“Koja je budala dopustila da se ovakvo nešto objavi?” bijesno viče predsjednica Vlade Jadranka Kosor bacajući primjerak “Večernjeg lista” na stol. Na naslovnici tiražnog dnevnika koči se vijest da “članovi HDZ-a moraju premijerki poslati 220 tisuća pisama potpore”. Gospođa Kosor, uz jasan izraz gađenja, kažiprstom gura novine pred Mladena Pavića, glasnogovornika Vlade, koji sjedi s druge strane stola. “Što ti kažeš na ovu svinjariju?”
Ustreptali činovnik dijagonalno leti preko članka, kao da će mu nesnosni slovni znakovi ozlijediti rožnice. Ovako na prvi pogled sve mu je poznato – iz središnjice vladajuće stranke poslana je direktiva ograncima da članovi i simpatizeri ispisuju hvalospjeve Vladi i premijerki, to zna, u uputama se traži da posebno veličaju projekte za ekonomski oporavak zemlje, te hrabrost i odlučnost gospođe predsjednice, i to zna, pisma trebaju biti adresirana na Markov trg, neće škoditi ako su kuverte ukrašene leptirima i cvijećem, očekuje se barem 220 tisuća pisama potpore, koliko ima registriranih članova stranke, to također zna, cilj akcije je anulirati inicijativu laburista Dragutina Lesara koji je prije neki dan dostavio 60 tisuća pisama u kojima građani traže ostavku Vlade… “Koliko vidim, sve što tu piše je živa istina”, promuca glasnogovornik i slegne remenima. “A što ja drugo govorim?!” oštro ga presiječe predsjednica.
Mladen Pavić je zbunjen. Koristeći takvo stanje, šefica lupa dlanom po zaglavlju dnevnog lista i obraća mu se u ritmu koračnice: “Iz ovoga ispada da pisma potpore Vladi nisu nastajala spontano, nego da se pišu po stranačkom zadatku. Da su plod manipulacije, ukratko rečeno. Zar to nije strašno?” Glasnogovornik oprezno diže obrve i trlja vrh nosa. “Ali mi jesmo dali stranački zadatak da se pišu pisma potpore”, tiho kaže. “A što ja drugo govorim?!” sikće premijerka.
Mladen Pavić sada je još više zbunjen nego pola minuta ranije. “Što ti želiš, Paviću?” nervozno nastavlja gospođa Kosor. “Da me u novinama zovu drugarica Tito? Da me optužuju za komunistički agitprop? Da vele kako mobiliziram HDZ kao savez pionira? Da o meni objavljuju članke kao o osobi koja naručuje od članova partije da joj pišu hvalospjevna pisma? I to njih 220 tisuća!” “Ali vi jeste naručili da vam pišu hvalospjevna pisma”, s čuđenjem mrmori glasnogovornik. “A što ja drugo govorim?!” drekne šefica.
Glasnogovornik Pavić u potpunom je mentalnom mraku. Ne zna više ni kako se zove, Ninoslav, Mladen, tako nekako. Odlučuje prekinuti agoniju, s mukom svladava knedlu u grlu i podiže glas: “Gospođo predsjednice, što vi od mene zapravo hoćete?”
“Hoću da ovu svinjariju pod hitno demantiraš. Čudim se što to već nisi učinio.”
“Kako da demantiram nešto što je istina?”
“Kako? Lijepo. Sastavit ćeš priopćenje, ili sazvati konferenciju za tisak. Pa to ti je posao, dragi moj.”
“Kada smo se dogovarali da preuzmem dužnost glasnogovornika Vlade nije bilo riječi o tome da ću morati lagati.”
“Ma nemoj? A kako bi ova Vlada mogla nizati ovolike uspjehe da o njima stalno ne lažemo? I kako da lažemo ako ne preko službenog glasnogovornika? Da te podsjetim, ova je Vlada u stanju riješiti probleme hrvatskih građana samo u mjeri u kojoj će ih lišiti istine.”
“Ali ja ne mogu tako raditi. Pa što će ljudi o meni misliti?”
“A što bi mislili, molim te?”
“Da lažem čim zinem. Da zagađujem političku scenu. Da sam moralna ništarija koja bez prestanka širi prozirne izmišljotine. Da sam plaćen zato da građanima bacam prašinu u oči. Da sam bezočni manipulator. Da sam beskarakterno stvorenje koje ne preže ni od kakvih podvala da opsluži vladajuću garnituru. Da bih zbog zaštite vlasti prevario i rođenu mater. Da sam premazan svim vazelinima. Da sam u stanju izreći više obmana nego što ih premijerka može smisliti. Da sam…”
“Dobro, a što je tu sporno?”
“Sve je sporno, gospođo predsjednice. Jučer ste me prisilili da izjavim kako je opozicija organizirala i financirala prosvjede i huliganske izgrede.”
“Pa opozicija jest organizirala i financirala huliganske nerede.”
