San o miru u balkanskom Belfastu

Umjesto da spaja, most na Ibru Kosovsku Mitrovicu razdvaja, na sjeverni srpski i južni albanski dio – dva grada u jednom. Na sjeveru nema novina, kina, kazališta. Ljudi ne plaćaju struju, vodu i komunalije. U apoteci se anksiolitici prodaju bez recepta. "Mi smo jedno duboko etnički podeljeno društvo. Živimo u dve različite realnosti", govori Miodrag Milićević

Granica između ljudi i svjetova – most na rijeci Ibar (foto Sandro Lendler)

Jedan grad, a zapravo dva u jednom. Čovjek iz sjevernog dijela uglavnom, bez prijeke potrebe, ne prelazi južno preko mosta na rijeci Ibar koji administrativno razdvaja Kosovsku Mitrovicu na dva dijela: sjevernu srpsku i južnu albansku enklavu, posve različite u svom postojanju, ali koje, zato što su postale taoci svojih republičkih politika, sanjaju sličan san o miru.

Dok čovjek sa sjevera promatra tu riječnu granicu i ispija kafu i šljivovicu u svom “kvartu”, u svom “getu”, čini se kao da gleda kakav kinofilm očekujući njegovo razrješenje. A taj mitski most, ta granica između ljudi i svjetova, nagledao se u prošlosti sukoba između kosovskih Srba i Albanaca; nakon rata krajem devedesetih uslijedili su poslijeratni prepadi i sporadični fizički napadi jedne skupine na drugu i obratno. Već duže vrijeme takve pojave su minule, možda i zbog prisutnosti talijanskih karabinjera na mostu koji su ovdje raspoređeni u sklopu EULEX-a – specijalne misije EU-a. Oko njih se na sigurnoj distanci motaju uvijek dva-tri psa. Sva je prilika da su se te gradske lutalice, kojih je u potrazi za hranom pun grad, kod karabinjera iz tog razloga udomaćile.

Jedan čovjek, možemo samo nagađati je li sa sjevera ili juga grada, s platforme mosta hrani golubove podno njega. Vidio sam tu ljudsku ruku koja mrvi kruh, lica prostodušnog, i mnoštvo krila kako lepeću po površini rijeke. Hodam između tih geografskih linija; prizor s Ibra u predvečerje je plavičast i poziva na šetnju. Zbog prisutnosti vojnih postrojbi (na čitavom prostoru Kosova i Metohije raspoređene su stalno i međunarodne mirovne snage KFOR-a pod vodstvom NATO saveza) pomisao o Kosovskoj Mitrovici kao balkanskom Belfastu pojavi se s vremena na vrijeme.

Takva analogija ima svoje uporište u stvarnosti: sjever pamti i politička ubojstva – poput onog iz 2018. tadašnjeg predsjednika Građanske inicijative Srbija, demokracija, pravda Olivera Ivanovića – ali i priče o bezakonju, švercu svim i svačim, pa i ljudima i oružjem, dok se sjeverni koridor, i ne samo taj, spominjao i kao put za krijumčarenje droge. Noviji događaji ove godine – prosvjedi u sjevernim srpskim općinama uz velik broj ozlijeđenih u sukobu s kosovskom policijom, četvero ubijenih u selu Banjska u rujnu, među kojima i jedan kosovski policajac – svjedoče također o navedenoj analogiji, ali i o tome da je riječ o prilično zapaljivom prostoru, koji ima perspektivu uvijek novih sukoba.

Noć na sjeveru Mitrovice. Muzika odjekuje iz disko kluba na prvoj etaži zgrade u centru grada. Čini se da grad uz glasnije taktove postaje, suprotno očekivanju, ponešto tugaljiviji. Nije li to prva od brojnih suprotnosti od kojih je sjeverni dio Kosova satkan? Ljudi u žurbi, zavučenih glava u jakne. Nitko ni da trepne. Nalazim se s Milicom, mladom aktivistkinjom nevladine organizacije i nekadašnjom lokalnom novinarkom, pa sjedimo i ćaskamo uz solidnu dunjevaču u mirnoj zalogajnici s domaćom hranom u centru. M. je puna života, ali istodobno i neke vrlo privatne tuge, ako je to prava riječ, a koju ispočetka vrlo pažljivo otvara, kao škrinjicu s blagom.

