Foto: Arhiv
Danas se navršava 15 godina od smrti velike jugoslavenske glumice – Sonje Savić. Tim povodom objavljujemo jedan od njenih zadnjih intervjua.
U 80-ima ona je bila mlada, lijepa i vrlo nadarena. Pred glumicom Sonjom Savić bila je budućnost kazališta i filma, kako su oni već izgledali u tadašnjoj državi a njezin profesor stalno je govorio da samo Bog može sačuvati tako pametnu glumicu… Kako su u socijalizmu nebesa bila ukinuta Sonja Savić, koja se pojavljivala u gomili filmova i nestajala u anonimnost rubnih kazališnih skupina, krenula je s prijateljima putem nove osjećajnosti off-scene… Za mainstream i prosječne gledatelje bila je to skupina besprizornih koja je značila propast, ali kasnije, bez nagrada, priznanja i stalnih prihoda, Sonja Savić je vjerovala da je za nju avangardna umjetnička scena bio jedini put vrijedan življenja. Prisjetimo se ulomaka iz intervjua sa Sonjom Savić u kojem govori o vremenu i nestajanju generacije umjetnika s predumišljajem od strane države. Upravo je svojim stavovima stavila točku na I svim nedoumicama prošlog vremena i sa hrvatske i sa srpske strane, svidjelo se to nekome ili ne.
Godine kada ste odrastali zovete “nesretne osamdesete”.
– Od početka svijeta je tako da dok god stvarnost oko sebe ne ugledaš kao apokalipsu nisi odrastao. Možda je generacija 80-ih prijevremeno odrasla. To je čudna generacija koja je mladost doživjela na sasvim drugi način nego generacija prije i poslije nje; zahvaljujući inter- rail putovanjima u inozemstvo, dobrim komunikacijama među gradovima na relaciji Ljubljana–Zagreb–Beograd i radu muzičkih i kazališnih izvaninstitucionalnih skupina. Mnogih od tih ljudi više nema, ali mi smo se tada, bježeći od stvarnosti i tuge – dobro zabavljali. Uspjeh 80-ih u tome je što je stvorila veselu srednju klasu koja je na trenutak zaboravila na politiku da bi se onda u 90-ima sve srušilo.
Zašto je ta generacija bila nesretna?
– Zato što, objektivno rečeno, nije imala budućnost i mi smo htjeli sami da je stvorimo. Svi smo mi prošli ozbiljne škole, ali niko od nas nije htio biti ni lažni ekonomista, ni lažni pravnik, ni lažni političar – niti lažac uopće. Mi smo hteli da se bavimo našim stvarnim emocijama i da kroz te kreacije izazovemo neki bunt. Najbolje je da se pogledaju umjetnički radovi iz tog perioda – ako nisu spaljeni – i onda će se shvatiti zašto smo bili nesretni. Shvatili smo težinu lažne države.
Stvarnost oko vas doživljavali ste kao laž?
– Apsolutno. Filmski rad Joce Jovanovića “Zdrav i mlad kao ruža”, nevjerojatno moderan film iz ranih sedamdesetih, upravo govori o tom problemu individualca koji je bio zakonom zabranjen. U tom smislu mi smo koristili underground – haustore i zavučene rupe, okupljali smo se po nevažnim mjestima dok “ozbiljniji” ljudi iz iste generacije nisu shvaćali šta se događa. Naći rupu u mapi vremena i u nju uskočiti shvatili smo još sa 14 godina. Rasli smo sa uvjerenjem: država je izdala pojedinca. Danas kada bi ljude pitali koji je bio slogan europskog studentskog pokreta krajem šezdesetih, teško da bi znali odgovore. E pa pošto je država izdala pojedinca divno je da se grupa nekih pojedinaca uspjela povezati: te mlade ljude mogli ste prepoznati po krombi kaputima i po koraku. Oni kao da su plesali po zemlji i kao da su hodali po vodi. Bili smo potpuno izgubljeni, a naša inicijacija nije bila spontana već intuitivna.
