onih ispod dva metra, šezdesetima dominiraju Jerry West i Oscar Robertson a sedamdesetima Pete Maravich. Osamdesete donose veliko rivalstvo Larry Birda i Magic Johnsona, svestranih igrača preko dva metra koji igraju bekove i krila ali mogu i centra. U devedesetima kraljuje Michael Jordan, a na prijelazu stoljeća super-centar Shaqille O’Neal i Kobe Bryant, pravi Jordanov nasljednik. Michael Jordan i dalje je, po mnogima, nesporni imperator košarke kojemu se najčešće priznaje to „najveći u košarci svih vremena“, ili GOAT (greatest of all times). Ali, uz dužno poštovanje kralju svih kraljeva, nije sve to bilo samo djelo Jordanovo. Mediji, reklame i sama NBA, dakle, menadžeri, treneri i suci, napravili su od Jordana pravi američki i globalni kult. Teško da je taj kult neki izazivač mogao potkopati – suviše je ta zlatna koka donosila profita NBA. Ali, nikad ne reci nikad, jer da Dražen Petrović nije poginuo na vrhuncu karijere, tko zna što bi bilo. Naime, kad je Dražen nakon frustracije u Portlandu eksplodirao u New Jersey Netsima, oni su tada bili spremni cijeli klub njemu podrediti, onako kako će to učinio Denver Nuggets za Jokića. Tko pozna karakter i takmičarski naboj Dražena Petrovića, zna da je možda samo on mogao uzdrmati tron i potkopati Jordanov kult.
Hipotetski, možda je to mogao postići ipak još jedan stranac u NBA devedesetih, naime, legendarni, 220 cm visoki Litavac Arvidas Sabonis. Ali on je došao u NBA sredinom devedesetih, s nikad zaliječenom ozljedom koljena, ni sjena onog što je bio osamdesetih iako je pokazivao koliko je sjajan. Da je emigrirao u Ameriku iz sovjetske Rusije sredinom osamdesetih, prije ozljede koljena, i da je dobio podršku trenera i kluba kao što će je imati Jokić – bio bi taj Sabonis kombinacija Chamberlaina, Shaqa i Jokića. Jer mladi Arvydas bio je sredinom osamdesetih noćna mora za sve centre svijeta: kako su se oko njega mučili centri reprezentacije SFRJ! Nitko ga nije mogao čuvati. Lomio je obruče poput Shaqa i pucao za tri poena kao Jokić a imao i njegov pregled igre s visokog posta odakle je znao suigrače uposliti fantastičnim dodavanjima. Danas, u statusu člana Hall of Fame, dok gleda svog sina Domantasa koji je NBA All Star i reprezentativac Litve, zna Arvydas da je morao napustiti SSSR osamdesetih. Očituje se ta spoznaja u novije vrijeme i po oštrini njegove osude ruske agresije na Ukrajinu. Jer je shvatio da je tom moskovskom agresoru i tiraninu dao najbolje svoje košarkaške godine i trofeje koji su odsjeli u moskovskim riznicama i muzejima na slavu Putinove Moskve koja sad prijeti invazijom njegove domovine Litve.
Počast najboljeg košarkaška stranca u NBA dobit će prvo Nijemac Dirk Nowitzki. Slijede ga fantastični Grk afričkih korijena, Giannis Antetokounmpo i u najnovije vrijeme Nikola Jokić. Nowitzkog se slavilo odmah od 1998. kad je zablistao u utakmici mladih reprezentacija svijeta protiv NBA, a potom kao vođu i superzvijezdu Dallas Mavericksa, kluba u kojem je danas u tom statusu Slovenac Luka Dončić. Ali i Nowitzki je bio osporavan do Dallasovog osvajanja titule prvaka NBA. Prigovaralo mu se da se previše oslanja na šut za tri poena i bježi od hrvanja pod košem iako ima i snagu i 213 cm visine. Morao je Nijemac zato na frontu u rovovsku bitku pod košem, tamo se dokazati. I uspio je: razbili su mu zube, izišao je iz igre sav krvav, otišao u svlačionicu, vratio se za pet minuta i zaključio utakmicu pobjedom uz četrdesetak poena i dvadesetak skokova. To američka publika voli, doživio je zato Nijemac sve počasti. A kad je poslije stigao Afro-Grk Giannis i počeo igrati na snagu i razbijati zube svima oko sebe, odmah je prihvaćen. Brzo se dokopao titule najboljeg igrača i prvaka lige.
