foto: Armin Durgut/Pixsell
Kada je reprezentacija, na krilima jedne izvrsne generacije, sačinjene pretežno od igrača iz dijaspore, uvezala tri odlična kvalifikaciona ciklusa koja su donijela jedan plasman te dva baraža, naša javnost se nije mnogo bavila stanjem u Savezu, premda je on manje-više bio u istom stanju u kojem je i danas. Ako izuzmemo promjenu na mjestu predsjednika, pretežno se isti ljudi nalaze na istim pozicijama, i to zahvaljujući kantonalnim i entitetskim savezima, odnosno samim fudbalskim klubovima
Piše: Denis Švrakić
Fudbalska reprezentacija BiH ponovo je poražena od novog slabašnog protivnika i to bez ispaljenog metka. Koban je ovoga puta bio Island. Shodno tome, možemo već sada reći da je još jedan kvalifikacioni ciklus završen neuspješno – peti nakon našeg premijernog nastupa na velikim takmičenjima u Brazilu 2014., premda u džepu imamo baraž u kojem bismo mogli čekirati kartu za Euro.
Rezultatski fijasko kakav smo doživjeli ovoga puta, međutim, ne ulijeva nadu u plasman te će porazi od Luksemburga u Zenici i Islanda u Rejkaviku sigurno ostati upamćeni kao jedni od neprijatnijih.
IMAMO LI DOVOLJNO KVALITETE
Sve rečeno ponovo je oslobodilo duhove iz boce i po ko zna koji put se Fudbalski savez (FS) BiH našao na udaru javnosti. Naša javnost je takva. Kada je reprezentacija, na krilima jedne, za naše uslove, izvrsne generacije sačinjene pretežno od igrača iz dijaspore, uvezala tri odlična kvalifikaciona ciklusa koja su donijela jedan plasman te dva baraža, ona se nije mnogo bavila stanjem u Savezu, premda je on manje-više bio u istom stanju u kojem je i danas. Ako izuzmemo promjenu na mjestu predsjednika, pretežno se isti ljudi nalaze na istim pozicijama, i to zahvaljujući kantonalnim i entitetskim savezima, odnosno samim fudbalskim klubovima – o tome, naravno, ni riječi u medijima.
Dakle, manje-više iste strukture bile su na čelu Saveza onda kada je reprezentacija zabijala osam komada Lihtenštajnu, i danas kada reprezentacija gubi od Luksemburga na domaćem terenu. Ako po strani ostavimo teoriju koja kaže da je na snazi srpskohrvatska ujdurma potpomognuta „domaćom petom kolonom“ koja preko fudbalske reprezentacije ruši državu te sprovodi palestinizaciju Bošnjaka, onda moramo konstatovati da je ključna razlika između izložene dvije epohe razlika u igračkoj kvaliteti naših reprezentativaca.
Liga je i tada, kao i sada bila očajna. Iole ozbiljnije izlazne transfere iz naše lige mogli smo izbrojati na prste jedne ruke, a i to su mahom bili transferi na Kipar, u Tursku, Rumuniju, Moldaviju i slične lige B i C kategorije. Omladinske reprezentativne selekcije su i tada kao i danas bile tragikomične, klubovi u Evropi nisu „mogli meda“ (tu smo se nominalno i popravili, no ponajprije zbog lakšeg sistema takmičenja), i tada kao i danas smo se raspravljali na temu proizvođača i izgleda dresova, fantomskog nacionalnog stadiona te selektora (Sušićeve video kasete nasuprot Hadžibegićevognavodnog jugoslovenstva; poziv Tinu Sušiću nasuprot pozivu Kenanu Kodri).
Simptomatično je da o selektorima i upravljačkim strukturama prevashodno govore javnosti onih zemalja čije reprezentacije ne posjeduju izražen igrački kvalitet te u slaboj struci i izvršnim strukturama saveza traže razloge za loše rezultate. Tako je prosto lakše, a i potencijalno rješenje – da se ne lažemo – djeluje jednostavnije. Naime, ne možemo magičnim štapićem stvoriti trideset klasnih igrača koji igraju u najboljim evropskim klubovima.
