Za Velež se ne navija, Velež se voli.
(Vahid Halilhodžić, prigodom proslave 100. obljetnice osnivanja FK Velež)
Pišem ova slova u spomen našem FK Velež kao jedan od posljednjih „Stipančića“ koji je prošao njegovu nogometnu školu, odgajan s njim i uz njega godinama, iz generacije pionira i juniora rođene 1944./1945., a prigodom Crvene noći i njegovoga 103. rođendana, koja će ove godine biti upriličena 23. 7. zajedno sa spomendanom 21. obljetnice ponovnog puštanja u promet iznova izgrađenoga (srušenoga) Staroga mosta. Jer FK Velež, osnovan kao RŠD Velež 1922. godine, jedan je od najznamenitijih simbola ovoga Grada (uz Stari most, Staru gimnaziju, Fabriku aviona „Soko“, Aluminijski kombinat, HEPOK, „Partizansko groblje“ i još neke), od samoga svoga osnutka bio je otvoren za sve LJUDE bez obzira na njihovu nacionalnost, vjersku opredijeljenost, radničku struku ili zanimanje, kao što je to bio i NK Hajduk Splićanima (osnovan 1911. godine), ali je uvijek bio i njihova velika ljubav. Nešto poput religije. I ostao je to, manje-više, sve do danas. Većini žitelja ovoga Grada, makar da neki, u sebi, skrivaju (iz političkih razloga) i danas to opredjeljenje. Relikvija čak, rekao bih, ma što „zli jezici“ mislili o tome. Pa upravo stoga red mi je, a i veliko zadovoljstvo, napisati i nekoliko riječi o tome kako smo moji sudobnici i ja rasli i odrastali uz ovaj klub i kako je meni i mojoj generaciji (ali i nekolicini generacija prije i poslije moje) ovaj klub omogućio da postanemo ponajprije LJUDI, uz sve druge atribute koji se uz tu riječ podrazumijevaju i koriste.
Sjećam se da dok sam još stanovao, kao mali dječak, u Ivankovića kući, odmah uz zapadne tribine staroga igrališta, nisam propuštao nijedan trening, a pogotovo utakmicu Rođenih, i da sam upijao svaki pokret i svaki potez njegovih prvotimaca. Sjećam se i suza kada bi Rođeni izgubili utakmicu, ali i veselja kad bi se pobjeđivalo. Ali i lijepih i uspješnih poteza, zapamćenih s utakmica Lea, Hamića, Sule, Pinde, Krune – Starog, uz loptu „krpenjaču“, a bilo je toga napretek, jer nogomet se tada igrao zbog svih čari koje je darivalo to upravljanje lopte nogom, a što nije bilo nimalo lako. Većina nas dječaraca naučila je sve potrebne elemente nogometne igre još među rajom, zarana, igrajući na ledinama, a odabirom i dolaskom u Veležovu pionirsku i omladinsku školu to smo samo usavršavali, razrađivali taktičke zadatke i fizičku spremu. I učili se, ondje, timskome radu, odgovornosti i zajedništvu. „Svi za jednoga-jedan za sve“ bila je i kod nas trajna maksima zajedništva, kao i kod ona Tri mušketira Alexandra Dumasa.
Moram ovdje spomenuti barem tri generacije Veležovog podmlatka, kojih se jako dobro sjećam, a koje su ostavile dubok trag kako u sportu tako i u općem životu Grada, da se ne bi zaboravilo.
Jedna je bila sjajna generacija juniora Veleža, rođena 1942./43., koja je igrala u sastavu: I. Ćurković (A. Behmen), E. Udovičić, S. Dizdarević, A. Ćurić, S. Buntić, M. Stupar, Z. Kažinić, J. Pantić, M. Rebac, R. Janjić, K. Drežnjak. Ona je igrala i stasala krajem pedesetih prošloga stoljeća.
Nakon nje nastupila je generacija rođena 1943./44., koja je igrala u sastavu: N. Kulidžan (S. Bilić), I. Kljajo, A. Šarić, M. Pehar, M. Margeta (E. Šaran), T. Pantić, Ž. Barbarić, M. Glavović, Z. Brajković, M. Kolukčija, M. Kordić, a koja je završila svoj juniorski „staž“ početkom šezdesetih.