Ukratko, Amerika voli šutljive fajtere nadnaravnih atletskih sposobnosti. Kad su poslije stigle ne tako atletski superiorne balkanske zvijezde treće generacije, pretendirajući otpočetka na takav zvjezdani status, kao Slovenac Luka Dončić i Nikola Jokić, otpočetka su krenuli naopako. Počeli su se svađati sa sucima tražeći da im sviraju faulove i daju svaki čas slobodna bacanja kao da su oni reinkarnacija Jordanovoga kulta. Možda su to u Europi i bili, ali u sportu „svih vremena“ važi olimpijsko pravilo hic Rhodus hic salta. Američkoj se publici to nije dopalo a sportskim komentatorima i analitičarima još manje. Stariji i zreliji Jokić je prvi shvatio pravila nove igre i društva u kome se to zbiva. Prilagodio se, šutke je radio svoj posao i krčio sebi put do vrha. Uspio se tako na taj vrh popeti a tvrdoglavi Dončić (još) nije.
Kao pojedinac, Nikola Jokić je u vrijeme dolaska u Ameriku bio očevidni talent ali bez atletskih sposobnosti koje ima većina NBA igrača. Tako da je jedva prošao regrutaciju, takozvani draft. Ipak, bilo je stručnjaka koji su gledali i pratili razvoj Jokića od juniorskih dana i mislili: ima tu nešto, nešto što nema svatko. Bili su u pravu. Jokić se u Denveru za par godina transformirao u svjetski košarkaški fenomen, čudo neviđeno, košarkaškog Teslu, izumitelja novog stila igre. Danas je trostruki najbolji igrač lige (tzv. MVP), čovjek, koji je doveo Denver do prve titule od osnutka kluba. Djelomice vlastitom zaslugom a djelomice nevjerojatnom procjenom trenera Michaela Malonea. Ovaj Njujorčanin je shvatio važnost kolektiva i ulogu nadarenog razigravača centra kao dirigenta igre. Shvatio i važnost pažljivog slaganja tima igrača raznobojnih ali kompatibilnih karaktera, srodnih duša i prijatelja koje se razumiju i pomažu. Sve to pod vodstvom sportski inteligentnog organizatora igre, u ovom slučaju centra na viskom postu ili još dalje od koša. Malone je Jokiću podredio cijeli klub kao i kapital koji je investirao promućurni vlasnik, krupni sportski kapitalist Stan Kroenke. Izabrali su Malone i glavni menadžer Calvin Booth, vizionarski i članove orkestra. Prva violina je bek Jamal Murray, iz Toronta. Uz njega i Nikolu, najveći je teret ponio krilni centar Aaron Gordon iz Kalifornije. Ovaj super-atlet je pra-praunuk velikog poglavice iz autohtonog Osage naroda. Doslovce velikog, imao je, legenda kaže, 215 centimetara.
Bez ovih i drugih suigrača iz Denver Nuggetsa, Jokić sam teško bi uspio doći do titule klupskog prvaka svijeta. Trener Malone postavio je Nikolu za dirigenta uigranog orkestra. Njegovi se pokreti slijede pa, kud on okom, atletski suigrač atraktivnim skokom, da nekome ne padne na pamet košarku Denver Nuggetsa opisivati dosadnom i neatraktivnom. Ako se dirigent ne razmaše kao onaj u Tom i Jerry crtićima, ne znači da orkestar neće imati vrhunsku izvedbu. A kad Denveru zapne, Nikola preuzima odgovornost i rješava sve sam, ili pogocima za tri poena ili hrvanjem pod košem. Atraktivni ga čuvari skakači blokiraju, mediji vrte njihove „banane“ na Jokiću i njihova zakucavanja preko Nikoline glave. Ali ne prikažu cijelu sliku jer Nikola ipak nekako utrpa taj koš pa se njegovom čuvaru u statistiku upisuje samo blokada a Nikoli koš i skok u napadu. A ti što atraktivno zakucavaju, postignu po petnaestak koševa i desetak skokova a Nikola po trideset-četrdeset koševa, dvadeset uhvaćenih lopti i deset ili više asistencija za pogodak suigračima. To je takozvani triple double u kojoj kategoriji Jokić već stvara povijest. Kako bilo, trener Malone, dirigent Jokić i njegov orkestar, postigli su fantastična sintezu efikasnosti, kolektivizma, individualizma, atletike i sportske pameti.