Mnogo je jednostavnije lagati sebe da su naši reprezentativci bolji od ili u najmanju ruku al pari sa konkurencijom te da bismo trebali jednim potezom pera zamijeniti tri ili četiri čovjeka u zgradi saveza ili na klupi reprezentacije i sve bi došlo na svoje. Kada bi se priznao nedostatak kvalitete, moralo bi se takođe priznati da „heroji nacije“, igrači u koje javnost bezrazložno gleda kao u supermene, o kojima mediji pišu danonoćno, nisu bog zna kakvi igrači, odnosno da je Evropa zaista puna boljih igrača koji nastupaju za razne druge selekcije. Ne treba valjda podsjećati da 96 klubovanastupa u ligama petice. Ako svaki klub u pogonu ima 18 igrača, to je 1.728 igrača koji nastupaju u najjačim ligama Evrope.
BiH ima četiri predstavnika u tim ligama.
Poređenja radi, Hrvatska ima 39 igrača, a Srbija 35. Stoga, mnogo je lakše otjerati generalnog sekretara ili predsjednika saveza kojeg – da se razumijemo – pisac ovih redova uopšte ne brani. Dapače. Samo ga smatra mnogo manje bitnim od samih reprezentativaca kada je riječ o igrama i rezultatima reprezentacije. Naime, ne sjećam se da je engleska javnost problematizovala imenovanje princa Williama, čovjeka koji nema ama baš nikakve veze s fudbalom, na simbolično mjesto predsjednika FA-a.
PRIMJER ZLATKA DALIĆA
Pisac ovih redova se takođe ne sjeća da je engleska javnost problematizovala imenovanje Garetha Southgatea na mjesto selektora, premda je riječ o treneru koji zaista nije imao renome koji bi se očekivao od selektora velesile kakva je reprezentacija Engleske. On je do tada vodio samo Middlesbrough te mladu selekciju, uz četvorogodišnju pauzu između ta dva angažmana tokom koje je radio na televiziji.
Ne moramo čak ni ići toliko daleko. Možemo se jednostavno okrenuti zapadnim susjedima, to jest selektoru hrvatske reprezentacije, Zlatku Daliću, čije je imenovanje – istini za volju – kritikovano od strane hrvatske javnosti koja je smatrala da je u pitanju trener koji, u trenutku imenovanja, nije imao naročitu trenersku reputaciju. Naime, uz povremene i mahom kratke mandate na klupama Varteksa, Rijeke, Slaven Belupa i Dinama iz Tirane, vodio je nekoliko klubova iz tada još uvijek zatvorene i neatraktivne saudijske lige.
Međutim, unatoč „slabijem“ CV-u, Dalić je vezao srebro i bronzu na svjetskim prvenstvima 2018. i 2022. Da li to znači da je riječ o trenerskom dragulju kojeg fudbalski svijet, do preuzimanja Hrvatske, nije prepoznao i valjano valorizovao, ili je pak riječ o čovjeku koji se prosto našao na pravom mjestu i u pravo vrijeme? Ja bih rekao da je u pitanju potonje, budući da nisam baš siguran da bi Dalića naša javnost dočekala raširenih ruku da je 2017., umjesto Hrvatske, preuzeo našu reprezentaciju („jeko taj? De ba, neđe po arapskom svijetu radio, dovedite Vahu da posloži sve ovo.“). Također, nisam uopšte siguran da bi Dalić u toj alternativnoj verziji istorije odveo BiH na SP – i to na ono na kojem će s Hrvatskom osvojiti srebro. Zapravo, siguran sam da ne bi.
Kada je Španija 2010. postala svjetski šampion, a četiri godine docnije to isto učinila i Njemačka, da li je najveću zaslugu za to imao selektorski dvojac Vicente del Bosque i Joachim Lev? Da li su oni bili trenerski vizionari – rodonačelnici jednog novog, atomskog fudbala koji je počivao na hiperposjedu lopte i žestokom presingu po gubitku iste zahvaljujući kojem su se te dvije selekcije popele na krov svijeta? Ne. Stvarni „selektor“ te dvije reprezentacije, čovjek koji je razvio njihovu igru do neslućenih visina, bio je Pep Guardiola.