Zatim je stasala moja generacija (1944./45./46.), koja je igrala u sastavu: N. Kulidžan (S. Bilić, E. Dugalić) Z. Arapović, S. Primorac, H. Čatović, E. Šaran, T. Pantić, S. Čišić (S. Zukanović), M. Demirović (Đ. Cvitanović), Z. Rebac, R. Markovina, H. Ćemal (I. Seferović) i razišla se 1963. godine.
Direktor omladinske škole tada je bio Haldun (Leo) Hrvić, trener Mensur (Peko) Dilberović, a posljednju godinu(1962./63.) priključivao se, povremeno, i Sulejman (Sula) Rebac. Sekretar/tajnik je bio legendarni Ismet Dervišević, koji je o svemu vodio računa, a najviše o uspjehu u školi i ocjenama, „oružar“ Anđelko Bebek, koji je svima nama bio poput oca. Na putovanjima često su nam bili vođe puta Mugdim Vukotić i Ahmet Milavić. Bile su to tri sjajne generacije juniora Rođenih, od kojih je dobar dio potpisao i profesionalne ugovore s Klubom i potom postigao sjajne nogometne karijere. Ali je i svatko, baš svatko završio barem srednju školu ili neki zanat. Dobar dio nas je otišao studirati na fakultete diljem Jugoslavije i igralo amaterski za neke nižerazredne klubove, da bismo, nakon diplomiranja, postali priznatim liječnicima, inženjerima, organizatorima rada ili sportskim radnicima i vratio se u Mostar kako bismo bili na raspolaganju Gradu i koristili svojoj društvenoj zajednici. Ja sam osobno čitavo vrijeme studiranja igrao za zagrebački NK Trnje, potom, kao mlad inženjer pripravnik, bio registriran za NK Split i igrao za malonogometni klub Brodosplit II, sve do povratka u Mostar 1975. godine. Ali što god da smo radili ostali smo privrženi svojim Rođenima, jer to iskustvo zajedništva, taj nauk i ozbiljnost rada u Klubu jednostavno ne može rezultirati drukčije. Neki od nas iz tih generacija Veležovih juniora postali su kasnije treneri, nogometni suci, sportski djelatnici, liječnici specijalisti, doktori znanosti, pa i sveučilišni profesori. Ali svi smo, zahvaljujući odgoju i znanju stečenom u Veležu, spoznali da se samo poštenjem, timskim radom, požrtvovnošću i odgovornošću može doći do vrhunskih rezultata.
Iz mojega razreda iz Gimnazije čak smo trojica početkom šezdesetih igrali za prvi tim juniora Veleža. Igrala se tada „Kvalitetna liga podmladaka“ i odlazilo se igrati do Banje Luke, Tuzle, Bugojna, Sarajeva, Zenice, Travnika, Dubrovnika i drugih gradova čiji su klubovi povremeno ulazili ili ispadali iz te Kvalitetne lige. U Dubrovnik je to putovanje trajalo najdulje jer smo se vozili uskotračnom željezničkom prugom, vlakom zvanim „Ćiro“, i polazili bismo na put petkom, oko 16 sati, odigrali bismo utakmicu u nedjelju, kao predigru „glavnoj utakmici“ njegovih klubova GOŠK-a ili Dubrovnika, a stizali bismo, u povratku, u ponedjeljak oko 12 sati u Mostar, a nastava je počinjala u 13:30. Kako nismo mogli pisati domaće zadatke preko toga vikenda (nosili bismo sa sobom samo knjige iz kojih smo, na putovanju i u sobama hotela, učili, to su nama trojici „prvotimaca“ iz razreda (Todoru Pantiću Panti, Hakiji Čatoviću i meni) domaće zadaće za ponedjeljak, preko vikenda, pisale naše drage kolegice i prijateljice iz razreda (Zorica Marić, Minka Halilović i Branka Pećanac) i donosile bi nam ih u ponedjeljak u školu. I sve je bivalo u najboljem redu i na sve se stizalo. I bili smo izvrsni i učenici i sportaši. Na ponos i roditeljima i školi i Gradu. Jer zajedništvo, kolegijalnost i privrženost bili su na zavidnoj visini.
Naš kapiten Todor Pantić Panta bio je i kapiten juniorske reprezentacije BiH u Ohridu, na turniru republika SFRJ 1962., a i naš golman/vratar Neđo Kulidžan bio je prvi golman juniorske reprezentacije BiH, pa su oni, kao veležovci, istrčavali prvi na teren, a tek iza njih mušovići, spreče, bratići, bukali i ostali iz BiH klubova, pa smo mi govorili da je to reprezentacija HiB.