Tko su Jokićevi kritičari i koji su im argumenti?
U američkim medijima Jokića su osporavali neki utjecajni i glasni pojedinci ali priznali mnogi drugi kao i sama liga NBA. Među kritičarima Jokića ima, na primjer, nekih bivših istaknutih NBA igrača koji jednostavno ne vole strance, napose Europljane. Takav je, recimo, vrhunski šuter Indiane iz devedesetih, Reggie Miller, danas TV komentator. Kao igrač mrzio je Dražena, jer Dražen je znao provocirati, ali nije ga ni mogao čuvati. Kad Miller kaže, ili neki drugi poput njega, Jokić, kad skoči, ne ostavlja prostor ni za novčanicu od dolara da mu se gurne ispod patika. Ali treba ga podsjetiti da mnogi vrhunski igrači nisu išli na natjecanja u zakucavanju jer to je tek zabava za široke narodne mase, cirkus koji donosi profit ali igra nije samo to, ona je mukotrpni rad kolektiva. A i Miller sam je puno više šutirao „trice“ nego izvodio slam-dunks. Ukratko, neozbiljne su prosudbe o Jokiću u svjetlu stereotipa iz kultnog filma White men can’t jump, pogotovo za ugledne sportske komentatore koje bi trebala puno više zanimati impresivna Jokićeva statistika sveukupnog doprinosa igri.
Osim Millera i još nekih bivših profija, nedavno se kao Jokić-skeptik aktivirao u američkim medijima i bivši NBA pro, Gilbert Arenas, danas sportski komentator u usponu. On kaže: Jokić je pošteno zaradio i titulu najboljeg igrača lige MVP-ija, i dao glavni prilog šampionskoj tituli Denvera, ne može se protiv statistike, ali košarka koju igra Nikola Jokić jednostavno nije atraktivna! Nema kod njega zakucavanja, spektakularnih blokada, airjordanovske elegancije i letova iznad obruča, koji dižu publiku na noge, koji su prepoznatljivi stil američke košarke, koji donose TV rejtinge, reklame i profit. Dakle, kaže Gilbert na TV, većina fanova basketa, od Amerike do Kine, oduševljava se atraktivnim atletski superiornim Afroameričkim igračima, brzim, jakim i skočnim, poput LeBron Jamesa, Michaela Jordana, Stephena Curryija, nenadmašnog Shaqa. Jokićeva košarka, kažu Arenas i mnogi drugi, je u usporedi s atraktivnim zvijezdama neatraktivna, ne donosi profit, ne prodaje dresove i ostale produkte s NBA brendom, malo je reklama u kojima se pojavljuje Jokić. A ta profitabilna kapitalistička korporacija NBA plaća Jokića tako da kupuje trkaće konje od milijun dolara. I ne samo njega i NBA zvijezde, nego zapošljava i hrani milijune, poput nevidljivih čistača sportskih arena i prodavača hrenovki i piva na utakmicama. I u toj su kategoriji Afroamerikanci većina i njihovi su heroji James, Curry, Shaq, a ne strani, daleki, „neatraktivni“ Jokić . . .
Utjecajni televizijski komentator Stephen A. Smith, govori da Europljani igraju meku obranu. Po njemu, pretjerano koriste šut za tri poena i nemaju atletskih sposobnosti. Jokića je nazvao „vrećom sala“ a njegov uspjeh slučajnošću. Smith smatra da je stranaca u NBA jednostavno previše, da su precijenjeni i da ih pola koji su od devedesetih igrali u NBA nije zaslužilo tu igrati. Kad spomene Jokića, voli podsjetiti na skupu pogrešku s Darkom Milčićem koji je bio drugi izbor drafta i propao. Najdalje je otišao u napadima na Jokića i uopće na trend masovnog uvoza stranca u NBA, sportski kolumnist i podcaster Jason Whitlcok. U medijskim istupima, uključujući i za zloglasni desničarski i pro-trumpovksi Fox News, ovaj je desničarski trol govorio da je Jokićev stil igre štetan za svjetski prestiž američke košarke koja se proslavila igračima koji lete iznad obruča. Ali i da je vodstvo NBA općenito, s dovođenjem tolikih stranca podleglo „ideologiji globalizma“.
