Srbi u Hrvatskoj su još u odlukama ZAVNOH-a 1943. godine bili priznati za konstitutivni narod, uz Hrvate kojima je Hrvatska i nacionalna država. I to su bili do dolaska HDZ-a i Franje Tuđmana na vlast 1990. godine, koji su optužili Srbe općenito za hegemoniju nad Hrvatima i drugim narodima u federativnoj Jugoslaviji, a Srbe u Hrvatskoj posebno i za privilegije manjine, koja je u samoj Hrvatskoj prigrabila funkcije u politici, privredi, policiji, sudstvu, sredstvima informiranja, i to od razine republike do lokalnih razina. Rasplet je poznat: Srbi su, uvelike šikanirani već u počecima Tuđmanove vladavine, na rubnim područjima Hrvatske (gdje su činili ili apsolutnu većinu ili su bili zastupljeni u visokom postotku) uz pomoć i zaštitu tadašnje JNA, u toku 1991. proglasili secesiju, odvajajući se u tzv. Republiku Srpsku Krajinu. Nemali broj njih bio je nasjeo politici srpskog okupljanja u jednu srpsku državu i povjerovao u voždovsku ulogu i zaštitničku moć Slobodana Miloševića, odnosno u premoć Beograda. U “Bljesku” i “Oluji” 1995. godine Hrvatska vojska je, uz blagoslov i jedva prikrivenu podršku Zapada, skršila srpsku pobunu, osim u istočnoj Slavoniji i Baranji, gdje je diplomacija došla do riječi i uvela upravu UNTAES-a na putu do reintegracije.
Od 1990. godine do danas Hrvatsku je napustilo ili moralo napustiti vjerojatno oko 450 tisuća Srba od njih oko 650 tisuća. Najviše u “Bljesku” i “Oluji”, ali i ranije i kasnije. Mnogi su već 1990. godine izbacivani s posla i micani sa manjih rukovodnih dužnosti, a 1991. godine, kada su učestali oružani sukobi i zločini na obje strane, progoni Srba i u gradovima i krajevima u kojime se nije pucalo poprimili su karakter velike hajke, a u znaku masovne histerije. I sve do danas nije prestalo tretiranje Srba kao građana drugog reda, usprkos tome što im se na riječima priznaju sva manjinska prava. Onima koji su otišli oduzeta je imovina i još im nije vraćena. Povratak u Hrvatsku Srba koji su izbjegli u “Bljesku” i “Oluji”, pa i prije i poslije nje, današnja hrvatska vlast uporno ometa, eskivirajući i sve jači pritisak iz svijeta, pa i onih moćnih sila kojima se Hrvatska htjela – ne htjela mora povinovati.
Franjo Tuđman je u trenutku kada je naredio “Oluju” pozvao Srbe da ostanu, a onda ni on ni njegove skutonoše nisu mogli sakriti veliko oduševljenje što su otišli i što ih se Hrvatska, eto, oslobodila kao “remetilačkog faktora”. Pa dok su Tuđman i njegovi na vlasti, ni preostali Srbi neće biti faktično nediskriminirani, niti oni koji bi se vratili u zavičaj, a i u domovinu, poželjni.
Srbi u Hrvatskoj, odnosno hrvatski Srbi utoliko su glavne žrtve ludila koje je dovelo do raspada avnojske Jugoslavije, s epicentrima u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani, ali i u drugim središtima nacionalističkih birokracija koje su se bile ukotvile na vlasti još za Titova života.
Hrvati u Bosni i Hercegovini bili su jedan od tri njezina konstitutivna naroda od odluka ZAVNOBIH-a 1944. godine, koji je na zasjedanju u Mrkonjićgradu proklamirao da Bosna i Hercegovina “nije ni srpska ni muslimanska ni hrvatska” već “i srpska i muslimanska i hrvatska”. U 1991. godini tamošnji Srbi počeli su, tvrdeći da im pripada 64 posto teritorija, stvarati svoje autonomne oblasti, da bi se 1992. godine, također uz pomoć tadašnje JNA, koja se već bila raspala i više-manje svela na srpsko-crnogorsko ljudstvo, dohvatili i oružja. Franjo Tuđman brinuo se da pruži “pomoć” ugroženim Hrvatima i Muslimanima-Bošnjacima, imajući na umu ono što je već utanačio sa Slobodanom Miloševićem u Karađorđevu, da bi onda 1993. godine inspirirao hrvatsko-bošnjački rat oko teritorija u centralnoj Bosni, Hercegovini i Posavini, a sve na tragu svoje opsesije da je Bosna i Hercegovina “umjetna tvorevina”, a Muslimani izmišljeni narod.
I završilo je tako da su pod pritiskom iz svijeta sklopljeni sporazumi u Washingtonu i Daytonu, da u Bosni i Hercegovini sva tri nacionalizma još istrajavaju na svom “rješenju”, da u njoj snažne vojne snage izvana održavaju uspostavljeni status quo, i da je ona via facti pod međunarodnim protektoratom, a koji će potrajati.
Kao najmalobrojniji, Hrvati su u Bosni i Hercegovini i najveće žrtve njezine dezintegracije (premda su Muslimani-Bošnjaci najviše izginuli i najviše ih se moralo preseliti). Naime, od 760 tisuća Hrvata koliko ih je u Bosni i Hecegovini bilo 1991. godine, danas ih u njoj živi 350 tisuća. Stotinu tisuća naseljeno je mahom u srpske kuće i na srpska imanja u Hrvatskoj. A u njihove kuće i na njihova imanja, ukoliko nisu u ruševinama, uselili su pak Srbi iz same Bosne i Hercegovine ili pak Srbi koji su izbjegli iz Hrvatske, te Muslimani-Bošnjaci. Jedan broj Hrvata u Bosni i Hercegovini preselio se na ranije srpske prostore (Drvar, Glamoč, Bosanski Petrovac, pa i Kupres). A Hrvati u Herceg-Bosni (koja i dalje postoji kao paradržava) ne daju ni Muslimanima-Bošnjacima, ni Srbima da se vrate tamo gdje su ranije od njih i pred njima izbjegli.
U Federaciji BiH (bošnjačko-hrvatskom entitetu) brojčani odnos Muslimana i Hrvata je 4:1, pa usprkos svim proklamacijama i garancijama potonji dospijevaju u položaj nacionalne manjine. Hrvata je veoma malo ostalo ne samo u Banja Luci već i u samom Sarajevu, pa u Zenici i Tuzli. Od većih gradova ostao im je samo zapadni Mostar. A da se i ne spominje njihov egzodus iz Bosanske Posavine, pa i iz srednje Bosne.
Uz hrvatske Srbe, bosanski Hrvati utoliko su također glavne žrtve krvavih zapleta i raspleta u godinama 1990-1998. A da nisu isključeni ni novi zapleti i raspleti.
Franjo Tuđman je “riješio” hrvatsko nacionalno pitanje tako da se pobrinuo da na 90 posto teritorija Bosne i Hercegovine uskoro neće biti Hrvata ni za lijek.
A Slobodan Milošević je “riješio” srpsko nacionalno pitanje tako da se pobrinuo da Srbe u Hrvatskoj instrumentalizira i onda ostavi na cjedilu i prepusti izbjegličko-prognaničkoj sudbini. S tim što rasplet na Kosovu tek slijedi, a ni Srbi u Bosni i Hercegovini nemaju se čemu radovati, nakon što su se našli u svojevrsnom rezervatu.
Hrvatska ljevica, 4/1998.
Hrvatski karusel, drugo prošireno izdanje, Razlog 2004. godine