Lijekovi i političke parole isteklog roka trajanja (Foto: Sandro Lendler)

Priča mi da ozbiljno razmišlja da nastavi svoj život negdje drugdje, u nekoj drugoj zemlji. Nisam želio u tom slučaju ništa sugerirati i pametovati. Mnogo je mladih, nastavlja, otišlo sa sjevera, od kojih mnogi zauvijek, a mnogo će ih još otići, i ne samo mladih. A sve zbog politika koje često na granici snošljivosti vode Priština i Beograd, a zbog kojih ispašta isključivo narod. Bezvizni režim koji stupa na snagu od nove godine na Kosovu će svakako doprinijeti daljnjem iseljavanju. Na prostoru isključivo sjeverne općine Kosovska Mitrovica obitava, prema procjenama, dvadesetak ili nešto više hiljada stanovnika.

U jednom trenutku M. dometne, ne bez doze humora, kako je ipak “privilegija” otvoriti prozor u vlastitoj sobi u kojoj je postalo jako vruće, jer brige zbog troškova nema. Ljudi iz četiri srpske općine na sjeveru još uvijek, a takvo stanje traje od 1999. zbog uglavnom neregulirane prakse i nestabilnih političkih okolnosti, ne plaćaju ni struju ni vodu ni komunalije pa je, kako ću doznati, lani iz kosovskog budžeta samo za struju isplaćeno 63,2 milijuna eura. Tome ipak dolazi kraj jer je u međuvremenu potpisan ugovor o energetici između kompanija KEDS iz Prištine i kosovskog Elektroservera koji je u vlasništvu Republike Srbije, čime bi trebalo doći do normalne isporuke struje, ali i početka prakse naplate u četiri spomenute općine.

– Znaš li da se kod nas u apotekama mogu kupiti anksiolitici i druge “tablete za smirenje” bez recepta? – znatiželjno me u jednom trenutku priupita M.

Provjerio sam tu čudnu praksu i doista je istina. Ipak, kupljenu kutiju, konkretno tabletica za ublažavanje tjeskobe i stanja anksioznosti koje sam platio sitno dinara (ne više od dva-tri eura) vratio sam i prije nego što sam napustio ljekarnu jer im je, uvjerio sam se čitajući na rubu kutije, rok upotrebe istekao prije puna dva mjeseca. Začudio sam se kako ih takve mogu prodavati – nešto poput guma za žvakanje.

– Pa nedavno smo dobili novu pošiljku – iznenadila se i farmaceutkinja i stala prevrtati po kutiji s lijekovima.

– Stvarno, izgleda da im je svima prošao rok. Znate, narod sve više baš to traži – reče nakon minute i zagledanja u nekoliko kutija lijekova, kao da se opravdava.

Psi – zaštitni znak Kosovske Mitrovice (Foto: Sandro Lendler)

Sjeverni dio Mitrovice otkriva jutrom različitu lepezu razmišljanja svojih stanovnika. Ili barem skupina i pojedinaca: grafiti na stambenim zgradama, zidovima i drugdje kolorit su grada – nešto poput cjelogodišnjih ukrasa. Jasne su pritom političke poruke ispisane na ćirilici: “Kosovo je Srbija, Krim je Rusija”; “…Jer odavde nema nazad”; “Nabijem vas na k…, NATO go home, ovo je Srbija”; “Za ovu zemlju vredi poginuti”; “Ne brinite, čekamo” – u potpisu Severna brigada. Potonju je kosovski premijer Aljbin Kurti označio kao terorističku organizaciju, između ostalog umiješanu, kako je izjavio, u rujanski oružani napad na selo Banjska u općini Zvečan.