Inače, mnogi su igrači, treneri i menadžeri NBA, još od ranih devedesetih, bili protiv masovnog uvoza stranaca i globalizacije košarke. Kao nekada branitelji domaće automobilske industrije u Detroitu koja je u ime free market ideologije i laisez faire liberalnog kapitalizma, prepustila primat Japancima, javili su se i dalje se čuju branitelj domaćeg basketballa kako autohtonog američkog proizvoda. Po njima, uvozom stranaca i liberalizacijom tržišta elitne NBA košarke, kao, domaćim se talentima oduzima šansa, kradu im se dobro plaćena zaposlenja. Napose siromašnim Afroamerikancima se, navodno, smanjuje mogućnost zarade i pomoći svojim zajednicama. Uz to, da su, napose europski igrači, atletski inferiorni, neatraktivni, ne trude se u obrani, uz to su skupi, jer dolaze sa debelim ugovorima koje treba otkupljivati. Konačno, da se regrutacijom profesionalaca u NBA već nakon srednje škole ili iz svijeta gdje se talenti profesionaliziraju već na srednjoškolskom uzrastu, dezavuira još jedna važna američka institucija, naime, koledž sport, kojem se tako, prije nego stignu na kampuse, uzimaju najveći talenti.
Osporavanje Jokića bilo je samo nastavak ovih trendova. Nikolu su, pa i slobodu NBA pristupa svakome po kriteriju kvalitete, branili neke košarkaške legende poput Charelsa Barkeleya, Shaquille O’Neala a nedavno je za magazin Sports Illustrated, progovorio Kareem Abdul Jabar, autoritetom jednog od najboljih centara „svih „vremena“ ali i dokazanog borca za demokraciju, ravnopravnost i građanska prava u SAD. Značajno je Jokić doprinio razvoju svestranog visokog igrača u košarci, kaže Jabbar, time je današnja košarka postala „totalna“ nema više stroge podjele na centre, bekove i krila, svi pogađaju za tri poena, svi driblaju i trče u kontru. Jabbaru se posebno svidjelo kako Jokić s pozicije visokog posta, dijeli lopte, ugleda, dok svi trče okolo naizgled kaotično ali u stvari kao rezultata dugotrajnog vježbanja i oslonca na organizatora igre koji sve vidi – otkrivenog suigrača u najboljem trenutku za postizanje koša i kad mu, unatoč agresivnoj obrani, uspije mu uputiti loptu koja završi u košu.
Jokić nije Shaq ali je atletski jak
Pokazale su se površnim i ocjene da je Nikola Jokić spor i atletski inferioran većini NBA igrača, posebno centrima koji atraktivno zakucavaju loptu, blokiraju šutove i grabe rebounde iznad obruča. Ali Jokić ima drugu vrstu atletskih sposobnosti. Kako bi se inače približio Chamberlainovu triple double rekordu, ako ne kad na skoro svakoj utakmici u dvoznamenkastoj statistici postiže koševe, daje asistencija i skuplja lopte, sve u paketu, često uz to i blokira, „krade“ lopte i igra dobru obranu? Jokić je atlet-rudar i istovremeno dirigent tima i šuter mekane ruke. On je snažan i stabilan, on kopa ore, krči ali i trči – više zna Nikola pretrčati u jednoj četvrtini nego je Shaq činio u četiri utakmice. Snažan je i masivan Nikola, igra u ritmu koji kombinira rock standard „Mramor, kamen i željezo“ i omiljeni mu srpski turbofolk. Većinu centara NBA on može čuvati, a većina njih ne mogu njega. Ne obazire se Jokić na „banane“, neka ih, Jokić na koncu utrpa svoj triple double a atraktivni letači gube utakmicu.
I nije točno da prije Jokića u NBA nije bilo vrhunskih igrača bez atraktivnih atletskih sposobnosti. Na primjer, dvojac iz osamdesetih i ranih devedesetih, naime Adrian Dantely i Bill Laimbeer. Prvi je Afroamerikanac, drugi bijelac, obojica su visoki igrači, igrali su pod košem ali i nepogrešivo šutirali iz svih pozicija pa i dalekometno. Dantley je bio poseban fenomen: sa samo 196 cm, hrvao se pod obručima, igrao jaku obranu i trpao po trideset koševa po utakmici. Upamtili su ga košarkaši reprezentacije Jugoslavije na Olimpijadi u Montrealu 1976 – uništio nas je, razbio nam snove o zlatnoj medalji. Bill Laimbeer bio je visoku centar od 211 cm koji je kao i Jokić, zbog nedostatka brzine i skočnosti morao razviti precizan dalekometni šut za tri poena. U obrani je bio zvijer, smatrali su ga jednim od najgrubljih igrača u povijesti lige. Bez njega onaj Detroit s Isaiah Thomasom, Joe Dumarsom, Rodmanom i dakako, Dantleyem, ne bi bio šampionska dinastija pod nadimkom „loši momci“ (Bad boys). Dobri su oni bili, itekako, a „spori“ i „neatraktivni“ Laimbeer, jedan od ponajboljih.
