Prvi dan proljeća godine 2023. bit će u kronologiju svjetskih zbivanja upisan kao onaj dan nakon kojega svijet više nikada neće biti isti. Zvuči patetično, čak i bombastično, ali – objektivno gledano – tako je. Mada će biti dosta onih koji će se praviti kao da to ne vide, ili će pak ogorčeno protusloviti onima koji vide, pa to još i kažu.
Toga dana, naime, potvrđen je čvrsti savez Ruske Federacije i Narodne Republike Kine tokom posjeta kineskog predsjednika Xi Jinpinga Moskvi, posjeta što ga je Zapad pokušao nezgrapno (i bezuspješno) spriječiti potezom Stalnog međunarodnog kaznenog suda koji je ruskog predsjednika Putina proglasio osumnjičenikom za ratne zločine; a kada taj manevar nije uspio, upregnute su provjerene medijske sile (čitaj: propagandisti zaogrnuti plaštem novinara) ne bi li umanjili značenje posjeta i onoga što je u Moskvi dogovoreno i potpisano. Uz gotovo komično ponavljanje, a to su na sebe preuzeli političari, ozbiljnih upozorenja Kini (koja, navodno, ‘razmišlja’ o tome da šalje oružje Rusiji); što je opet samo dokaz više kako oni koji vuku konce na ‘demokratskom’ Zapadu ne razumiju i ne shvaćaju što se oko njih događa, uključujući ono što je dogovoreno u Moskvi.
A to što je dogovoreno i potpisano, to što su (i kako su) dvojica predsjednika prezentirala svjetskoj javnosti na zajedničkoj press konferenciji, ne da upućuje na određeni zaključak, nego ga upravo nameće. Koji? Pa da se od 21. ožujka/marta 2023. poredak na svjetskoj ljestvici velesila (da posudimo izraz blizak poklonicima nogometa) definitivno promijenio. Sjedinjene su Države izgubile – vjerojatno nepovratno – prvo mjesto. Na to je mjesto izbila Kina, s ‘vrlo malom razlikom u bodovima’ slijedi je Rusija, tek nakon njih dolazi ‘detronizirana’ Amerika, iza koje se još održava skupina zemalja vezanih članstvom u Evropskoj uniji i Atlantskom paktu (i poslušnošću Washingtonu). U isto vrijeme toj gornjoj polovici ljestvice približava se s njezinog dna, opasno i ubrzano, skupina zemalja s kojima još prije neka dva desetljeća jedva da je tko računao, a koje sada otvoreno pokazuju ambiciju pridruživanja vodećem tandemu, okosnici čvrstog euro-azijskog saveza.
Pomalja se svijet kojim će – ponajprije gospodarski, ali potom i politički, pa i vojno – dominirati blok (boljeg izraza trenutno nema) što se formira oko Kine i Rusije u sklopu grupacije poznate pod kraticom BRICS (Brazil, Rusija, Indija, Kina, Južna Afrika). Broj pretendenata na ulazak u tu skupinu koja će dobiti i svoje organizacione oblike (i evidentno istisnuti sa scene nekada utjecajne nesvrstane koji danas postoje još uglavnom kao uspomena na ono što su nekada bili) broji navodno već gotovo dvadesetak zemalja, i to sa svih kontinenata. Dakle, ocrtava se nova globalna podjela. S jedne će strane biti Kina, Rusija, ostale zemlje BRICS-a i sve veći broj država iz tzv. Trećeg svijeta što će se toj jezgri pridružiti na osnovi odbijanja američke politike hegemonizma i nasilnog održavanja unipolarnog svijeta. Na drugoj strani ostaju Amerika i Britanija i – najvjerojatnije – podijeljena Evropa, jer usprkos sve glasnijem zaklinjanju u jedinstvo u ‘borbi demokracije protiv autokracije’, realno je pretpostaviti da će na Starome kontinentu to jedinstvo početi pucati pod pritiskom sve veće cijene što je Evropa (ona tzv. nova vrlo spremno, a ona ‘stara’ s oklijevanjem i stisnutih zubi) plaća za američki rat protiv Rusije, a svakim danom sve više i očitije protiv Rusije i Kine.