Nedjeljom dućani rade samo u sjevernom dijelu grada, pa ondje vrlo “blizu granice”, zapravo u dijelu gdje se prelazi preko istočnog mosta (ne središnjeg na Ibru), navraćaju i Albanci s juga. Taj podatak ne izabiremo slučajno: samoposluga je puna ljudi, ekonomija očito cvate i premda cijene nisu niske, ljudi kupuju, uglavnom šutke; čitave obitelji se mogu vidjeti na jednom mjestu. Pada mi na pamet izreka koju sam prije toga čuo, a koja kaže da su na procesu pomirenja više učinili supermarketi hrane jer i jedni i drugi, i Srbi i Albanci, trguju zbog zajedničkog interesa, nego sva pusta politika. Ali zbog zabrane uvoza robe iz Srbije, koju je proljetos nametnula kosovska vlada, izbor i nije tako velik, kao što je, uvjerit ću se drugom prilikom, izbor u sličnim dućanima na jugu Mitrovice s albanskim stanovništvom. Zbog embarga protestirali su i poduzetnici u središtu Kosovske Mitrovice, potpisujući peticiju kojom zahtijevaju omogućavanje uvoza sve vrste robe proizvedene u centralnoj Srbiji, a koju kane odaslati prištinskim vlastima.

Spomenik knezu Lazaru – prst uperen ka Gazimestanu (Foto: Sandro Lendler)

I dok neki proizvodi ipak uspijevaju drugim kanalima, pa čak i preko drugih država stići na sjever Kosova, intelektualna sirovina – novine i knjige – i dalje ne pristiže. U jednoj takozvanoj knjižari, u kojoj nema knjiga, ali ima različitih drangulija, prodavač mi s osmijehom na licu već s vrata kaže:

– Ma nikom ne nedostaju knjige. Mladi su se ionako digitalizovali i sve se dade čitati s mobitela i tableta.

U dvije gradske trafike bezuspješno pokušavam zapodjenuti konkretniji razgovor o problemu nedostatka štampe, prvo s jednom radnicom, a onda i starijim trafikantom, a to mi polazi za rukom tek u trećem pokušaju: kod dotične trafikantkinje na pultu su dominantno izložene križaljke ili, kako reče, ukrštenice. Pogleda me umornim pogledom, čudi se mom pitanju, a kada shvati da nisam odavde, osjeti potrebu da se “strancu” povjeri.

– Ako se buniš, uhapse te, što god da si. Samo nam je još ostala stara bolnica (koja je pod ingerencijom srpskih vlasti u Beogradu, op. a.), sve ostalo je uzurpirano. Svuda u svetu postoji štampa, ali, eto, ne i ovde kod nas. Narod niko ništa ne pita, ljudi su potišteni – kaže mi.

Na cesti uz trafiku prođe patrolno policijsko vozilo. Zatim se iz njega oglasi neka vrsta isprekidane sirene. Potom se utiša, pa nakon minute opet.

– Povodom čega ovako? – pitam trafikantkinju.

– Nerviraju narod, eto šta ti je. Vozikaju se po ceo dan – reče prateći očima putanju vozila, koje se sad okrenulo pa nastavlja u suprotnom smjeru.

Kimnem glavom kao znak da sam je čuo, a ona odmah dometne:

– Želite li ukrštenice, izvolite. A mogu vam dati i besplatno Jedinstvo – kao da se odjednom sjetila.

Jedinstvo, list znakovitog naziva čiji je izdavač ustanova za novinsko-izdavačku djelatnost Panorama s uredima u Prištini i Kosovskoj Mitrovici, izlazi na 16 stranica jednom tjedno. U broju od 11. decembra predsjednik Srbije Aleksandar Vučić poručuje: “Nikada neću priznati Kosovo.” U listu su zastupljene i različite teme sa sjevera Kosova i reportaže iz onih rijetkih mjesta u kojima žive Srbi. Pa ipak, ispod ukrštenica proviruje jedan od prošlih brojeva tjednika Vreme, ali i jedan rashodovani broj NIN-a, i još možda ponešto, što nas je jako zainteresiralo.

– Otkuda vam sve ovo? – pitam dalje trafikantkinju.

– Neko doneo s putovanja po Srbiji i meni dao za kiosk. Prodajemo za sto dinara jeftinije od istaknute, redovne cene na nedeljniku – kaže kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.