Hakija Čatović nastupao je 1963. kao pojačanje za juniore Hajduka na čuvenome međunarodnom turniru u Viareggiju, Italija. A sva trojica smo na čuvenom mostarskom prvenstvu u malom nogometu „Kanratevac 1965.“, kao studenti, igrali za ekipu Torpedo (E. Pekušić, J. Račić, M. Mirč, M. Stanić, T. Pantić, H. Čatović, R. Markovina) i osvojili prvo mjesto svladavši u finalu momčad Šantićeva (S. Bilić, A. Glavović, N. „Žuti“, K. Kukrica, Z. Vranješ, M. Glavović, M. Kolukčija) rezultatom 3:1. U ovome finalu igrala su šestorica bivših juniora Veleža. Bila je to utakmica za pamćenje.
Nije naodmet kazati i nekoliko riječi o fenomenu navijanja za Velež u to doba jer ako se Klub voli njega se glasno bodri na utakmici navijanjem i pjevanjem pjesama, a nikako ekstravagantnom koreografijom i navijanjem PROTIV protivnika ili vrijeđanjem njegovih navijača za vrijeme utakmice. Navija se ZA Velež, bodri ga se kao „dvanaesti igrač“, i tako se igračima daje dodatna snaga i sportski poriv da bi pobijedili. Pored himne „Rođeni, Rođeni“ (tekst napisao Mišo Marić, a melodiju Kemal Monteno) pjevali smo i navijačke pjesme na znane melodije:
Kad sunce zalazi, Velež se snalazi,
po polju letaju, Dinamo „rešetaju“, ili
Ako mi se rodi muško, nadit ću mu ime Duško,
ako bude kose dulje, nadimak će biti Kulje,
ali ako bude „mala“ nadit ću joj ime Mara, ili
Mi smo raja iz Mostara, mi smo raja iz Mostara,
de Marjane de, de, de, de, moj dušo de, hej
de, Marjane de, de, de, de moj dušo de, ili
Forzza Velež ole, ole, ole, ole, ole, ole, ili
Rođeni, Rođeni, Rođeni, Rođeni.
Uvijek korektno, kao dobri poznavatelji umijeća loptanja, znali smo (o)cijeniti kad je pravi trenutak za pravo bodrenje.
Iz ljubavi prema Veležu, posebno na značajne utakmice, koje su nešto značajno rješavale (finale Kupa Maršala Tita, ili prvenstvo), išli smo organizirano. Sjećam se situacije kad je 1972./73. Velež trebao biti prvi put prvak Jugoslavije jer je tada igrao zaista najbolji nogomet. U pretposljednjem kolu Velež je igrao protiv Željezničara u Sarajevu, a Crvena zvezda, kao glavni konkurent za naslov prvaka, igrala je protiv Slobode u Tuzli. „Pola Mostara“ išlo je u Sarajevo na utakmicu navijačkim autobusima i uz dva specijalna vlaka, dok je masa ljudi išla automobilima. Moji najbolji drugari Panta, Đani Salković i ja išli smo Đanijevim polovnim Peugeotom 204 u Sarajevo. Crvena zvezda je toga dana igrala protiv Slobode u Tuzli i realno je trebala izgubiti, a Velež je realno trebao pobijediti u Sarajevu, što je bilo i očekivano. Mostarske žene i majke su nas ispraćale mašući crvenim šalovima s balkona i prozora sve do Vrapčića. Velež je u Sarajevu igrao sjajno i poveo sa 1:0, i takav rezultat je bio sve do polovice drugoga poluvremena. A onda je javljeno na razglasu na „Grbavici“ da Crvena zvezda vodi u Tuzli 3:1. Potonule su nam „lađe“ i Velež je završio utakmicu rezultatom 1:1. Nije bilo izgleda da se Crvena zvezda „preskoči“ i Velež je te godine završio prvenstvo kao drugoplasirani. Kasnije sam u Splitu (gdje sam radio u „Brodosplitu“, odrađujući stipendiju) doznao od tadašnjeg vratara Slobode, koji je došao braniti za Hajduk (Rizah Mešković), da je nekoliko obrambenih igrača Slobode u drugom poluvremenu „čudno igralo“, u čemu je prednjačio u „greškama“ centarhalf Avdičević, pa se sumnjalo da su dobili dobru „lovu“ da „naprave nekoliko kikseva“.