Upravo je on vodio Barcelonu koja je španskoj reprezentaciji dala najveći broj reprezentativaca onda kad je Crvena furija osvojila Mundijal, te minhenski Bayern čiji je tim predstavljao gotovo kompletnu selekciju Elfa onda kada je ona pokorila Brazil. Dakle, igra koja je zajamčila rezultatski uspjeh tim dvjema reprezentacijama stvorena je na treninzima Barcelone i Bayerna, a ne na kratkim reprezentativnim okupljanjima Španije i Njemačke. Stoga, Del Bosque i Lev imali su lakši dio posla – a to je da pozovu najbolje igrače, da uvide njihove kvalitete i nedostatke, da izgrade dobru atmosferu u svlačionici, da ih pošalju na zeleni travnjak te da vode utakmice s aut linije.
To je to. To je uloga selektora. On nije tu da izmišlja toplu vodu. Njegova je uloga da pozove najbolje igrače, da ih malo razdrma, opusti, osvježi, postavi ih u sistem koji im najviše odgovora i pošalje na teren. Sve ostalo je na njima. A da bi dokazali predmetnu tezu možemo se pozvati i na neke druge, dijametralno suprotne primjere iz recentne prošlosti.
DA LI JE DO SELEKTORA ILI KLUPSKIH TRENERA
Kada je Fabio Capelo, jedan od najvećih trenera u istoriji fudbala, imenovan za selektora Rusije 2012. godine, u Moskvi je dočekan kao prvorazredna senzacija. Naime, Fudbalski savez Rusije morao je izdvojiti astonomskih 8 miliona eura godišnje da bi privolio talijanskog stručnjaka da sjedne na klupu nacionalnog tima. Nešto stariji čitaoci sigurno se sjećaju euforije koja je zavladala u Ruskoj Federaciji po njegovom imenovanju. I šta se desilo? Ništa dobro. Capelo je imao očajne rezultate.Da li je on tada zapravo pokazao da je cijeli fudbalski svijet tolike godine bio u krivu? Da je on zapravo trenerska prevara koja je taj isti svijet dezavuisala?
Ne. On prosto nije imao dovoljno dobre igrače. Naravno, možda je mogao izvući malo više iz njih. Možda bi neki drugi, mlađi i polivalentniji selektor napravio nešto bolji rezultat, no kada se podvuče linija sve bi to ipak bilo u pet deka. Ne mnogo drukčiji je i slučaj Guusa Hiddinka koji je 2010. godine preuzeo reprezentaciju Turske. Riječ je o Holanđaninu koji je takoreći doktorirao selektorski posao vodeći Holandiju na Mundijalu 1998. na kojem je ona igrala lepršavi i po mnogima najbolji fudbal; plasiravši Australiju na SP nakon 32 godine apstinencije te napravivši zbilja nevjerovatan rezultat sa Južnom Korejom 2002., kada je tu azijsku selekciju odveo do trećeg mjesta na svijetu.
I šta se desilo? Ništa dobro. Hrvatska je do nogu potukla njegov tim u baražu za Euro nakon čega je otjeran. Da li to znači da je Hiddink loš trener? Da li to znači da je napokon svijetu otkrio svoje neznanje? Naravno da ne. Ostvareni rezultat je bio odraz (ne)kvalitete s kojom je radio.
Uloga selektora u reprezentativnom fudbalu je neuporedivo manja od uloge trenera u klupskom fudbalu. Trener svakodnevno radi sa svojom ekipom, iz sedmice u sedmicu se takmiči u ligi i ima prelazne rokove za dovođenje igrača koji nisu uslovljeni posjedovanjem određenog pasoša. Veoma je lako biti selektor Španije, dok je veoma nezahvalno biti selektor BiH. Selektor Španije, ma ko on bio, će se po pravilu prošetati kvalifikacijama. Kada dođe na veliko takmičenje on će grupu pretežno prolaziti pa će se stoga njegov četvorogodišnji mandat uglavnom svesti na nekolicinu nokaut utakmica. Selektor BiH, s druge strane, permanentno varira između pobjednika i pokojnika.