Poredak na vrhu ljestvice velesila postao je očit svakome tko je iole pozornije pratio konferenciju za novinstvo Xia i Putina. Rus je govorio dugo i opširno, ali najvećim dijelom o postojećoj i budućoj bilateralnoj suradnji. Kinez je govorio upadljivo kraće i to uglavnom o globalnim pitanjima. Naravno, da je itekako bitno što će Rusija graditi novi plinovod prema Kini i što je osigurala tržište za onaj plin što ga je nekada isporučivala Evropi. Naravno, da su bitni svi veliki infrastrukturni projekti u sklopu suradnje dviju zemalja. No, time što je Putin prepustio Xiu da govori o međunarodnoj sceni, da – uz ostalo – osudi i politiku širenja NATO, a on se koncentrirao na bilateralu, jasno je dao do znanja tko je od sada prvi, a tko drugi u savezu kojega, a to nije tek puka pretpostavka, nikada ne bi bilo (barem ne ovako čvrstoga i u ovome obliku) da Zapad nije godinama stezao obruč oko Rusije, nastojeći je eliminirati kao globalnog konkurenta i suparnika.
Obojica su, međutim, govorila o Ukrajini. Kinez, očekivano, o platformi što ju je Peking ponudio u dvanaest točaka kao osnovu za pregovore o prestanku rata što već dulje od godine dana bjesni u toj nesretnoj evropskoj zemlji. Putin, možda malo manje očekivano, o tome da Rusija prihvaća kinesku platformu (koju je Zapad gotovo posprdno odbio) i da je spremna ući u pregovore o miru; pri čemu nije ponovio dosadašnju formulu o potrebi priznavanja realnosti. Napomenuo je tek kako na strani vlasti u Ukrajini ne vidi takvu želju. Što je u ovome trenutku točno, ali što bi se moglo promijeniti, pokaže li se da Kina u najavljenim (mada se ne zna kada) razgovorima s Kijevom ima ‘u rukavu’ adute kakve je očito upotrijebila pri posredovanju o uspostavljanju diplomatskih odnosa između Saudijske Arabije i Irana (što je definitivno signaliziralo izlazak Kine i kineske diplomacije na svjetsku scenu u velikom stilu).
Razgovori u Moskvi nisu pokazali nikakve spomena vrijedne razlike u stanovištima Kine i Rusije. Naprotiv, potvrdili su kako su te dvije zemlje bliže no ikada i kako je njihov savez čvršći no ikada; uz kinesko vrlo jasno upozorenja kako nikome sa strane (zaista nije potrebno pogađati na koga se to odnosi) neće biti dozvoljeno da ‘sabotira’ taj savez. Xi je odabrao Rusiju kao prvu destinaciju u svijetu koju posjećuje nakon što je ponovo izabran za predsjednika Kine, pa je već i time naznačio važnost što je Peking pridaje odnosima s Moskvom. I demonstrativno je ostao pri toj odluci i nakon što je Putin, službeno i formalno, osumnjičen za ratne zločine. Točno je, ni Kina, ni Rusija nisu potpisale statut Stalnog međunarodnog kaznenog suda. No, oni koji to posljednjih dana stalno naglašavaju, htijući time reći, kako su se – eto – našle dvije autokratske države koje izbjegavaju međunarodnu jurisdikciju, ‘zaboravljaju’ dodati jednu nimalo nevažnu pojedinost.
Stalni sud ne priznaju ni Sjedinjene Države koje su sada pune hvale za njegov potez u odnosu na Putina. I ne samo to. Te iste Sjedinjene Države osigurale su sve svoje državljane odmah nakon osnivanja Stalnog međunarodnog kaznenog suda od mogućnosti da ikada završe pred njime tako što su, često i grubim političkim pritiskom, od niza država potpisnica tzv. Rimskog statuta iznudile čvrsto i formalno obećanje da one nikada Sudu neće predati Amerikance koje bi taj sud mogao osumnjičiti kao zločince. Tek usput: u vrijeme predsjednika Stjepana Mesića Hrvatska se oduprla takvome pritisku. O tome što je bile kasnije . . . pustimo to sada.
