foto: AP | Kayla Wolf
Yes she can?
Nema sumnje – za pristalice američkih demokrata prva predsjednička debata u ovogodišnjem ciklusu kampanja bila je stvarno težak zalogaj. Devedeset minuta svjedočili su kako se Joe Biden sukobljava sa svojim prethodnikom Donaldom Trumpom u metropoli južnih država Atlanti i pokazuje loš nastup po svim kriterijima. Usta široko otvorena, oči zastakljene, nerazgovijetan glas: 81-godišnjak je stajao za govornicom i razmišljao o navodnih 1000 trilijunaša u zemlji i ženama koje su zlostavljali njihova “braća i sestre”. Neočekivana sreće za Trumpa, koji je nastupio nešto vitalnije i stalno koristio zlonamjerno bockanje. Iako je i on ponekad pravio greške i ignorisao neka pitanja moderatora, za razliku od sadašnjeg predsjednika barem nije djelovao “kao mrtvac”.
Uprkos svemu tome trebalo je neko vrijeme prije nego što je Bidenov tabor počeo shvaćati kakvu je lavinu pokrenuo njihov kandidat. “Ja nisam, doduše, imao posebno dobro veče, ali moj protivnik također nije”, branio se on još nekoliko dana kasnije na donatorskoj večeri u Njujorku, kada je u njegovoj partijskoj centrali već odavno izbila panika. Suviše je veliki bio strah da kandidat koji izgleda senilno neće samo izgubiti protiv favorizovanog Trumpa nego će sa sobom u propast povući i neke članove kongresa i guvernere. Konzekvenca: u početku probni, a potom sve hrabriji tretman pritiska u kojem su zaustavljeni tokovi novca, raspravljano o alternativama, objavljeni kratki, ne baš prijemni tvitovi i novinarima puštane neugodne anegdote. Sve to u kombinaciji s izrazima poštovanja prema nečijem životnom djelu i izjavama punim hvale kako je mirovina s porodicom prekrasna. Sve prema motu: ko ima uši, taj čuje.
Čak su i pravi cinici bili začuđeni bešćutnošću kojom najviši funkcioneri, veliki donatori, pa i ugledni glumci iznenada ruše stolicu čovjeka kojeg su prije samo tjedan dana branili od svih kritika. Pa ipak, ovaj se pristup besprijekorno uklapa u sliku stranke u kojoj su stvari već neko vrijeme tinjale ispod površine i neki su ljudi vjerojatno samo čekali priliku za povlačenje. Na kraju je uspjelo, jer do vikenda Biden, oslabljen infekcijom Covid-19, više nije smogao snage da se nastavi odupirati zahtjevima za povlačenje koje mu je postavilo stranačko vodstvo. Čak su i najenergičniji zagovornici njegove kandidature – dugogodišnji pouzdanici Mike Donilon i Steve Ricchetti – morali pokleknuti pod pritiskom i uspjeli su ispregovarati samo časne uvjete oproštaja.
S obzirom na njihovu progresivnu sliku o sebi bilo bi gotovo nezamislivo da demokrati uskrate nominaciju crnoj ženi na tako istaknutom položaju
Oni izgledaju ovako: predsjednik se sada pretvara u američkog Cincinnatusa, heroja koji je dobrobit zemlje stavio iznad vlastitih ambicija i tako učinio pravu stvar. Zauzvrat je ublažio šok zbog svog odlaska time što se javno založio za svoju zamjenicu Kamalu Harris kao svoju nasljednicu i tako u korijenu presjekao ozbiljne personalne debate (koje partija sebi ne može dozvoliti nekoliko mjeseci prije izbora). Izbor morao pasti na Harris je, s jedne strane, zbog interne logike pozicije koja joj kao zamjenici garantuje svojevrsno prvo pravo pristupa. S druge strane, s obzirom na njihovu progresivnu sliku o sebi bilo bi gotovo nezamislivo da demokrati uskrate nominaciju crnoj ženi na tako istaknutom položaju. Rezultat bi bio haos, pa čak i otvoreno samouništenje.