Navijači bh. reprezentacije, neuki po pitanjima fudbala u istoj onoj mjeri u kojoj su bh. građani neuki o svemu, sve rečeno zanemaruju te gro svoje pažnje posvećuju selektoru. Svi naši rezultatski problemi plod su neznanja selektora i kriminala u Savezu, kazaće oni. Kada bismo doveli vrhunskog stručnjaka, naprimjer nekog Capela ili Hiddinka, rezultate bi imali jer, kao što smo imali priliku vidjeti u Rusiji i Turskoj, takvi selektori od imena i renomena umiju posložiti vedete Ferencvarosa, druge Bundeslige, Fehervara, dojučerašnjeg Championshipa, Sturma, Hammarbyja te ponekog dijamanta od četrdeset godina.
U suprotnom, ima da se sruči sav bijes ovog svijeta na čelnike saveza. S tim u vezi, dovoljno je da se prisjetimo reakcije javnosti nakon imenovanja Ivajla Peteva. Pisac ovih redova se ne sjeća da je ikada, igdje neki selektor u ma kojem sportu bio dočekan na nož u mjeri u kojoj je Petev dočekan ovdje. Bugarova prva pres konferencija po imenovanju rijedak je primjer besčašća i neukusa, a njegovi docniji obilasci televizijskih studija u kojima su ga kojekakvi voditelji bezobrazno rešetali neumjesnim pitanjima, kao da je ratni zločinac a ne sportski radnik, nama kao društvu ne služi na čast.
Danas se tog istog Peteva, koji je u međuvremenu napravio dobar rezultat, osvojivši grupu u Ligi nacija, i sa kojim se potpuno nelogično nije produžio ugovor, navijači sa sjetom prisjećaju, jadikujući zbog činjenice da je zamijenjen Farukom Hadžibegićem koji je tobože pežorativno proglašen Jugoslovenom, da bi naposljetku i njega zamijenio Meho Kodro.
DUBOKI I SISTEMSKI PROBLEMI
Rečena odluka, kao što rekoh, potpuno je nelogična i tu očigledno nešto smrdi, međutim naknadna pamet kojom se diči naš svijet potpuno je deplasirana. Petev je umalo linčovan onda kada je preuzeo našu reprezentaciju – i to zbog činjenice da umjesto njega nije imenovan ljubimac ovdašnje poluinteligencije, odnosno čovjek bez dana trenerskog staža, povremeni profesionalni pokeraš i DJ – hobista, Sergej Barbarez, kojem se prišiva najumiljatija sportska etiketa – moderan trener.
Kada izađete na bilo koji sportski forum ili pročitate komentare podno ma kojeg teksta koji se bavi domaćim fudbalom, naletićete na sintagmu „moderan trener“. Bh. javnost prosto žudi za modernim trenerom na klupi reprezentacije, no ja još uvijek nikako da shvatim šta je to moderan trener. Da li je to trener koji insistira na nekom specifičnom stilu igre? Ako Guardiola i Klopp insistiraju na dijametralno suprotnim stilovima, premda obojica zahtijevaju napadački fudbal od svojih igrača, da li je onda jedan moderan a drugi – antimoderan ili arhaičan?
Ako je pak napadački fudbal ono što nekog trenera čini modernim, šta bismo onda trebali reći za Murinha koji je osvojio sve što se može osvojiti igrajući ultra defanzivno? Da li je onda možda Murinho moderan, a ova dvojica jok? Ili je pak moderan trener onaj koji vodi utakmicu u Bossovomodijelu za razliku od staromodnog Sušića koji je vodio utakmice u proskribovanom šuškavcu?
Ako nije ništa od toga, da li je onda moderan trener onaj čiji stručni štab na klupi kucka na Ipadima i u ušima ima Airpodove? Možda onaj koji se razbacuje „stručnom“ frazeologijom a ne može dobaciti dalje od tuzlanske Slobode?