Razbibriga na Ibru (Foto: Sandro Lendler)

Sjeverni dio Kosova politički se u međuvremenu probudio, baš neposredno pred nedavno održane izbore u Srbiji, za koje oporba i studenti uličnim protestima već danima ukazuju da su bili neregularni, odnosno pokradeni. Registrirane su dvije nove stranke sa srpskim predznakom, Srpski narodni pokret i Inicijativa Srpska demokratija, kao protuteža Srpskoj listi koja je dosad bila jedina opcija u svim srpskim sredinama na Kosovu i Metohiji, odnosno u onim rijetkim područjima gdje su Srbi većina ili apsolutna većina. Srpska lista, koliko sam mogao čuti, ne uživa više tako veliko povjerenje kosovskih Srba. Ona je prije svega instrumentalizirana od srbijanskih vlasti, dok se za nju također vežu i brojne druge kontroverze: do krvavih događaja u Banjskoj njezin je potpredsjednik bio Milan Radoičić, koji je preuzeo odgovornost za organiziranje tog oružanog napada. Nedavno je urednik Radija Goraždevac Darko Dimitrijević u kosovskoj javnosti izjavio da nitko Srbe s Kosova nije ponizio kao Srpska napredna stranka (SNS) i Srpska lista, “niko ih više nije izdao i izneverio njihove nade i očekivanja”.

– Svi kažu, Mitrovica je problem, Mitrovica je problem, u redu, bio je u prošlosti, sada je situacija daleko relaksiranija i dijametralno suprotna nekadašnjoj, kada smo zbrajali i na desetine različitih incidenata – priča mi tog jedinog vedrog dana na sjeveru Miodrag Milićević, rođeni Prištinac i direktor NGO Aktiva, nevladine organizacije koja se bavi promocijom, očuvanjem i poštovanjem prava srpske zajednice na Kosovu, a rade i na međuetničkom dijalogu, suživotu i pomirenju. Aktiv je također član radne grupe za poglavlje 35 koje sadrži i mehanizam za praćenje provedbe postignutih dogovora u okviru dijaloga Beograda i Prištine.

– Ima li u Kosovskoj Mitrovici “zabranjenih” srpsko-albanskih veza i ljubavi među mladima ili slično? – pitam odmah Miodraga da ne zaboravim.

– Bože sačuvaj. Imaš neke takve koje su se pojavile u prošlosti, poznajem recimo jedan brak otprije nekoliko godina između Srpkinje sa sjevera i Albanca, koji danas zajedno žive u Prištini – odgovara u trenu.

Dotičemo se kulturnog života u gradu, jer u sjevernom dijelu ne postoje ni kino ni kazalište, koje je svojedobno izmješteno u Gračanicu u prištinskom okrugu. Mladi su dakle uglavnom lišeni kulturnih sadržaja, ne računamo li samo jedan privatni kulturni centar, koji ponešto svoje postojanje zahvaljuje podršci iz Srbije i u kojem se povremeno održavaju koncerti, debate, izložbe i slično.

O zabrani uvoza robe iz Srbije moj mi kosovski prijatelj kaže da je to nebulozna odluka, donesena u lipnju kao odgovor na hapšenje trojice kosovskih policajca na teritoriju, kako se tvrdilo, “sa srpske strane”. Aktiv je zatražio pisani trag o zabrani, koji ne postoji, već je, kako kaže, riječ o usmenoj naredbi koju je netko iz kosovske vlade dogovorio s graničnom policijom i carinom. Takva odluka je pak obrazložena time da kosovska vlada ne može utvrditi sigurnost određenih artikala i proizvoda koji se proizvode u Srbiji, a upotrebljavaju se na Kosovu, što je opet suprotno svim međudržavnim i međunarodnim sporazumima. Vlada u Prištini je u međuvremenu revidirala svoju odluku tako što je ipak omogućila uvoz sirovina koje su neophodne za građevinsku industriju, jer su na Kosovu ostali bez građevinskog materijala, koji je primarno pristizao iz Srbije.

– Mi smo jedno duboko etnički podeljeno društvo. Živimo u dve različite realnosti – jednoj na severu, za razliku od juga Mitrovice – kaže zatim Miodrag.

Stvoren je narativ po kojem Priština, ako s druge strane nema njezinog priznanja, bilo kakav sporazum sa Srbijom vidi kao poguban za interese etničkih Albanaca, dok Srbija bilo kakav sporazum s Albancima vidi kao čin izdaje. Iznosi stav da je ogromnu priliku propustila međunarodna zajednica koja je morala inzistirati na takozvanim soft temama koje se tiču ekonomije, napretka, ulaganja, radnih mjesta, dakle za ljude prihvatljivih parametara života, kako bi se došlo do međusobnog razumijevanja, pomirenja i uvažavanja.