I na kraju nekoliko riječi o samoj organizaciji Kluba. Velež je uvijek i u smislu organizacije Kluba imao i „glavu i rep“. Imao je svoje provjerene ljude, znalce, na svim pozicijama i organizacije funkcioniranja Kluba i sportskoga sektora u svim kategorijama (pioniri, kadeti, juniori, drugi tim, i prvi tim) te predsjednika i upravu Kluba. I uvijek se u Klubu rukovodilo onom starom mudrosti „u se i u svoje kljuse“. A da bi se to i danas postiglo mora se voditi računa o sportu i u gradskim školama. Istaknuti dječaci svih dobnih uzrasta već na gradskim igralištima (kojih mora biti više, osim školskih) moraju biti uočeni kao talentirani nogometaši i mora im biti ponuđeno da budu članovi Veležove omladinske škole. Veležovi veterani – Mostarci, morali bi se malo više angažirati oko uočavanja i pronalaženja talenata („skautska služba“). Žalosno je vidjeti, recimo, kako gradsko (asfaltirano) igralište iza Tržnice uglavnom zjapi prazno, a i kad ima nekoga na njemu onda se samo „nabija loptu na prazno“ jer više nitko ne igra utakmice. Barem ja nisam to primijetio. Danas većina dječaka bulji u mobitele, pretili su, imaju i po desetak kilograma više od „standarda“, i očito je da se ne bave nikakvim sportom. To je loše, jako loše za njihovo zdravlje i život. A u doba našega dječaštva i mladosti na terenima gdje se igrala lopta (iza Gimnazije, iza Suda, na Pijesku, iza 10. osnovne škole, iza Tržnice, na Luci, na Karašebešu…) čekalo se satima da bi ekipa „neke raje“ zaigrala protiv druge raje (pobjednik je uvijek ostajao na terenu, samo se poraženi mijenjao) za neku „sitnu lovu“ da bi se igralo „ozbiljnije“. Bilo je i dosta gledatelja. Vrlo se često znalo dogoditi da bi netko od Veležovih prvotimaca (ponajviše Rom, Braca, Baka i Ceko) odmah nakon popodnevnoga treninga došli na igralište iza 10. osnovne škole ili iza Tržnice, skinuli se bosi i odigrali, i pored klupske zabrane, utakmicu-dvije za „svoju Raju“, koja bi tada, na tom terenu, igrala. Njima je bila čast kad bi ih Raja pozvala i to nisu nikad odbijali, a tako se davao značaj i poštovanje „svojoj Raji“ i time pokazivao i određeni vid njezinoj pripadnosti. Pa i pored zabrana igranja izvan klupskih obveza, što se kažnjavalo. Ali oni su time i poticali dječake, kojima su bili idoli, da se i oni malo više potrude oko igranja nogometa.
I na samome kraju, kao već 80-godišnjak, moram se osvrnuti i na Veležovo sutra. Najprije, moramo se priviknuti na nove uvjete rivaliteta jer u Gradu postoji i drugi klub, koji se takmiči u istome takmičarskome rangu i koji ima svoje navijače bez obzira na sve što nam se dogodilo. Moramo shvatiti da se taj rivalitet ne može i ne smije očitovati određenim stupnjem mržnje i ratobornosti. To nikada nije bilo svojstveno Veležovim navijačima. Želja nam je uvijek bila biti boljima. Najboljima, ako se može. Takav rivalitet odavno postoji u Sarajevu, Beogradu, a bilo ga je ne tako davno i u Zagrebu i u Splitu. Gradski derbiji. Ali nema ih više. Mržnja i nedovoljno brige sve su uništili. Nemojte da se i ovdje to dogodi. Mržnja je zlo koje može stvoriti još veće zlo. To vrijedi za oba kluba. Gradski derbi mora postati PRAZNIK NOGOMETA, a ne „opsadno stanje Grada“ – prepunog specijalaca. Jer Velež je tokom svog stoljetnog razvoja postao prepoznatljiv kao klub radnika, studenata, profesora, pisaca i intelektualaca iz svih krajeva bivše Jugoslavije, oličenje nekad nadaleko poznatog multietničkog duha Mostara te čitave Bosne i Hercegovine. Riječ je o klubu čijim navijačima nije bilo stalo samo do igre, nego i do vrijednosti koje je klub simbolički predstavljao, poput slobode, otpora i jednakosti. Ali simbole treba njegovati, zaštititi i postaviti im adekvatnu funkcionalnu formu, u protivnom umru, osuše se i presahnu na isti način kao što bi se osušio i najljepši cvijet kad ga ne bismo zalijevali – kako je to nedavno lijepo napisala Riječanka Vesna Rajnović u svome eseju „Priča o Veležu – antifašizam na nogometnom terenu“.