Ili je moderan trener prosto svaki onaj selektor na čelu neke od reprezentacija koje, za razliku od naše, ostvaruju rezultate jer imaju bolje reprezentativce koji nastupaju za bolje klubove i u kojim imaju veće uloge, odnosno oni selektori koji rade u zemljama čije su matične lige kvalitetnije, čije omladinske reprezentativne selekcije učestvuju na omladinskim prvenstvima i tamo prave određene rezultate, čiji klubovi igraju Ligu šampiona i Ligu Evrope, čiji fudbaleri ostvaruju veće i skuplje transfere, čiji omladinski treneri proizvode bolje omladince, čija je infrastuktura bolja itd?
Problemi našeg fudbala su duboki i sistemski, a reprezentacija je najmanji dio problema. Hrvatskakoja je dio istog jezičkog, kulturnog, istorijskog pa i ako hoćete sportskog prostora kao i mi bila je druga na svijetu sa 19 igrača proizvedenih u hrvatskim klubovima, odnosno hrvatskoj ligi. Hrvati nisu morali danonoćno čačkati po transfermarktu u nadi da će u Austriji ili Švedskoj iskočiti neki balavac koji se preziva na -ić, pa da listaju njegovo porodično stablo u nadi da ima pravo nastupa za njih i onda šalju cijele ekspedicije da ga vrbuju kao da se radi o Eusebiju a ne fudbaleru tamo nekog Klagenfurta. Ne, oni stvaraju pet puta bolje igrače od tih austrijskih i švedskih naše gore list, dok Dinamo kao najveći stvaralac redovno igra grupnu fazu najelitnijih klupskih takmičenja s pregršt domaćih igrača u pogonu.
Takvi igrači, koji su te 2018. bili fudbaleri Real Madrida, Barselone, Juventusa, Bajerna, Liverpula, Atletika, dakle najvećih klubova Evrope u kojima nisu bili vodonoše već nosioci igre, jamčili su uspjeh. Ne selektor, ne predsjednik saveza, ne šef PR službe, već oni. Takve fudbalere su stvorili klubovi, odnosno klupski omladinski pogoni nezavisno od Saveza i nezavisno od selektora A selekcije. Stotine nepoznatih trenera iz gradova, varošica i sa sela. Od malih lokalnih klubova, preko prvoligaških i drugoligaških, pa sve do zagrebačkog Dinama koji je iznjedrio većinu današnjih hrvatskih reprezentativaca.
Tako funkcioniše i u Njemačkoj, i u Španiji, i u Italiji, i u Engleskoj, i u Portugalu, i u Francuskoj, i u Holandiji, i u Belgiji, pa i u Danskoj, Češkoj, Poljskoj, Austriji, Švajcarskoj, Švedskoj, Srbiji, Slovačkoj, Ukrajini, da ne nabrajam dalje – zemljama koje odreda imaju bolje reprezentacije od naše, i na papiru, i na terenu.
Postoji nešto vrlo arogantno u stavu koji traži dobre reprezentativne rezultate a ujedno ignoriše strukturne probleme koji se uopšte ne dotiču A reprezentacije. Reprezentacija je, naime, najmanje bitan dio jednog fudbalskog sistema te isključivo predstavlja njegov šlag. Fudbal se ne igra niti se sistematizuje zarad reprezentacije. Onog časa kada Sarajevo, Željezničar, Borac, Velež, Zrinjski, Sloboda, Čelik i dr. budu proizvodili igrače koji neće ispadati u prvim pretkolima Euro takmičenja i kada navijači budu odlazili na utakmice Premijer lige kako bi gledali izvrsne poteze, driblinge i golove, iz naše lige će se početi prodavati igrači u najjače lige Evrope zato što su dobri igrači – bolji od sadašnjih – odakle će dolaziti u reprezentaciju i s njom praviti rezultate.
Tada će biti svejedno da li je selektor Ivajlo Petev, Faruk Hadžibegić ili Meho Kodro, kao što je u Hrvatskoj svejedno da li je izbornik Ante Čačić, Igor Štimac ili Zlatko Dalić. Tada će takođe biti svejedno da li je predsjednik Saveza Dodikov nećak, mutivoda sa Sarajevskog aerodroma ili neko treći. Nećemo se uopšte obazirate na njih jer ćemo biti prezauzeti gledajući majstorije na terenu.