Koja su to bila generacijska okupljališta?
– U Beogradu je to bila Pivara, jedno vreme SKC, u Zagrebu je postojao Kulušić, u Ljubljani DKC. U Pivari je započeo “Laibach” i kazališna skupina “Sestre Scipion Nasice”, a Dragan Živadinov je kroz beogradsku off-scenu postao ono što je u Ljubljani danas. U Zagrebu je postojalo Kugla glumište, u Sloveniji su se rodile prve komune sa Markom Breceljom i slovenskim zen pjesnikom Feom Volaričem i demonstracije studenata sa cvijećem u nosu. Ideja o Neue Slowenische Kunstu rodila se u jednom stanu blizu Slavije u Beogradu, ali oni su kasnije izgubili moje simpatije jer se pokazalo da njihov stvarni san nije bila umjetnička država već – dežela. Naš san je bio i ostao: iskrenost i čistota.
Kakva je bila estetika kazališne i glazbene off-scene u 80-ima?
– Nas je okupirala estetika koja bi se mogla nazvati “ružno je lijepo”: cijela generacija se poigravala stripom, multimedijalnim intervencijama, miksanjem svjetla, zvuka i pokreta. U centru te estetike bilo je Kugla glumište, pa bendovi “Haustor”, “Šarlo Akrobata”, “Ekatarina Velika”… Kuglina škola je bilo okupljalište kreativnih ljudi i takvih bendova koji međutim nisu bili kreativni za mainstream i državne fondove koji su dodjeljivali neki smiješan novac za kulturu. Želja te generacije bila je da preko granice dopre do pravih mecena jer nam je bilo jasno da u tadašnjoj Jugoslaviji nema para za kulturu. Tako je Kugla dva puta otvorila Kasell, pa sajam umjetnosti u Antwerpenu što je u to vrijeme bilo fenomenalno, a prelijepa knjiga mogla bi se napraviti od tih Kuglinih dopisivanja sa Europom.
Njihova predstava “Željezni džez” koja je trajala tri sata i pedeset minuta, mogla se u to vrijeme usporediti sa Bobom Wilsonom. Nju su radili Vladimir Dajković Ajk i Željko Zorica, a sa njima i jedan od najboljih scenografa kojeg sam ikada upoznala Miljenko Sekulić Sarma koji je četrdeset dana kovao metalnog orla sa dve glave od metar i po u nekoj fabričkoj hali sa radnicima uz vinjak i salamu. Svi smo se mi tada poigravali sa masovnim hipnozama i taj je orao simbolizirao monumentalizam totalitarnih režima.
Vi ste tada u Pivari radili predstavu “Macbeth”…
– Taj “Macbeth” bio je sastavljen od minimalističke muzike, neki prelijepi ljudi izlazili su iz đubreta zelene močvare u betonskom zdanju Pivare… Radila sam komad “Ne ja” Samuela Becketta i “Ljevoruku ženu” Petera Handkea i ti tekstovi jako dobro govore o zatvorenosti, o autizmu, o tome da su se mladi ljudi nalazili po sobama, pronalazili hladne prostore u koje niko drugi neće da uđe, sa dve gajbe piva i dva dobra zvučnika… Mijenjati noć za dan nekada je značilo nešto sasvim drugo nego danas, jer u socijalizmu noć nije postojala za radni narod.
Iako sam završila akademiju i upoznala njemačko građansko pozorište i Petera Steina sa time se ne može usporediti ono što su mi u glavi uradili Bob Wilson i Kugla glumište. Sjećam se Kuglinih predstava “Bijela soba” i “Meki brodovi” na Adi Ciganliji 1976. u okviru BITEF-a. Bile su to snažne slike, a ja sam bila šokirana da takvo nešto uopće postoji.
Vašu glumačku klasu na kazališnoj akademiji zvali su klasom “visokog rizika”.
