Foto: DPA
Sve više zemalja nalazi se pred platežnom nesposobnošću, prijeti međunarodna dužnička kriza. Sa otpisom dugova ne bi se ništa uradilo.
Piše: Anne O. Krueger; Preveo: Ešref Zaimbegović
Eksponencijalni rast međunarodnih tokova kapitala, prije svega u formi dugova, je jedan od najvećih razvojnih učinaka posljednjih 50 godina. Međutim, iako su inostrani krediti za zemlje u razvoju odigrali centralnu ulogu oni su ipak mač sa dvije oštrice. Ako su ispravno upotrebljeni mogu ostvariti visoki profit, podstaći rast BDP-a i povećati blagostanje zemalja koje su uzele kredit. Ako se dugovi samo gomilaju i raste opterećenje kroz otplatu dugova bez da odgovarajuće raste sposobnost vraćanja kredita to može imati teške i čak katastrofalne posljedice.
Naprimjer, za vrijeme pandemije Covid-19 mnoge zemlje su bile konfrontirane sa dramatičnim porastom fiskalnih izazova pošto su izdaci za javno zdravstvo rasli, a prihodi zbog smanjenja gospodarske aktivnosti padali. Visoko zadužene zemlje dospjele su na rub platežne nesposobnosti a čak i zemlje koje su prije toga imale održive javne finansije bile su konfrontirane sa opasnim porastom njihovih dugova. Ako je zaduženost visoka i dalje raste može iznenada doći do krize koja se veoma brzo može zaoštriti. Doduše neke vlade su preduzele korake da smanje svoju visoku zaduženost i pokrenule reforme da spriječe potencijalne krize ali troškovi otplate dugova u nekim zemljama su tako visoki da razumno prilagođavanje politički ili gospodarski nije provodivo.
Ako je zaduženost visoka i dalje raste može iznenada doći do krize koja se veoma brzo može zaoštriti
Pod ovim uslovima skeptični privatni vjerovnici prodaju državne obveznice ovih zemalja po reduciranim cijenama i odbijaju dati nove kredite. Čim se ovo dogodi i vlade ne mogu ispunjavati svoje obaveze one su isključene sa tržišta kapitala. Nasljedujuća gospodarska kriza traje u pravilu tako dugo dok zemlje ne uspiju da restrukturiraju svoje postojeće dugove, provedu političke reforme i povrate povjerenje u svoju kreditnu sposobnost. Ukoliko privatno preduzeće ne izvršava svoje obaveze u okviru stečajnog postupka utvrđuje se u kojem obimu će biti otpisani dugovi i kako će se preostala imovina preduzeća podijeliti. Nasuprot tome ne postoji opšteprihvaćeni pravni mehanizam za restruktuiranje državnih dugova. Svako rješenje stoga ovisi od dobrovoljnog dogovora između države dužnika i njenih vjerovnika.
Posljednjih godina u kojima se desetine narodnih gospodarstava sa niskim i srednjim prihodima približavaju platežnoj nesposobnosti sve više se javljaju zahtjevi za otpis dugova. Tako je nedavno predsjednik Kenije William Ruto predložio da se afričkim zemljama da desetogodišnji grejs period za plaćanje kamata. U svome govoru na prvom afričkom klimatskom samitu u Najrobiju, Ruto je predložio da zemlje u razvoju trebaju predviđena sredstva za servisiranje dugova prebaciti u investicije u obnovljivu energiju. Ovaj i drugi prijedlozi za paušalni otpis dugova i moratorijum na plaćanje su ipak puni značajnih nedostataka. Prije svega dugovi nekih zemalja su po svojoj prirodi nesnošljivi. Čak i pri iznenadnom otpisu dugova ovim vladama bi nedostajala sredstva za finansiranje važnih ekoloških inicijativa. Bez dogovorenog plana restruktuiranja i pristupa dodatnim finansijskim sredstvima bila bi i jako ograničena proizvodnja i neophodan uvoz za potrošnju što bi moglo voditi da niskog korištenja kapaciteta i moguće gospodarske stagnacije.
Prijedlozi za paušalni otpis dugova i moratorijum na plaćanje su ipak puni značajnih nedostataka
U prošlosti su pregovori o restrukturiranju duga bili dugotrajan ad hoc proces. Međunarodni monetarni fond bi sarađivao sa zemljama dužnicima da bi ocijenio neophodne unutrašnjo-političke promjene i usklađivanje dugova. U međuvremenu bi se državni povjerioci, koji surađuju u okviru Pariskog kluba, savjetovali sa privatnim davaocima kredita i odlučili o pogodnoj strategiji restrukturiranja.
Današnja oblast dugova nosi međutim još veće izazove. Da bi se došlo do dogovora o restrukturiranju moraju svi vjerovnici dobiti isti otpis potraživanja. U protivnom slučaju neki povjerioci bi dobili cjelokupno potraživanje dok bi drugi morali prihvatiti znatne otpise što oni sigurno ne bi prihvatili. Kina, koja se u posljednje dvije decenije razvila u jednog važnog povjerioca, odbija da pristupi Pariskom klubu. Umjesto da prihvati isti otpis kao i drugi povjerioci kineska vlada insistira na potpunom povratu što bi vodilo ka povlaštenom tretmanu Kine i još više zaoštrilo probleme otplate dugova zemalja u razvoju. Tako nedostajuća saglasnost produžava proces restrukturiranja dugova. To je dovelo do toga da su zemlje kao Šri Lanka i Zambija morale prihvatiti nepotrebno zakašnjenje u rješavanju njihove dužničke krize, čak i kad su sa MMF dogovorili o važnim političkim reformama. Kako bi se spriječile velike nevolje koje se mogu izbjeći mora međunarodna zajednica uvesti postupak koji obezbjeđuje pravovremenu i fer raspodjelu tereta među povjeriocima.
Trajuće gospodarske turbulencije u zemljama u razvoju potcrtavaju hitnu potrebu da se stvori novi okvir za restrukturiranje dugova. Svjetska banka je nedavno procijenila da je 60 posto ili više zemalja sa niskim prihodima visoko zaduženo i da imaju “visoki rizik od dužničke krize”. Osim toga mnoge zemlje sa srednjim prihodima kao Egipat, Jordan, Liban, Pakistan i Tunis stoje također pred značajnim budžetskim i dužničkim problemima. Ako više zemalja ne može izvršiti svoje obaveze otplate dugova međunarodni povjerioci će oklijevati da finansiraju druge visoko zadužene zemlje što bi moglo izazvati globalnu dužničku krizu. Takav scenario imao bi razorne posljedice za narodna gospodarstva sa niskim i srednjim prihodima i za svjetsku ekonomiju u cjelini. Pooštravanjem i ubrzavanjem procesa restruktuiranja možemo spriječiti da se loša situacija još pogorša.
Anne O. Krueger je nekadašnja glavna ekonomistica Svjetske banke i nekadašnja zamjenica direktora MMF-a. Danas je profesorica na Johns Hopkins University School of Advanced International Studies za međunarodnu ekonomiju.