Jokić u kontekstu
Nisu u pravu ni oni koji govore da se Jokić dogodio slučajno, da je pao s neba, da nije došao iz neke ugledne škole i da je njegov uspjeh rezultat toga što je, kao i Tesla, nekakav genij-čudak. Takve su perspektive plod neznanja o relevantnoj povijesti, kulturi i društvenom kontekstu. Jokić kao pojedinac jest izuzetni talent i kreativac ali je i dio raznih razvojnih projekata. Jokićevi preteče su s reprezentacijom SFRJ osvojili olimpijsko srebro u Meksiku i svjetsko zlato u Ljubljani 1970. i mnoge trofeje poslije. Oni dostižu svjetski vrh zahvaljujući socijalističkoj modernizaciji u Jugoslaviji, odnosno, u slučaju Afroamerikanca, pokretu za građanska prava u SAD. I Jokićeva generacija profitirala je od društvenog kapitala proizvedenog modernizacijom zemlje koja se revolucijom promijenila u moderno društvo daleko od onog što je bila kad je odatle u Ameriku emigrirao Nikola Tesla. Prema zemlju u kojoj se rodio Tesla, Jokićeva je bila Amerika. To je od nje učinila socijalistička modernizacija od šezdesetih do osamdesetih a razvoj sporta i fizičke kulture se obično spominju kao aspekti modernizacije.
Svjedočanstvo o toj promjeni na dalekoj periferiji Europe sačuvano je u jednoj uglednoj američkoj instituciji. To je Kuća košarkaške slave, punim imenom James Naismith Memorial Basketball Hall of Fame, sagrađene u rodnom mjestu košarke u Springfieldu, u Massachusetsu. Ovim košarkaškim muzejom dominiraju dvije nacionalne košarkaške škole, američka i jugoslavenska. Američka ima nekoliko stotina inauguriranih među najslavnije u povijesti ovoga sporta. Ne može joj biti ravnom jugoslavenska s desetoricom nositelja ove najveće košarkaške počasti, ali ona nije ni u toj konkurenciji, nego u posebnom razredu u kome je nedostižna ostalim nacijama. Ta će se razlika u odnosu na druge zemlje, još povećati kad se obave dopune, te isprave pogreške i preskakanja onih koji su već ranije trebali ući. Takva je greška ispravljena nedavno inauguracijom Radivoja Koraća. Ali još uvijek je nepriznat Ranko Žeravica, trener zlatnih iz Ljubljane 1970., trofeja kojim počinje uspon SFRJ kao hladnoratovske košarkaške velesile. U čekaonici je i pokojni Mirza Delibašić, osvajač europskih titula s Bosnom i Realom i svjetskih i olimpijskih s reprezentacijom SFRJ i heroj Sarajeva pod opsadom. Mirzinu nominaciju trebao bi pratiti o apel SAD-u: pliz, Ameriko, ne pomažite Bosni i Hercegovini kad ne znate kako, jer ono što ste pomogli, bolje da niste! Dva puta je nominiran i Zadranin Josip Gjergja, u čekaonici su i Dragan Kićanović, Zoran Slavnić, Dušan Ivković, i drugi na koje će sigurno doći red prije nego počnu ulaziti oni iz post-SFRJ faze, poput, recimo, Predraga Stojakovića.