Miodrag Milićević (Foto: Screenshot)

A iznad svega stoji ogromno opterećenje u vidu zapaljive retorike koja se koristi u javnosti. Takva je retorika prisutna i na društvenim mrežama na kojima se odvija jedan posve paralelni svijet. Premda postoje razumni ljudi s jedne i druge strane, društvo je ipak zatrovano u mjeri da će trebati nekoliko generacija da se pročisti. Miodrag mi kaže da su za to najveći krivci političari koji svojim neodgovornim izjavama “namenski, tendenciozno truju mase s jedne i druge strane”.

– Recimo, na jednoj našoj debati imali smo grupu Albanaca iz Prizrena, Beograda i Mitrovice i čuli smo od njih da nemaju pojma o tome da Srbi imaju probleme na severu, ali s druge strane znaju da uzrokuju mnoge. Pitanje je također iz kojih se medija oni informišu i zašto mediji ne prenose jednu i drugu sliku – požalio mi se.

– Što je konkretan problem u komunikaciji između mladih Srba i Albanaca? – pitam ga.

– Prvi je problem jezička barijera. Engleski jezik je lingua franca. Mladi možda i imaju zajednička interesovanja, kulturu, muziku, ali nemaju nikakvog fizičkog kontakta. Obrazovni sistem je podeljen kao i grad – govori mi.

Dolaskom Kurtija na vlast predstavljen je novi model rješavanja krize na Kosovu, priča mi, koji umjesto političkom dijalogu pribjegava policijskim sredstvima i represiji. Takvo pitanje postavio je direktno Kurtijevoj vladi, zahtijevajući da obrazlože kako je moguće da su u 21. stoljeću i nakon više od dva desetljeća trvenja došli u situaciju da umjesto o miru i napretku pričaju o nekoj vrsti novog konflikta.

– Jer očigledan je otpor na severu Kosova ne samo prema integraciji već i vladi Kosova. Da li biste vi, da ste premijer Kosova, tamo gde imate jednu vrstu otpora stanovništva pitali šta nije u redu i kako da se to reši? Većina je uvelike odgovorna za položaj manjine – razložno zaključi.

– Mi smo demografski potpuno razoreni kao srpska zajednica na Kosovu i danas pričamo samo o ostacima Srba na Kosovu. Osim severnog dela Mitrovice koji se percipira kao urbana sredina, mi nemamo prisustvo Srba ili je jako simboličan broj u ostatku Kosova.

Idućeg jutra, vrlo rano, zalazio sam u “skrivene odaje” i kutke Kosovske Mitrovice; šunjao sam se poput pasa koje sam prve na svom putu susretao, vidio njihove punktove s poslaganom starom odjećom na tlu na kojoj spavaju umjesto na hladnom betonu, a koja je, nema druge, donesena ljudskom milošću. Kosovo je republika napuštenih pasa. Pritom ne manjka ni međusobnih borbi, ugriza, cvileži i, konačno, nečije predaje. Isticao se među njima jedan čije je tijelo po sredini bilo izrezano kao sječivom dok je skakutao na tri noge; i takvo obogaljeno tijelo potražilo je jednog poslijepodneva zaklon od kiše ispred ulaza u hotel u kojem smo odsjeli.

U jednoj zgradi socijalističke gradnje, zapravo haustoru, nekada vjerojatno lijepom, a danas neodržavanom i pomalo prljavom, napokon nalazim na jedini materijalni trag ljubavi u tom dijelu Mitrovice. Na zidu, čitko piše: “Make love, not war, Kosovo i Metohija 2023.”

portalnovosti

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
Dragan Grozdanić

Dragan Grozdanić

VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Već četvrt veka većina političara u Srbiji priča – laže – da je Kosovo deo Srbije. Četvrt veka guraju rat, zločine i kapitulaciju pod tepih....
Bio sam neuvjerljiv, baš kao i oni međunarodni birokrati koji to isto pričaju nama u BiH. Uče nas, koji smo vijekovima dijelili i dobro i...