Zato sam sretan što su novi vjetrovi počeli puhati u Vrapčićima. Sretan što se predsjednik Kluba Admir Rahimić istinski prihvatio toga zadatka i počeo raditi intenzivno na reformi struke i shvatio da je sportski dio Kluba najbitniji. Sretan sam što je savjetnik Upravnog odbora iskusni Veležov internacionalac Meho Kodro, koji se zakleo da ćemo „trošiti koliko imamo“ i što su ambasadori Kluba postali čuveni Veležovi internacionalci Vahid Halilhodžić Vaha i Džemal Hadžiabdić Čorba te što se uloge sportskog direktora prihvatio Ibrahim Rahimić i što se za trenera prihvatio biti Splićanin Goran Sablić (vjerojatno na nagovor još jednog Veležovog internacionalca iz Splita, Bore Primorca. Zna „Manda“ što radi.). I što su Avdo i Jazo ostali uz ove mlađe. A tu su i Duško i Mara i Baka, a i Sudo Hasić… uvijek, ako zatreba, svim vicama i ostalima usprkos. Eto, i stadion je skoro završen, pa IDEMO. Jer tuđe nikada nismo htjeli, a svoje više ne damo. Uz malo boljeg „financijskog slaganja, uz više povjerenja i zalaganja“ ovaj Velež ima sve izglede da bude dobra momčad, s kvalitetnom igrom koja može ostvariti dobre rezultate. A oni ne padaju s neba. Rezultati dolaze radom, i samo radom. I zajedništvom. Svi za jednoga – jedan za sve. Tako je uvijek bilo. To je uvijek bio Velež. Klub raje, prkosa i ponosa, Klub svih nas. I ne smije se zaboraviti ona jedina ispravna taktika našega rahm. Maestra Sule: „Oni su visoki, jaki i brzi. Zato „po talama“, i pravac gol. I ako nam oni dadnu 100 komada, mi moramo njima 101. I kapak. Je l’ jasno?“
Za iduću godinu dovoljna nam je Konferencijska liga Europe. Da se malo priviknemo. A poslije… „korak po korak“. Samo NAPRIJED, jer za nas ništa novo nije mrijeti, ali ni živjeti nije najnovije, svemu usprkos.
Vesela ti bila i radosna i ova Crvena noć, starino moja. Iz ovih ali i drugih još značajnijih razloga moramo i trebamo čuvati i sačuvati ova dva naša znamena – i Klub i Stari most, i njihove simbole duboko urezati u naša srca, koje zajedno slavimo 23. 7. 2025. A i red je. Znano nam je da su kroz čitavu povijest Grada navraćala, s vremena na vrijeme, teška vremena. I krize. Ali isto tako nam je znano da su krize uvijek i prolazile… jer ničija nije do zore gorjela, a mnogima se i prije zore –ugasila. Proći će i ovo „vrijeme-nevrijeme“ i ove današnje krize, koje predugo traju. I Veleža i Grada. Siguran sam. Treba ostati i uspravan i ispravan. Visoko uzdignuta čela, znajući da se „kolo sreće ipak okreće“ i da „tko bi dolje sad je gore“. I obrnuto. Takav je život. Ali treba i zapamtiti da su za svaki uspjeh potrebne tek četiri „sitnice“: znanje, htijenje, privrženost i spremnost na odricanje. I uvijek s pogledom prema NAPRIJED.
Dragi moji, budite ponosni na ova dva naša znamena i čuvajte ih. I sačuvajte za neka buduća pokoljenja. I zapamtite: Ono štete što je meni naneseno, davno sam zaboravio. Gubitak je lakše podnijeti nego kajanje – davno je zapisao naš veliki Meša. Svim zlohudim prorocima usprkos.
Jer za Velež se ne navija. Velež se voli – kako reče Vaha.
Pa sretno i uspješno vam bilo u novoj sezoni, Rođeni.
I FORZZA, VELEŽ.
