Okej, ovaj priča je gotova. Vlada RH je dead man walking, hodajući mrtvac, i sad tetura s neminovnom presudom bez mogućnosti pomilovanja u džepu.
Kosoričina Vlada neće dočekati željenu 2012. godinu, kako stvari stoje, neće dočekati ni početak jeseni. Protiv nje se nije okrenula samo ulica, mediji i oporba, ovaj tjedan su u vagon otvoreno uskočili biznis scena, guverner Hrvatske narodne banke i predsjednik države. I samo je jedna poruka u podtekstu ama baš svakog javnog angažmana u hrvatskom ožujku 2011. godine – odlazi .
Iako su u HDZ-u bezbroj puta dosad pokazali da imaju ledene živce i ignoranciju prema javnosti nafrljenu na maksimumu, sad je doista gotovo, a i oni su svjesni toga. Ostalo im je još samo da pristanu na – datum.
I za HDZ tu stvar postaje prilično predvidiva. Nakon gadnog poraza na izborima morat će se prvu godinu-dvije baviti razračunavanjima u stranci – desanaderizacijama, dekosorizacijama, de-ovim-onim, što im već bude zgodno. Kako stvari trenutno stoje za unutarstranačku konsolidaciju bi mogli imati na raspolaganju i malo duži vremenski period (a i, kako izgleda, svesrdnu “pomoć” državnih istražnih tijela).
No, što će biti sa ovom zemljom, malo je teže za predvidjeti. Odnosno, kako će Hrvatska nakon četiri godine Sanader-Kosor mandata, koji će se do kraja svijeta spominjati u stručnoj literaturi i guslarskim hitovima katastrofične tematike, uopće izgledati i funkcionirati?
Jedna stvar je očita na prvu – prosvjedi koji se valjaju gradovima (i koji pomalo postaju trivijalni u pokušaju da izraze konstruktivnu politički platformu – za očekivati je da za prosvjednici koji dan formiraju živi zid ispred nekog od lokalnih vrtića i uz skandiranje “ne damo tetu Maju” spale oglas za zapošljavanje Majine zamjene) vrijedno su političko naslijeđe, kako za građane, tako i za buduće vlastodršce. Jer, kako su tisuće demonstranata koji na ulicama danima traže odlazak Vlade osvijestile (dio) birača da njihov posao u demokraciji nije samo podignuti kemijsku jednom u četiri godine, tako i političari postaju svjesni da se i pred njihovim vratima odjednom može stvoriti ne baš prijateljski raspoložena masa onih, kako se zovu, građana. I to je lijepa, dvostrana, pratkična nastava odgovornosti.
Bilo bi lijepo i kad bi se na ovom mjestu moglo napisati kako je sve što se događalo s masovnim medijima u prošlom desetljeću lijepa škola za budućnost. I kako se više neće događati trivijalizacija, namigivanje s političarima i pristajanje na ucjene oglašivača. Hoće. I zbog toga je veliko pitanje što će uopće biti s medijima kakve poznajemo za još desetak godina.
Jer, barem u Hrvatskoj, za pad klasičnih medija glavni krivac nije Internet, nego gubitak vjerodostojnosti i inflacija ispraznosti. Kad čovjek pogleda izdanja s kraja osamdesetih, pa skine s njih sloj političke cenzure društvenog sistema na odlasku (hm, ovo zvuči nekako poznato), onda mu ostane još dovoljno sadržaja za čitanje, i čitanje, i čitanje…
Danas? Duže traje ispijanje kave (kratke), nego listanje dnevnog izdanja tipičnih hrvatskih novina.
A iste će se u narednom razdoblju svakako pretežito (barem na onih nekoliko stranica koje se neće odnosti na crnu kroniku i dijetu selebritija) baviti likom i djelom Zorana Milanovića, čovjeka koji će voditi narednu hrvatsku Vladu (sorry Ivane P., možda drugi put…).
Njemu će igra biti mnogo teža nego Ivici Račanu početkom desetljeća u one jedine četiri godine za vrijeme kojih Hrvatsku nije vodio HDZ – koalicija pokojnog Milanovićevog prethodnika je naime, isitinski počela nervirati zemlju tek nakon godinu-dvije vlasti.
Zoki već jest na tom teritoriju, iako još nije ni pobjedio na izborima. Njegovih sto dana mira već je isteklo. Prošlo je vrijeme “body language” improvizacije, SDP sa svojom koalicijom od prve sekunde mora krenuti sa cjelovitim planom upravljanja zemljom.
I naoružati se saznanjem da im, neminovno, slijede teški dani.
