Foto: Arhiv/šg
Prošlo je sedam godina otkako nas je napustio profesor Dubravko Lovrenović. Kako godine prolaze, praznina koja je nastala njegovim odlaskom postaje sve veća. Tragedija koja je zadesila njegovu čitavu porodicu mrlja je koja se teško briše vremenom. Uostalom, od nepravda se i ne može pobjeći. Životi Mahira, Alise i Dubravka uništeni su u pobješnjelom vremenu i društvu kojima su bili strani i neprihvatljivi. Zato što su odbili biti kao većina ”uklopljenih”, i zato što su tražili smisao u besmislu ovdašnje životne papazjanije. Polomila ih je nepravda. Ta tragedija obilježila je bosanskohercegovačko tranzicijsko društvo. Ona je jedna vrsta testamenta, onog u kojem je zalog iskupljenja suočavanje sa tom nepravdom, a bez kojeg se nećemo moći vratiti tamo gdje se cijene istinske životne vrijednosti, bazirane na nauci, izvrsnosti u poslu i humanizmu. A tim vrijednostima nas je učio profesor Lovrenović.
Upoznao sam ga netom nakon rata na Filozofskom fakultetu, gdje mi je predavao srednjovjekovnu historiju. I najviše ga pamtim po tome što je razbijao uspostavljene formate i tjerao nas je na razmišljanje o drugačijim pogledima, gdje je osim klasičnog učenja trebalo i slušati Ramba Amadeusa ili čitati Alana Forda. Istorija zna biti dosadna, naročito ako se svede na datume i događaje, bez njihovog dovođenja u kontekst, naročito onaj višedimenzionalni koji seže do današnjice. A u taj drugačiji pogled i svijet nas je najčešće ”gurao” vispreni Dubravko citirajući i pozivajući se na legendarnog historičara Fernanda Braudela i njegovo maestralno djelo Mediteran i mediteranski svijet u doba Filipa II. I samo na toj jednoj priči, o Braudelu i Lovrenovićevom insistiranju da ga čitamo i razumijevamo, 25 godina kasnije, moguće je objasniti profesorovu životnu lekciju koju nam je dao…
Zašto Braudel? Taj čuveni francuski istoričar je kao poručnik zarobljen u junu 1940. godine. Idućih pet godina je proveo u nacističkom zarobljeništvu: isprva u oficirskim logorima u Neuf-Brisachu i Mainzu (1940. – 1942.), a zatim do kraja rata u posebnom zarobljeničkom logoru u predgrađu Lübecka na Baltiku. Bijeg od rata i belaja u kojem je bio, Braudel je našao u pisanju istorije, s ciljem da joj dadne stvarni kontekst, daleko kompleksniji i dalekosežniji od onog tradicionalnog. Preokupacija mu je bila Mediteran, njegovo okruženje i uticaj. U spomenutom kapitalnom djelu kojeg je napisao u logoru, Braudel je povezao ne samo politiku, diplomatiju i historijske događaje, nego i uslove, okruženje tih događaja, poput geografije, demografije, komunikacija i raznih statistika koje su otvarale jedan novi svijet u historijskoj nauci. Profesor Lovrenović je često citirao čuvenu rečenicu iz XVI. vijeka koja kaže: ”Sunce nikada ne zalazi nad područjem pod španjolskim kraljem, a od najmanjeg pokreta te nacije trese se cijeli svijet”, a kako bi nas uputio da na pravi način razumijemo povijest. Lično mi je jedna od najdražih definicija istorije koju je dao baš Braudel: ”Zemlji je, poput naše kože, suđeno da nosi ožiljke drevnih rana.”
Nije Braudel, kao ni Lovrenović bio uvijek razumljiv društvenom mainstreamu. Tako je Braudelova knjiga ”Istorija civilizacija”, koja je trebala biti osnova za izučavanje, odbijena od strane francuskog ministarstva obrazovanja, jer su je smatrali – radikalnom. Opsesija profesora Lovrenovića bili su stećci. Uradio je mnogo kao član Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine na njihovom uvršavanju na UNESCO-ov popis svjetske baštine, želeći baš na baraudelovski način dati im značaj i vrijednost na koju možemo biti ponosi, ali i od koje se ovo društvo može i ekonomski razvijati. Stećci su ga vukli vlastitoj domovini, Bosni i Hercegovinu u koju je vjerovao. Ipak, razmišljao je puno šire od luđačke košulje koju su nam skrojili i to ga je na kraju koštalo.
A on, profesor Lovrenović, svojim studentima je htio obući Braudelovo odijelo, u kojem će se osjećati svojima, slobodni i okrenuti naučnom modernom razumijevanju svijeta. To odijelo nije za novokomponovane tumače prošlosti u kojoj je vlastita pozicija uvijek starija i čišća od drugih. Nije to odijelo niti za one koji ne vide dalje od vlastitih rukava. Zaostavština profesora Lovrenovića je bazirana na slobodnom duhu, vidicima sa kojih se pruža pogled dalje od horizonta, jer ponekad mozak može vidjeti dalje od oka. O tome nas je učio profesor Lovrenović. ”Da bi se razumjela sadašnjost, sva historija mora biti mobilizirana”, govorio je veliki Braudel, zagovornik te totalne istorije, nešto to je u fudbalu bio Johan Cruyff. Takav je bio i Dubravko Lovrenović, Cruyff naše povijesti. Zbog blata, prerano nas je napustio. Hvala mu za Braudela i sve lekcije iz istorije. I za životno odijelo.