Bar na papiru izgleda da je ova strategija – Biden podržava Harris i time rješava situaciju – do sada krunisana uspjehom. Desetine guvernera i senatora, među njima i teškaši kao J. B. Pritzker, Gretchen Whitmer i Josh Shapiro, ali i nova nada Andy Beshear, za kratko su se vrijeme s velikom euforijom postavili iza nje i time poljuljanu partiju doveli do ushićenja nađenim putem oslobođenja. Samo na partiji bliskoj donatorskoj platformi ActBlue pristiglo je u danima nakon Bidenovog odustajanja preko sto miliona dolara; jasan dokaz da i baza izgleda zna cijeniti predaju štafete. Čini se, dakle, da je najgore prošlo, ali bilo bi glupo sada postati previše samouvjeren. S ogorčenim predsjednikom u Bijeloj kući i ne baš popularnim zamjenskim kandidatom na pozornici kampanje konačno se pojavljuje cijeli novi niz problema.
Najočiglednija je pritom opasnost da povlačenje Bidena suprotna strana interpretira kao priznanje da je poruga za vladanje nesposobnom Sleepy Joe bila tačna i da je demokratsko vođstvo mjesecima pokušavalo biračko tijelo varati o njegovom stanju. Je li ključna osoba poput Harrisa znala što se događa s njezinim running mate? Ako jeste, zašto nije intervenirala ranije umjesto što ga je pustila da srlja u vlastitu propast? A ukoliko nije, kako se u budućnosti može vjerovati u njenu sposobnost shvatanja? Neovisno o okolnostima republikancima, neće biti suviše teško Harris dati pečat određene neiskrenosti i to osvijetliti u kontrastima: ovdje tajanstvenost i intrige, tamo direktnost Trumpa, koji još za vrijeme atentata na njega prisutan duhom diže pobjedničku ruku.
Njena prva predsjednička kandidatura 2020. bila je fijasko
Usto se postavlja pitanje o prijevremenom povlačenju Bidena, jer samo teško – to je argument republikanaca – može se objasniti da čovjek koji se više ne usuđuje kandidovati želi sljedeće mjesece provesti na upravljaču moći. Iako nekandidovanje ne mora nužno značiti ostavku na dužnost, vjerojatno će uskoro biti podignute primjedbe za nedosljednost i to može utjecati na legitimitet vlade. Osobito predsjednika, koji bi, u slučaju da podnese ostavku, reskirao da još više ispadne kao marioneta vlastoljubive kamarile u glavnom gradu. A Harris? Najkasnije nakon dana partijske nominacije u augustu ona neće imati interesa da joj Biden krade šou (i možda pravi nove greške). Pritom s njezine strane ima samo ograničeni smisao opterećivati se preuzimanjem službenih dužnosti dok se mora boriti s iscrpljujućom ad hoc izbornom kampanjom.
To nas konačno dovodi do zaostavštine koju nova jaka žena demokrata nosi sa sobom bez ikakvog vanjskog uticaja: njena prva predsjednička kandidatura 2020. bila je fijasko i otkriva nedostajući politički instinkt. Njeno dosadašnje vođenje ureda može se najprije opisati adjektivom nesretno. A kao socijalni liberal iz Bay Area, u očima mnogih ona predstavlja oholost obale u odnosu na unutrašnjost. Za pojavljivanje na industrijskom Srednjem zapadu, koji je životno važan iz demokratske perspektive, to ne odgovara – teško je zamisliti kako profesorska kći dolazi u kontakt s glasačima plavih okovratnika, a da ne ispadne neautentična, usiljena ili na neki drugi način izgleda nespretno. Biden je kao dijete trgovca rabljenih automobila, porijeklom iz Irske, bio znatno bliži tom miljeu. I Trumpov skoro nominovani vice kandidat J. D. Vance čini isto svojom impresivnom karijerom.
S obzirom na to bilo bi heretično pitati se koliko je zapravo pogodno da se Harris uopšte još ove godine stavi na prednju liniju. Ukoliko bi Biden nastupio i ostvario zaokret, ona bi ponovo bila potpredsjednica u Bijeloj kući. Ukoliko bi, nasuprot tomu, pobijedio Trump, njoj bi bilo lako s pravim spinom preuzeti ulogu favoritkinje za predizbore 2028, iz kojih bi ona sasvim mirno mogla ići u glavnu kampanju u kojoj nema Trumpa. Sada se iznenada pod daleko nepovoljnijim uvjetima našla suočena sa scenarijem sve ili ništa; riskantnom igrom u koju je ona ubačena i koja je, kako za nju tako i za partiju, povezana značajnim ulogom. U svakom slučaju, trenutno će raspoloženje vjerojatno nestati čim republikanci počnu ozbiljno napadati na novu kandidatkinju. I tek će se tada vidjeti da li je vrijedila Bidenova žrtva.
Preveo: Ešref Zaimbegović