Zanimljivo je da je prvi iz jugoslavenske škole inauguriran Bora Stanković, dugogodišnji funkcionar FIBA-e jer je još od sedamdesetih surađivao s bivšim komesarom NBA Davidom Sternom s kojim je dijelio viziju današnje ujedinjene globalne košarke i obojica su doprinijeli ostvarenju te koncepcije. Među prvima je ušao i Krešimir Ćosić, prvi Europljanin prozvan na draftu NBA i jedan od prvi koji je postao zvijezda američke sveučilišne košarke a poslije je povezao na razne načine Ameriku s Europom i svijetom. Genijalni Zadranin je bio prvi i prvi „košarkaški Tesla“, još dalekih sedamdesetih izumitelj nove uloge visokog centra organizatora igre koju je danas u svijetu afirmirao Nikola Jokić. Po tome je Jokić drugi košarkaški Tesla. Ili Marconi, svejedno, ali između vizija Krešine i Nikoline ima neka „tajna veza“. Jokić za Krešin presedan nije morao znati, nego ga je mogao dobiti preko nekog trenera prijenosom znanja i iskustava jugoslavenske škole košarke. Ili jednostavno, kao i Marconi u odnosu na Teslu, mogu izumitelji raditi istovremeno na sličnim projektima bez međusobne koordinacije. Krešimir Ćosić bio je vizionar ispred svoga vremena, košarkaški Tesla za čije izume Amerika sedamdesetih nije bile spremna. Kažu da su mu bekovi suigrači, po nalogu trenera, „krali“ loptu kad bi „povukao kontru“, umjesto da iskoriste brzinu koju im je bog dao i prime pametnu asistenciju. U jednom dokumentarcu Krešo se služi svojom dalmatinskom ironijom pitajući se odakle stereotip o niskim igračima kao „mozgovima“ a visokim kao „tijelima“, iako zdrava pamet čovjeku govori da visoki odozgo bolje vide i lakše protiv agresivnih obrana distribuiraju lopte suigračima u poziciji za koš. U Ćosićevo vrijeme još se igrala staromodna košarka s centrima koji su „sidrili“ pod košem. Ima ona legendarna scena iz filma „Let iznad kukavičjeg gnijezda“, kad u košarkaškoj utakmici u ludnici, tim pacijenata protiv čuvara predvodi Jack Nicholsonov karakter, koji igra beka plejmejkera a na centru je dvometraš američki Indijanac nadimkom poglavica. Čuvari poveli ali preokret nastaje kad Nicholson nauči Indijanca da stane pod koš, uzdigne ruke visoko i uhvati loptu. Stižu mu tada bekovske asistencije „mozga“ Nicholsona (prije nego mu izvedu lobotomiju). A „poglavica“ samo trpa koševe na očaj reprezentacije čuvara mentalne institucije. To je zabavna scena danas pomalo zastarjele košarke ali ostaje konstatacija da moderni profesionalni sport i sportske arene često sliče na ludnicu.
Košarkaški Tesla iz sedamdesetih, Krešo Ćosić, ulazi u Hall od Fame početkom 2000-ih. Možda manje zbog njegovih vizija promjena u igri, a više zbog spajanja američke i evropske košarke i njegovog doprinosa hladnoratovskoj borbi za vjerska prava u komunističkim državama.
Tridesetak godina nakon Krešine smrti i vjerojatno bez referenci na njega, pojavom Jokića i njegovog pametnog trenera Malonea, Amerika ostvaruje viziju o visokom centru kao dirigentu igre. Treba spomenuti da je Ćosić smatrao kako dvometraši mogu igrati i na poziciji beka plejmejkera. Sam je doprinio razvoju dvojice izuzetnih u toj ulozi, Tonija Kukoča i Dejana Bodiroge. Naravno, ne znači da je mislio iz košarke isključiti one ispod dva metra. Dapače, oduševljavao se mnogima, sam je igrao s Pinom Gjergjom kao bekom organizatorom igre u onom jakom Zadru iz sedamdesetih. Veliki mu je idol bio tada Pete Maravich, bek šuter, dribler i atraktivni dodavač, zvijezda NBA sedamdesetih.
Ukratko, Jokić po svemu spada u kontekst i jugoslavenske i post-jugoslavenske košarkaške škole. Srbijanska škola iz koje Jokić dolazi, ujedno je i (post)jugoslavenska i zbog prijenosa znanja, sjećanja i iskustava i zbog regionalne lige. Tri su post-jugoslavenske nacionalne škole donekle održale kontinuitet uspona SFRJ iz zlatne ere od šezdesetih do osamdesetih: srbijanska, slovenska, pa i hrvatska koja je propala na nivou državne reprezentacije ali ostala izvor vrhunskih igrača.
