Neki ratovi iz prošlosti i danas se istražuju. Dva pitanja pritom podstiču nauku: šta su bili uzroci? i: je li se rat mogao spriječiti? Lako je moguće da će se rat između Rusije i Ukrajine – bar u evropskom kontekstu – pridodati kao dalji egzemplar klasičnim primjerima kao što su Peleponeski rat i Prvi svjetski rat.
Kao mnogobrojni ratovi iz prošlosti ovaj je rat rezultirao iz toga da su se na različitim razinama sudarile određene okolnosti i uzroci – počevši od strukturne krize međunarodnog poretka do svjetonazora ruskog državnog vođstva. Pojedine okolnosti mogle su biti i drugačije, međutim ukupan je razvoj veoma brzo bio nepovratan. Slučajnosti, zakoni, strateške zamke i samoispunjavajuća proročanstva spojili su se u eksplozivnu smješu i došlo je do detonacije. Za svijet je to značilo krizu međunarodne sigurnosti, a za Ukrajinu borba za preživljavanje.
Hugo Grotius, jedan od osnivača modernog međunarodnog prava, smatra ratove besmislenim. Za njega su ratovi bili posljedica nekompatibilnih državnih interesa i time prirodni fenomen. U najvećem broju slučajeva ratovi su u očima Grotiusa bili promašeni i neefektivni instrument državne politike. On u osnovi smatra da je bolje da se proturječja i sukobi rješavaju putem koji nije ratni: putem arbitraže, kroz posredovanje ili čak ždrijebom ili simboličnim duelom. Kad se podvuče crta, rezultat je otprilike isti – međutim s neuporedivo nižom cijenom.
Mnogi ljudi koji nisu tako poznati kao Hugo Grotius mislili su slično kao on. Skoro prije svakoga velikog rata javljali su se za riječ mislioci i ubjedljivo su ukazivali na njegovu besmislenost. Istorijski gledano, cijena koja se mora platiti za rat stalno raste, a pronalaskom atomskog oružja još jednom se skokovito otišla u visinu. Svijet raste zajedno i sve je jače međusobno isprepleten – zašto je onda potreban rat u takvom svijetu?
Iako su oni iracionalni i njihova je besmislenost ponekad eklatantno vidljiva, ratovi stalno izbijaju.
Iako su oni iracionalni i njihova je besmislenost ponekad eklatantno vidljiva, ratovi stalno izbijaju. Zbog toga postoje i drugačija mišljenja od toga Grotiusovog. Teorija realizma, naprimjer, preporučuje da bi se države trebale orijentisati na odnose snaga i realnu procjenu međunarodne sigurnosne situacije umjesto da ih vode vlastite želje i idealistička predstava. Države mogu činiti samo to šta im omogućava ravnoteža snaga, a pogrešne procjene mogu državu koja suviše ozbiljno uzima načelo o jednakosti država, veoma skupo koštati.
Ne slučajno, zastupnici realističkog pogleda na stvar daju veliku težinu na okolnost da je Zapad s tim što se na početku zvalo „Ukrajinska kriza“, pogrešno postupio. Oni smatraju da je Zapad, kroz obećanja da su vrata za NATO otvorena, Ukrajini napravio mnogo pogrešnih nadanja i time djelovao da se ukrajinska vanjska politika odvoji od sumorne stvarnosti. Kao prvo, Zapad je time stvorio mnoge rizike za Kijev. Kao drugo, Zapad je omalovažavanjem ruskih interesa razorio ravnotežu snaga i ostavio Ukrajinu samu u situaciji u kojoj je njena egzistencija neposredno ugrožena.
Za realiste najviši cilj jedne države sastoji se u tome da se pobrine za vlastitu bezbjednost. Između ostalog, trebala bi osim toga izbjegavati ratove – pogotovo onda kada su šanse za pobjedu male – i zato apsolutno moraju prihvatiti ustupke. Prema ovoj logici, pitanje da li rat kao instrument dolazi u obzir jeste pitanje odnosa rizika i šansi. Kada se s rizicima pravilno postupa, to je dobra osnova za međunarodnu bezbjednost i može smanjiti broj ratova jer oni mogu države – prije svega velike, posebno agresivne države – preskupo koštati.
Ruski predsjednik Vladimir Putin vjerojatno nije smatrao da je cijena njegove invazije na Ukrajinu previsoka – i to je prva lekcija iz obje protekle godine. Moskva se iz ljeta 2014. poučila kada se pod pritiskom prijetnji sankcijama morala povući i minimalizirati riziko – u februaru 2015. slijedio je dogovor iz Minska. Osam godina Rusija je radila na tome da ojača svoju sposobnost otpora protiv zapadnjačkih gospodarskih sankcija. Uspjeh ovih napora značajno je povećao spremnost Kremlja da preuzme rizike.
Zapad očigledno nije bio spreman da ga bezbjednost Ukrajine previše košta.
Drugo saznanje koje su Rusi mogli dobiti bilo je: Zapad očigledno nije bio spreman da ga bezbjednost Ukrajine previše košta. U osam godina između 2014. i 2022. približavanje Ukrajine na Zapad nije nikada ni djelomično išlo tako daleko da bi se moglo govoriti o savezničkom odnosu. Članstvo u NATO-u bilo je tema za predizborne slogane i diplomatsku retoriku, ali ne i realna perspektiva.