“Otkud vi to znate?”
“Otud što je to rekao glasnogovornik Vlade. Valjda čovjek zna što govori!”
Mladen Pavić osjeća kako mu se val srdžbe penje od donjeg dijela trbuha prema vratu. Mada se trudi, nije ga u stanju kontrolirati: “Čekajte malo, vi hoćete da ja jedem vaša govna?”
“Za plaću od 20 tisuća kuna ljudi rade i gore stvari.”
“Žao mi je, ja nisam takav čovjek. Ja ipak držim do nekih principa.”
“Do kojih principa?”
“Na primjer do istine.”
“Znaš šta, Paviću”, naginje se premijerka preko stola s ispruženim kažiprstom umjesto revolverske cijevi: “Jebem ja takvog glasnogovornika Vlade koji drži do istine!”
Dužnosnik je na trenutak ukopan od šoka. Ipak, osjeća poriv da uzvrati nagib i unosi se pretpostavljenoj u lice: “Jebem i ja takvu Vladu čiji je svaki uspjeh rezultat dezinformacije!”
Gospođa Kosor odskoči pola koraka unazad. Crvenilo joj oblijeva lice. Položi ruku na broš da smiri disanje, a zatim prkosno podiže bradu: “Kako se to ponašaš, bezobrazniče jedan! Usred mog ureda psuješ Vladu! Sram te bilo!”
“Pardon, prethodno ste vi opsovali Vladinog glasnogovornika. To jest mene.”
“Pa zašto bi drugo Vlada imala glasnogovornika nego da se psuje njega umjesto kompletne izvršne vlasti, i naročito predsjednice Vlade!”
“E klinac!” udara šakom po stolu Mladen Pavić. “Tu ste se malo preračunali. Neću ja nikome čistiti štale. Nema tih para zbog kojih ću se ja pretvoriti u lažljivo smeće, u moralnu ništicu i manipulanta, u sramotu hrvatskog političkog života, u režimski stroj za maglu, u bestidnika koji narodu prodaje muda za bubrege, u člankonošca koji gmiže pred vladarom, u profesionalnog obmanjivača i dezinformatora, u poltrona koji govori ono što nadređeni misle, u kontaminatora javnog prostora, u… u… Ja nisam ničiji otirač, draga moja, nego čovjek s ponosom i dostojanstvom.”
“Ma ti si jedan obični huligan! Tebe organizira i financira opozicija!”
“A tko tebe organizira i financira? CIA?”
“Mladene, zadnji put ti kažem!” crvena je kao rak predsjednica Vlade. “Neću trpjeti takve uvrede u mom kabinetu. Ne prestaneš li, zvat ću Karamarkove batinaše da te rasture na licu mjesta!”
“Znaš šta, Jadranka”, ne gasi se glasnogovornik, “gadi mi se kad vidim što radiš od ove jadne zemlje. Gadi mi se! Ti si lice propasti. Ti si nesreća za ovaj narod. Ako je Hrvatska na samrtnoj postelji, ti si odlučna kao glogov kolac.”
“Huliganu jedan! Sram te bilo!” povlači se premijerka prema staklenoj vitrini, a onda dovikuje prema vratima: “Tomislave! Tomislave! Šalji one s kacigama!”
“Poserem se na tvoju Vladu, Jaco!” urla podređeni. “Poserem se na cjelokupnu ministarsku kliku. Jedino što možete je pokupiti prnje, nestati s Markova trga i skinuti nam se s vrata. Ostav-ka! Ostav-ka! Ostav-ka!”
“Bježi od mene, huliganu”, guši se od panike gospođa Kosor, pogledavajući prema vratima: “Kacige, Tomislave! Kacige ovamo šalji!”
Nabijen adrenalinom, glasnogovornik energičnim potezom dohvaća sjedalicu da njome razlupa staklenu vitrinu, ili Lackovićevu sliku, ili premijerkinu glavu, svejedno, ali onda se iznenada u istoj sjedalici budi… Do vraga, opet je zaspao usred radnog vremena. To je od stresa i prevelikih obaveza. To je od neumjerene potrošnje energije. To je od bdijenja nad sudbinom države. Spopao ga je iznova i onaj živopisni san, izgleda da ima laganu erekciju. Bucmasto lice tajnice prazno mu se osmjehuje s vrata: “Premijerka vas čeka u svom kabinetu. Kaže da je hitno.” Skoči na noge, obriše tragove krmelja, popravi čvor kravate i utegne odijelo. Kratko pogleda ka preponama da provjeri je li situacija pod kontrolom. Potom odskakuće do ureda nadređene.
“Koja je budala dopustila da se ovakvo nešto objavi?” bijesno viče predsjednica Vlade bacajući primjerak “Večernjeg lista” na stol. “Bez brige, gospođo predsjednice”, smiruje je glasnogovornik. “Već je demantirano.”