– Bila je to generacija koja se borila za današnje vrijeme jer nije željela biti u nekom epsko-lirskom palanačkom zakašnjenju. Državno kazalište zvalo me je u svoj angažman, ja sam slovila kao neka nada beogradskog teatra, ali i mom profesoru bilo je jasno da od toga neće biti ništa. Tada mi je jedan mladić napisao pismo: “Moraš se odlučiti hoćeš li postaviti crtu između života i profesije. Ako postaviš crtu imat ćeš mnogo obožavatelja a ako je izbrišeš malo će te ljudi voljeti. Najvažnije je da se zapitaš u kojoj ćeš opciji biti sretna.” To brisanje granice između života i umjetnosti bez susreta sa Kuglom teško da bih mogla shvatiti.
Tada se rodila i alternativna kazališna grupa Nova osećajnost.
– Sa Novom osećajnosti radila sam predstavu “Ona će doći ili faza jedne ljubavi”, ali ono što je važno je da se u Pivari tada slivala kolotečina koncerata iz Zagreba, Istre, dolazio je ljubljanski teatar… Beograd je tada bio centar off-scene sa “djecom iz mješovitih brakova”, ali od toga je braka danas ostao samo beogradski pašaluk. Kada sam 1990. sa Darkom Rundekom radila predstavu “Ne” u Mostaru, koja je bila provokacija nacionalizmu, Aca Popović mi je vikao: “Idi, Sonja, idi farbaj sa tim tvojim Hrvatima…”
Sredinom 1991. vi ste živjeli u New Yorku i kada počinje rat odlučili ste se vratiti u Beograd. Zašto?
– Ne možeš se ne vratiti i ne vidjeti što se događa sa roditeljima i prijateljima, dok ti se izbezumljenom u New Yorku čini nevierovatnim da ponovno gledaš tenkove i mrtva tijela koja plivaju Savom i Dunavom. Kao i uvijek, “drugovi” su bili brži. Te 1991. šest mjeseci bile su prekinute veze Beograda sa svijetom, a iz zemlje se nije smjelo izaći. Vratila sam se iz New Yorka gdje smo konačno uspjeli pronaći fondaciju Yoko Ono koja bi financirala naše buduće projekte… Nikada nismo imali love, živjeli smo iscrpljeni sa puno neuzvraćene energije. Uzvraćala je publika u punim dvoranama, ali mi smo neprestano putovali sami. To je bilo zato što nam je država uzela sve. Ja sam tada snimila petnaest filmova i zaradila ukupno pet tisuća dolara. Mi smo bili tristo posto bolji od mainstreama i tristo posto lošije plaćeni. Bili smo generacija neisplaćenih honorara…
Glumili ste u ukupno četrdeset filmova, od kojih kako kažete, ni jedan nije bio pravi.
– Mi smo stalno govorili kako neka druga lica trebaju stati pred kameru. Odrasla sam na Franku Capri, Fritzu Langu, Kubricku, Nicholasu Rayu i to su moji kriteriji. Nisam snimila ni jedan pravi film ako govorimo o buntu altruizma generacije iz osamdesetih… Ono što je vrijedilo bili su ti multimedijalni projekti Nove osećajnosti i Kugle. Lutke od gvožđa koje se pune novinama i obavijaju gazom, Željko Zorica koji po njima slika kako on već zna, crteži na staklima, autorska muzika na podlozi be bapa i Art of Noise, Roland Kirk, dupli saksofon, šest plus dva razlajana buldoga na posterima, komentari na Brčko-Banoviće i represiju oko nas… Bila je to pobuna protiv beskonačnog opisivanja prošlosti i dokazivanja stvarnosti koja se nije odigrala. Protiv ceremonijalnih i totalitarnih zabava u ovoj zemlji, koji su vladali kazalištem, kinematografijom i čitavom kulturom. Ta sloboda mlade generacije iz osamdesetih bila je izmišljena vjera da će svijet jednog dana biti igra.
