Potragu za kompanijama koje bi u 10 godina mogle napraviti dat-mar u Kini proširit ću na posrnule Amerikance i ostale koje Kinezi za više ili manje para uključuju u potrošačku igru
Prije otprilike dvije godine kao da je Benedikt došao Ivanu Pavlu da bi se molio u crkvi koju on vodi, a ovaj mu je rekao: “Svi mogu, ali ti ne!”. Tako je karikaturalno izgledala odbijenica američkog regulatora dvjema kineskim bankama koje su se htjele moliti u crkvi za koju je Amerika vjernike skupljala i u Kini. Ali, veća je kapital mrcina nego što i gospodar svijeta može zamisliti. WSJ sad piše kako američke kompanije često spas ne pronalaze u pravovjernim bankama, nego kod Kineza koji ne znaju kamo s američkim dugom, dolarom, koječim američkim…
Zanimljiva je ta globalna igra. Naraste li cijena nafte na 125 dolara u Kini i kinolikim zemljama inflacija bi mogla izdiktirati ključne kamtane stope, to jest rast bi mogao biti usporen. A opet, možeš tu Kinu promatrati i kao ogromni private equity kojemu je kao spasitelju pritrčao kalifornijski proizvođač kuća na kotačima MVP RV Inc. Zapošljavao je 250 ljudi, prodaja je stala, i izgledalo je da će 200 morati otpustiti. Odradio je 44 prezentacije, ali do novca nije mogao. Pronašao je kineskog investitora, koji je za 310 milijuna dolara kupio većinski udjel. Umjesto da maltene ugasi tvrtku, Amerikanac s Kinezom zapošljava 1200 radnika; sam je nekoć proizvodio 10.000, dok njih dvojica izbacuju 40.000 kuća na kotačima, koje će prodavati Kinezima koji već znaju što je to, ili tek trebaju otkriti krstarenje cestama.
Suprotni smjer
Lani su Kinezi u američke kompanije raznih veličina investirali, kap u moru, pet milijardi dolara. Kao malog ulagača ne zasljepljuje me ni podatak da su Amerikanci na sličnim poslovima u Kinu slili 55 milijardi, pa što je onda pet u suprotnom smjeru, kao ni to da je Kina u cijelom svijetu šopingirala za tek nešto manje od 60 milijardi. Radi se o tome da su Kinezi dugo vremena štošta htjeli, ali nisu mogli, a sad bi neke kineske provincije, da su samostalne države, na raznim rang-listama vrlo visoko kotirale, pa ove posliće od tristotinjak milijuna dolara zamišljam kao gusare koji preskaču na nesretni brod s kojeg će bogatstvo pretovariti na svoj. Preskaču i plaćajući 300, i gledajući ima li kakva kompanijica u nastanku kojoj bi trebalo možda samo 10 milijuna. Ovaj MVP RV, ako sam dobro pogledao, nije na burzi. Ali, ja jesam na burzi, i potragu za kompanijama koje bi u idućih deset godina mogle napraviti dat-mar u Kini proširit ću na posrnule Amerikance i ostale koje Kinezi za više ili manje para uključuju u potrošačku igru koju su sami kod kuće odavno organizirali, samo im je iz ovog ili onog razloga nedostajao suigrač. Prije nego je dosta skočio mjerkao sam Baidu, ranije i China Biotics, valjda ću nešto i kupiti.Pada mi na pamet dokupiti mrvu Dukata. Naravno, ne zato što se među najvećim dioničarima pojavio skrbnički račun nekog Interkapitalovog klijenta, a razmišljam i o kupnji Koke, opet ne zato što se među najvećim dioničarima pojavio Nikica Gabrić, nego jer je P/E oko 6, a P/B 0,5.Zapravo, što se Dukata tiče, nisam siguran bojim li se istiskivanja ili mu se nadam. Moj prijatelj Dalmatinac pita: “A zašto bi stranac dobit dijelio s tobom, ako ne mora? Zašto bi dividendu zauvijek isplaćivao tebi, ako je istiskivanjem može zadržati za sebe?” Za istiskivanje mu treba malo više od 39.000 dionica, a sad, pitanje je koliko ih je u rukama ljudi koji znaju što imaju i ne bi ih impresioniralo ni 1000 kuna. Koliko dionica može kupiti po 750, koliko je platio preuzimanje, i manje? U svakom slučaju, zabavno je promatrati.
Kamo će tržište nekretnina
Frend mi prodaje stan u Zapruđu. To jest, ne zna prodaje li. Čovjek mu za dvosoban stan u kojem bi mu ostavio sav namještaj i aparate nudi 1200 po kvadratu. I, prodao bi to moj frend, ali volio bi biti siguran, ili bar uvjeren da će u idućoj godini uspjeti kupiti jeftinije. Novcu od prodaje stana dodao bi ušteđevinu, pa bi volio useliti u veći, oko sto kvadrata. Pita me što mislim, kamo će tržište nekretnina, odgovorih najtočnije moguće: Ne znam. Rekoh mu i da bih, a frend mi je, bio sam kod njega nekoliko puta i stvarno je fino sredio prostor u kojem živi, platio 800, a na 1000 bih se premišljao i vjerojatno ne bih dao toliko.
* Ovaj tekst nije nagovor na kupnju ili prodaju ni na bavljenje dionicama. Autor posjeduje HDEL-R-A, IPKK-R-A, TUHO-R-A, KODT-P-A, HBAS-R-A, LURA-R-A, STTB (Makedonija), PLNM (Srbija) i HLF (NYSE).