Na Zapadu je sve više ljudi od imena i ugleda, diplomata, vojnika (redom umirovljenih) i gospodarstvenika koji ocjenjuju promašenom dosadašnju politiku bezrezervnog podržavanja Ukrajine (koju Rusija jest napala, ali koja evidentno ima ulogu ‘žrtvenog jarca’ u pokušaju Washingtona da skrši Rusiju i pripremi teren za obračun s Kinom). Mirovne inicijative sve se češće javljaju, mada su u vokabularu kako američkih, tako i evropskih političara riječi ‘pregovori’ i ‘mir’ doslovno zabranjene. No, za sada barem, svi oni koji osuđuju sve ubrzaniju spiralu eskalacije rata teško se probijaju u mainstream medije, što znači da njihove poruke teško, ili jedva dopiru do najšire javnosti.
Tako dugo dok će ‘gospodari rata’ uspijevati održati tu medijsku blokadu, što je – ne zaboravimo – počela skidanjem sa satelita ruskih televizijskih programa, kako bi se javnost demokratskih zemalja ‘zaštitila’ od ruske propagande i podvrgla nemilosrdnoj, često i apsurdnoj propagandi svojih vladajući struktura (napr. o Rusima koji su poslani u rat s lopatama umjesto pušaka, jer nemaju dovoljno oružja, ili o ruskim vojnicima koji kradu zahodske školjke, jer ‘toga u Rusiji nema’), tako dugo trajat će i pokušaj obezvrjeđivanja rusko-kineskog summita u Moskvi. Tako dugo moći će se zatvarati oči pred činjenicom da svijet nakon 21. ožujka/marta 2023. više nije isti kao što je bio. Niti će ikada više biti.
Snovi o unipolarnom svijetu s jednim hegemonom rasprsli su se kao mjehur od sapunice. Svijet je još u previranju, to će previranje i prestrojavanje potrajati, rat u Ukrajini, osim što pustoši tu zemlju i odnosi živote Ukrajinaca i Rusa i dalje u sebi nosi potencijal aktiviranje upaljača novog svjetskog rata. Ne zanemarujući sve to, moramo ipak konstatirati kako je u globalne donose unesen novi kvalitet. I to s Kinom koja je čvrsto krenula u borbu za multipolarni svijet (u kojemu će ona, ne zavaravajmo se, igrati dominantnu ulogu, ali neće biti hegemon), koja je odlučila da se na svjetskoj sceni, uporno se pozivajući na Povelju Ujedinjenih naroda, profilira kao šampion mira u opreci prema onima kojima riječ ‘rat’ ne silazi s usana. Uz Kinu tu će biti i Rusija u tandemu u kojemu je Peking gospodarski evidentno jači, dok Moskva, svim neuspjesima, ili polovičnim uspjesima svoje vojske u Ukrajini, ipak ima u arsenalu oružja s kojima (još!) nitko u svijetu ne raspolaže.
Putinova najava da će poslati besplatno žito i gnojiva afričkim zemljama sigurno će pridonijeti popularnosti koncepta novog svjetskog poretka u režiji Pekinga i Moskve, pogotovo u onim zemljama (a mnogo ih je!) koje su kroz desetljeća, pa i stoljeća stekle ‘na vlastitoj koži’ neugodna iskustva bilo sa zapadnim kolonizatorima, bilo s američkim ‘pronositeljima slobode i demokracije’.
Zaključak: svidjelo se to nekome, ili ne, prvi dan proljeća godine 2023 bit će zapamćen kao dan kada je napravljen krupan korak prema stvaranju novih, bitno drugačijih odnosa u svijetu, drugim riječima – prema multipolarnom svijetu. U takvome svijetu ima mjesta za sve zemlje i svaka bi zemlja, u uvjetima ravnopravnosti, trebala imati prostor za ostvarivanje svojih interesa. Koliko će dugo trebati vladajućim garniturama, osobito evroskih zemalja, da to shvate, to je već drugo pitanje.