Kako je beogradska off-scena doživjela 90-te u Srbiji?
– Prvo smo u zimu 1991. napravili “Poslepodne sa gospodinom Capoteom” i “Zločin i kaznu” gdje smo pričali o “neizbalansiranim unutrašnjim nivoima” masovnih ubojica jer se nakon Vukovara u Beogradu nije smjela izgovoriti riječ “ubojstvo”. Kasnije sam radila emisiju “Supernauti” na televiziji Art i to je bio nešto kao domaći Monty Python; jednako smo se poigravali sa svjetskom ljevicom i hipi pokretom, kao što smo provocirali srpski militarizam i “vikend ratnike”… U to vrijeme napravili smo i “Prvi srpski tehno vodvilj superreal” koji je govorio o tristohiljada intelektualaca koji su odbili da idu rat i emigrirali iz Srbije. Otkriti stvarnost kao mit, mit smjestiti u dobru stripovsku priču, stvoriti jezik prema mitu i napraviti dobru muziku – bila je matrica off-scene u 90-ima. Bila je to neka vrsta plemenite indiferentnosti, a Supernauti su bili pokušaj obrane beogradskog undergrounda koji su tih godina svi pokušali pogasiti.
Rekli ste da danas živite od ljubavi mrtvih prijatelja…
– U to je vrijeme umro Milan Mladenović iz “Ekatarine Velike”, Ivica Vdović bubnjar “Šarlo akrobate” umro je nešto ranije i znao je da će umrijeti jer je radio ono što je znao da ne smije – miksao je brze sa sporim drogama. Margita Stefanović iz “Ekatarine Velike”, žena koja je diplomirala arhitekturu i muzičku akademiju umrla je u centru za izbeglice. Miomir Gruić Fleka koji je osnovao “podrum” beogradske likovne akademije koji je krajem 80-ih ušao na popis 200 najznačajnijih europskih kulturnih okupljališta, oslijepio je i umro u najvećoj bijedi, a Pavle Vujisić umro je ispod savskog mosta. Neću reći da su to bili neporočni ljudi, ali povijest umjetnosti je povijest psihodeličnih stubova. U mom filmu “Šarlo te gleda” zabilježeno je kako je propao novi val i kako su umirala braća iz mladosti.
Rekli ste za sebe da ste potpuni dekadent. Zar nije danas najveća avangarda raditi u sistemu kojeg nema nego biti izvan njega?
– Moja je želja oduvijek bila vratiti akademsku normu u raspadnutu sredinu. Kada sam 1998. režirala “Godota” od kojeg sam kasnije napravila multimedijalni film, radila sam sa mladim ljudima i naučila ih sve što sam sama naučila. Učila sam plesačice glumački pokret i sjedila noćima uz kompjuter sa nekom djecom koja su lijepila muziku uz glumačku snimku. Napravili smo potpuno čistu artificijelnu predstavu u zemlji bezumlja koja ne zna formulirati ni hollywoodski standard a kamoli Becketta. Ja sam životni dekadent jer stvarnost i ja nemamo dodirnih točaka. Danas je nacizam u modi ,što znači da moraš da si nasmijan, zdrav, obučen i napumpan silikonima, dok ja jedem komad kruha razdijeljen na četiri dijela.
Da li biste ovo životno i umjetničko iskustvo još jednom ponovili?
– Da. Danas živim u zatvorenoj zoni Interpola, u estetskom, duhovnom i životnom pogledu ja sam sama. Autentičnost personalnog sretanja sa ljudima, sa njihovom muzikom, filmovima i knjigama, moj je najintimniji oltar i moja monaška civilizacija. Zato govorim o Indošu, Zlatku Buriću Kići, Rundeku, Ivici Vidoviću… Susret sa tim ljudima smatram najvećom kvalitetom mog života. Čitava generacija onih koji su slijedili ovakve učitelje završila je kod Vukovara s bombom pod trbuhom. Bilo je to samoubojstvo jedne mladosti.