Isporuka oružja koju je inicirao predsjednik SAD-a Donald Trump bila je više simboličan akt i zamišljeno kao zamjena za realne bezbjednosne garancije. Za „patron’s dilemma“ – „dilemu zaštitnika“ – SAD su izabrale jednostavnije rješenje: umjesto da opciju o bezbjedonosnim garancijama ozbiljno uzmu u razmatranje, oni su Ukrajinu podržavali novcem. Ukrajina je ostala bezbjedonosno politički u sivoj zoni i postala je za Rusiju prilično slab i ugodan protivnik.
Treći poučak za Ruse bio je da je izgledalo da njihova strategija velikih razmjera za slabljenje Ukrajine u cjelini uspijeva. Kad su realisti u Kremlju shvatili da povratka na ruski prijateljsku Ukrajinu u dogledno vrijeme neće biti, ova je strategija odmah primijenjena. To je značilo: Rusija je procijenila Ukrajinu kao prijetnju i pokušala je maksimalno ruinirati njen odbrambeni, gospodarski i socijalni potencijal. Tačka kulminacije ovoga pokušaja bila je, konačno, invazija.
Na ovome mjestu mogu se povući mnoge istorijske paralele, od sukoba između Sparte i Atine do rata između Njemačkog carstva i Francuske. Međutim čim odnos između država uzme takav razvoj, kroz logiku bezbjednosne dileme raste vjerovatnoća za rat. Pošto su se kao prvo odnosi između Rusije i Ukrajine razvijali na opisani način, kao drugo Kijev je bio bez saveznika i kao treće, Zapad nije bio u stanju da cijenu koji bi Rusija trebala platiti, znatno poveća, dalo je okvirne uslove pod kojima se Kremlj odlučio na invaziju.
Pristalice pogleda Hansa Grotiusa vjerovatno bi tvrdile da se čak i pod takvim okvirnim uslovima rat mogao spriječiti time što bi se tražio razgovor. Osnova za to morao bi, naravno, biti dogovor iz Minska u ovoj ili onoj interpretaciji. Za Ukrajinu bi najbolja interpretacija ovoga dogovora značila da bi Kijev ponovo dobio formalno kontrolu nad zauzetim oblastima na istoku, pod uslovima da bi Rusija zadržala de facto kontrolu i dalje ostala u situaciji da se miješa u političke procese u Ukrajini. U ovom scenariju bilo bi „Krimsko pitanje“ isključeno – sa svim prednostima koje bi iz toga proizlazile za Rusiju.
Teoretski, mogli su pregovori biti alternativa za rat, međutim u praksi su stajale značajne prepreke na putu. U skoro osam godina pregovaranja obje strane nisu čak mogle naći toliko međusobnog povjerenja da se mogu dogovoriti na prekid vatre. Iz strategijskih razloga ni jedna od dvije strane nije mogla prihvatiti dogovor iz Minska kao konačno rješenje. Aneksija Krima od Rusije imala je dugoročne destruktivne posljedice, ne samo na bilateralne odnose nego i na njihovu bezbjednost i političko okruženje. Od 2014. ne postoji više platforma i staza na kojoj bi obje države mogle doći do dogovora.
EU nije položila ispit u sukobu Rusije i Ukrajine.
Tu ni međunarodni partneri nisu više igrali efektivnu ulogu. Posrednički napori Njemačke i Francuske u formatu “Normandija” iz raznih razloga nisu puno pomogli. Povjerenje u ove napore nije bilo dovoljno veliko, a posrednički napori bili su oslabljeni time i nisu bili dovoljno opskrbljeni izvorima moći i mogućnostima uticaja. U cjelini, EU nije položila ispit u sukobu Rusije i Ukrajine i zato danas stoji pred veoma velikim bezbjednosnim problemima. Za smislene pregovore, koji bi u toj situaciji mogli biti alternativa za rat, moralo bi se spojiti mnogo faktora od kojih je svaki za sebe pojedinačno već bio malo vjerovatan.
Rat je za sve učesnike riskantna lutrija. Putin je krenuo u rizik time što je povećao ulog a još više odlukom o invaziji na Ukrajinu. I ukrajinski predsjednik Vladimir Zelenski je krenuo u rizik , time što se odupro pritisku, prijetnjama i zahtjevima Kremlja – možda jer je potcijenio spremnost Rusije na rat ili jer je precijenio spremnost svojih partnera da Ukrajinu vremenski neograničeno podrže, ili jer je bio ubijeđen da su ustupci recept za poraz i jer je izračunao relativno dobre šanse na uspjeh ukoliko dođe do rata. Ko će u ovoj lutriji koliko izgubiti – pokazaće vrijeme.
Konačno, ovaj je rat započeo spojem tri ključna faktora: Aneksijom Krima 2014. Rusija je strategijski dospjela u slijepu ulicu; Putin nije bio siguran za koga radi vrijeme, a Ukrajina je bila u “sivoj zoni” bez saveznika i bez bezbjednosnih garancija. Bile su dvije mogućnosti da se rat spriječi: ili su se brzo i pouzdano morale dati prave bezbjednosne garancije Ukrajini koje su mogle ponuditi samo SAD, ili je Ukrajina morala napraviti obimne ustupke Rusiji koje bi ugrozile njenu vlastitu državnost. Ta je cijena bila beskrajno previsoka za Kijev – a osim toga Moskva bi vjerovatno bila spremna samo do određenog momenta uopšte prihvatiti ove ustupke. Od sredine 2021. već je bilo prekasno.
Dr. Nickolay Kapitonenko vanredni je profesor na Institutu za međunarodne odnose na Nacionalnom univerzitetu Taras Ševčenko u Kijevu i direktor Centra za studije međunarodnih odnosa.