Jokića se, kao i Petrovića, Divca, Kukoča, kasnije Stojakovića i ostale velikane s balkanskih prostora koji su se afirmirali u Americi, može smjesiti u još jedan, širi i rjeđe spominjani kontekst a to je kontinuitet vrhunskih igračima i trenera južnoslavenskog porijekla u američkoj košarci. Ne počinje dakle ta seoba Slavena devedesetih. Prvi moderni visoki centar američke košarke, već ranije u ovom tekstu spomenuti, George Mikan, po obiteljskom porijeklu je hrvatsko-litavskih korijena, iz dva naroda koji će postati poznati baš po mnogim zvijezdama i izuzetnim školama košarke. John Havlicek, zvijezda Boston Celticsa, Larry Bird prije pojave Larryja Birda, ima hrvatsko-češko porijeklo. Roditelji Pete Maravicha, super strijelca čarobnjačke tehnike koji dominira sedamdesetima, Srbi su iz Hrvatske, iz okolice Ogulina. Rudi Tomjanovich, također zvijezda sedamdesetih i poslije trener koji je s Houstonom osvojio dvije titule prvaka NBA, potomak je senjskih uskoka. Centar Bostona Kevin McHale, koji s Larry Birdom dominira NBA osamdesetih, ima hrvatsko-irske korijene. Rodom je iz opskurnog rudarskog mjesta Hibbing u Minnesoti koje je dalo selebritije poput McHallea i Boba Dylana. Tu je nekad bilo većinsko stanovništvo južnoslavenskog porijekla (danas su valjda Kinezi ili Arapi). Zato je Dylan u onom spornom intervjuu iz 2012., tvrdio da se dobro razumije u patologiju srpsko-hrvatskih odnosa. I na kraju, spomenimo još i trenersku legendu Gregga Popovicha, koji je crnogorsko-hrvatskog je porijekla. Ovaj 75 godišnjak osvojio je kao trener San Antonija pet titula prvaka a danas kao predsjednik kluba potpisao je na pet godina. Planira još titula s mladim Afro-francuskim fenomenom Wembanyamom o kome se već uskovitlala medijska prašina i Jokića su konačno pustili na miru.
Ukratko, sudeći po tolikom broju vrhunskih igrača i trenera južnoslavenskoga porijekla i u američkoj i u (post)jugoslavenskoj košarci, ova je igra tim narodima, baš kao, recimo, Afroamerikancima, „legla“ i do danas im je „u genima“. Možda je to zbog selekcije visokih i jakih predaka koju su među ovim potomcima robova i kmetova, iz svojih interesa, proveli robovlasnici i feudalci. Iako po mnogočemu sudeći, i bez obzira na trenutačni Jokićev podvig, i Luku Dončića i onih skoro stotinu igrača s Balkana koji su od dvadesetih do danas zaigrali u NBA, mogao bi se taj južnoslavenski doprinos globalizaciji najelitnije košarke značajno smanjiti u skoroj budućnosti. NBA je, na primjer, investirala u profesionalnu ligu Afrike, koja se sve češće javlja na televiziji i vrlo je atraktivna i jaka. Tu je i stalni interes NBA za Aziju i nada da će se pojaviti novi Yao Ming. Od američkih institucija, Evropa je izgleda, još samo NATO-u prioritet, a ni njemu ne bi bila da Rusija ne talasa.
Ukratko, sport je simbolična preslika procesa u društvu a ti su procesi povezani. Nije ni Nikola Jokić izolirani samac Tesla koji u mraku svog laboratorija smišlja izume a po danu hrani golubove na njujorškim trgovima. Vidjeli smo da Nikola nije ni grana bez korijena niti slučajnost, nego rezultat projekta, razvoja, procesa i promjena u društvu i povijesti. Zato na kraju treba reći da ovakva kontekstualizirana i globalizirana povijest sporta u koju smo smjestili današnjeg kralja košarke Nikolu Jokića, otkriva važnije procese i izume od nove uloge visokog centra u košarci. Većini sportskih fanova ovakva je perspektiva o sportu shvatljiva koliko i Jokićeva „neatraktivna“ suptilna igra, prosječnom košarkaškom navijaču. Američkom ili balkanskom, svejedno, jer oni ne prate sport da ga shvaćaju u društvenom i historijskom kontekstu nego da bi slavili pobjede, poraze, vrijeđali suce i protivnike ili za sve što se može uzeti kao izgovor za zabavu, bijeg od stvarnosti, neodgovornost i nerad. Ovo je de facto priča o globalizaciji, procesu koji karakterizira naše vrijeme i koji, kao i ostali veliki društveni i povijesni procesi, ima razne aspekte, uzlete i kočnice, dobitnike i gubitnike.
