Foto: Alija Kamber
Savremena umjetnost i umjetničke prakse su teren neograničenih mogućnosti, open source platforma gdje je sve dostupno i legitimno, i sve je potencijalni alat za kreaciju.
Umjetnički izraz Alije Kambera je odličan je primjer savremene likovne estetike i u potpunosti odražava duh street arta – spontanost, improvizaciju, interakciju sa urbanim pejzažima i društvenim kodovima.
Bilo da stvara u Tuzli, Zenici, Sarajevu, Mostaru, New Zorku, Havani, Afganistanu, Kamber gradi autentičan jezik u kome je sve moguće, ali ništa nije slučajno. Taj ”Everything goes” pristup nije distorzivan ni haotičan. To je svjestan i promišljen pristup usmjeren ka stvaranju vizualnih prostora koji su istovremeno lični i univerzalni.
Njegova estetika počiva na principu jednostavnosti – ”less is more” je Kamberov aksiom kreativnosti. On ne vjeruje u prenatrpanost vizualnog diskursa niti u nepotrebne devijacije forme. Njegova djela komuniciraju otvorenost i jasnošću, dok kroz fine slojeve čitanja provlači drušvenu kritiku, ironiju i osobni potpis.
Kamberov rad je dokaz da lucidna kreativnost ne trpi suvišnu buku: ako je forma čista, sadržaj nužno dolazi do izdražaja.
U tom kontekstu, otvara se pitanje odnosa umjetnika i savremene tehnologije, posebno u vremenu kada AI alati sve više preuzimaju ulogu saradnika u kreativnim procesima.
Šta se dešava kada ”street art mind” kao što je Kamberov sretne algoritamsku estetiku Midjourneya? Da li je rezultat sofiticirani plagijat ili originalno djelo?
Ulaskom AI alata kao što je Midjourney u sferu vizualnih umjetnosti otvorio se spektar novih mogućnosti za kreativne procese, ali i mnoštvo kontraverzi.
Midjourney omogućava umjetniku da kroz tekstualne upite (”prompts”) generiše slike koje odražavaju kompleksne stilove i jedinstvenu kombinaciju tekstura i formalnih elemenata koje bi inače, u stvarnom vremenu, zahtijevale sate i sate mauelnog rada. Kamberova intuitivnost i lucidnost u pristupu materijalu prirodno se slažu sa fleksibilošću ovog alata. Za njega je Midjourney više od pukog alata – to je dijaloški partner u stvaralaškom procesu.
AI je otvorila beskrajne mogućnosti u kreativnim procesima i ponudila potpuno nove forme umjetničkog izraza. Istovremeno, postavlja se pitanje – ko je pravi autor djela?
Ako Kamber unese ”prompt” koji odražava njegovu likovnu estetiku – na primjer, “street art + modular forms + muted colors + distressed texture”– i rezultat bude vizualno djelo koje sadržava njegov prepoznatljiv pečat, da li je to njegovo djelo ili sofisticirana mašinska interpretacija njegovog stila?
Ovdje dolazimo do klasičnog pitanja u umjetnosti: pitanja originalnosti. Šta definiše originalnost? Svojevremeno, Susan Sontag je napisala: ”“Interpretacija je osveta intelekta nad umjetnošću.” (Sontag, Against Interpretation, 1966). Ako je AI samo i jedino sofisticirani interpretator umjetnikovih inputa, gdje je granica algoritamske (re)produkcije i autentičnog stvaralaštva?
Po pitanju kritike, teorijski diskurs o AI u umjetničkom stvaralaštvu polariziran je između dva tabora – onih koji AI vide kao potpuno legitiman stvaralački alat i onih koji smatraju da je u pitanju plagijatorska tehnologija koja parazitira na ljudskom stvaralaštvu.
U kontekstu radova Alije Kambera AI je produžena ruka kreativnog uma. Alati poput Midjourneya omogućili su mu da materijalizuje svoje umjetničke vizije koje bi u realnom vremenu zahtjevale kompleksne tehničke procese.
S druge strane, Jerry Saltz je ironično primijetio: “AI je kao umjetnički doppelgänger – stvara nešto što izgleda kao umjetnost, ali nema dušu.” (Saltz, 2023). Dakle, da li je djelo kreirano pomoću AI samo simulakrum umjetnosti – vizualno uvjerljivo, ali potpuno lišeno svake emocije?
Najzad, Arthur Danto je tvrdio da umjetnost nije definisana tehnikom, već kontekstom: “Djelo postaje umjetnost kada je smješteno u umjetnički diskurs.” (Danto, The Transfiguration of the Commonplace, 1981). To je možda najbolji odgovor koji se trenutno može ponuditi u kontekstu upotrebe AI u savremenim umjetničkim praksama.
Dakle, kada Kamber koristi Midjourney kao alat njegovo djelo je legitimisano njegovim autorskim izborima – od izbora prompta do finalizacije rada. Djelo nije plagijat obzirom da je kontekst kreacije autentičan i autorski – Kamberov. AI je njegov sofisticirani kist u digitalnom prostoru.
Očigledne su prednosti korištenja AI u savremenim umjetničkim praksama: eksperimetalni potencijal, brzina i efikasnost u stvaranju vrlo složenih kompozicija, mogućnost generisanja stilova koji prevazilaze ljudske tehničke kapacitete.
Druga strana priče su nedostaci koje svakako treba uzeti u obzir: nedostatak emocije i emotivne dubine, derivatne forme koje se oslanjaju na već postojeće vizualne uzorke i etika vlasništva.
Sigurno je jedno: AI neće zamijeniti ljudsku kreativnost, ali će je redefinisati.
Berger je još davno napisao: “Gledati znači postati svjestan da nikada nećemo znati sve što gledamo.” (Berger, Ways of Seeing, 1972). AI možda i vidi sve, ali ne razumije ništa. Razlika između AI generisane slike i slike stvorene ljudskom rukom nije u tehnici, nego u znanju i iskustvu.
Dakle, AI je samo digitalni alat, a stvaralački čin ipak ostaje isključivo ljudska privilegija.
Kamberov rad iz ciklusa MIDKAMBER ponudio je model nove prakse – simbiozu tehnološke sofisticiranosti i umjetničke lucidnosti. Njegov ”less is more” pristup savršeno kontrastira algoritamskoj hiperprodukciji AI generisanih radova. On ne koristi AI alate da imitira pojavnost nego da bi proširio granice vlastite stvarnosti.
Kamber ne traga za apsolutnim u umjetnosti, niti za savršenstvom. Njegov autorski rukopis je refleksija neurednog, nesavršenog i nepredvidivog toga stvarnosti. Midjouney mu ne oduzima autorski pečat – on ga jednostavno transformiše u novu dimenziju kreativnosti.
AI možda može generisati sofisticiranu sliku, ali ne može generisati lucidnost.
Kreativnost je kao putovanje u vlastitom aranžmanu. Tehnologija može ubrzati korake, ali umjetnik i dalje bira smjer.
