„Sad sam iz Crkve. Ispovjedio sam se i pričestio. Čist sam i mogu reći svakome što me volja. Mi ne trebamo komunistu za predsjednika, dosta nam je bilo Mesića i Josipovića“, urlao je umirovljeni odvjetnik Branimir Jović prema, u to vrijeme predsjedničkom kandidatu, Zoranu Milanoviću na dan izbora pred biračkim mjestom ispred Osnovne škole Petra Zrinskog u Zagrebu. „Laže vas ova komunjara. I ti bi htio biti predsjednik? Ajde briši“, prštilo je iz odvjetnika u miru koji je samo dan prije, prošavši sve policijske i sigurnosne provjere odgledao skijašku utrku Svjetskog kupa na Sljemenu iz VIP zone sjedeći iza leđa predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, supruga predsjednice Jakova Kitarovića, ministra policije Davora Božinovića i gradonačelnika Milana Bandića. Samo jedan red iznad hrvatskih vrhovnika i vladara, kao veoma važna osoba (VIP), kao osoba najvišeg povjerenja od koje se ne očekuje nepredvidivi huliganski, nekulturni i necivilizacijski ispad. Što su radile nadležne službe?
Drugi događaj sa istim porivom, odigrao se po izlasku iz studija HTV-a nakon dvosatnog sučeljavanja predsjedničkih kandidata, kada je uspaljeni savjetnik Kolinde Grabar Kitarović za sport i zdravstvo Tomislav Madžar upućivao razne pogrde prema Zoranu Milanoviću vičući – „Sram vas može biti“, svjedočeći na najvišoj razini, bez obzira što je riječ o akademski obrazovanoj osobi, doktoru medicine, koliko je duboko primitivizam usađen u HDZ-u, koliko je taj primitivizam bezgraničan, te time istovremeno pokazujući da je prodro i u samo predsjedničino okruženje. Nije stoga uopće čudno da su mediji u Hrvatskoj tog „uvaženog“ doktora opisanog ponašanja prozvali „nosačem državnog cekera“, po čuvenoj torbi iz koje je vadio tekuće pripravke stavljajući ih na predsjedničin debatni stol, nadajući se da će time predsjednici podići kuražu u TV duelu sa Zoranom Milanovićem.
Pored ta dva događaja koja su bitno obilježila izborni proces, dogodio se i treći koji će u sinergiji sa ova dva navedena biti dodatni stimulans na izlaznost birača i njihovo opredjeljenje, a to su neviđene gužve na mostarskom biralištu, a što će, da li slučajno ili ne – možda nikada nećemo saznati, HTV i ostale tri nacionalne TV kuće višekratno prikazivati građanima RH.
„Kada sam vidio onu gužvu u Mostaru i prije nego li su birališta otvorena, kada sam čuo da im i čaj u redove donose, rekao sam sebi, premda nisam mislio izaći na izbore – E, nećete nam vi birati predsjednika, navukao sam hlače i trka na biralište“, priča mi poznanik u kafiću na jutarnjoj kavi. Ovakva reakcija birača poprimila je masovne razmjere.
Ova tri navedena događaja, dva verbalna napada na kandidata Milanovića i gužve iz Mostara imala su za izravnu posljedicu, gotovo zakonomjerno ponašanje birača u Hrvatskoj, pogotovo onih sa lijevog političkog spektra, te su postigle ono što SDP nije nikada uspio – izvući na birališta i homogenizirati u cijelosti lijevo biračko tijelo. I ne samo simpatizere ljevice već i one neopredijeljene, jer se pojavio psihološki „efekt ugroženosti“ od onih koji u Hrvatskoj ne žive, a mogu presuditi izbore mimo volje birača u RH i dovesti na tron, u ovom slučaju Kolindu Grabar Kitarović. Psihološki gledano osobitost ovakvog ponašanja birača je bila potpuno predvidiva, pa bi psihometrijski profesionalci to mogli i brojčano izraziti.
Prosječni hrvatski birač je postupcima Tomislava Madžara bio isprovociran, frustriran i iznenađen, uvaženi građanin Jović ga je dodatno iziritirao, razljutio i užasnuo, da bi ga višekratno prikazivanje gužve na biralištima ponovno revoltiralo, uzrujalo i potreslo, tako da možemo reći da je uvrijeđenost birača u Hrvatskoj dovela da Zoran Milanović osvoji više glasova nego svi kandidati sa ljevice zajedno u prvom krugu. Da li je ovo slučajnost ili rezultat nečije promišljene aktivnosti, o tome nećemo suditi, jer bi nas to moglo odvesti do različitih teorija zavjere.
Ali ono o čemu se nakon svega mora otvoreno progovoriti jeste manjkavost izbornog zakonodavstva biranja predsjednika RH, a to je postupak koji otvara krize na raznim razinama i u različitim društvima, pa i državama.
Prvo, ono otvara moguće konflikte u BIH jer udaljava Hrvate od njihove istinske Domovine Bosne i Hercegovine, umanjuje pa čak i eliminira njihov bosanskohercegovački patriotizam prodavajući im laž da svoj put do sreće trebaju tražiti u Zagrebu a ne u Sarajevu. Na taj je način ovaj zakon štetan i po odnose Hrvata i Bošnjaka.
Drugo, ovakvo stanje narušava i međuhrvatske odnose jer potencijalno proizvodi revolt kod hrvatskih građana naspram birača sa hrvatskim državljanstvom u BIH. Pitanja je jednostavno – Da li je normalno birati predsjednika države u kojoj ne živiš? Imam puno prijatelja u Hercegovini kojima ne pada na pamet izaći na predsjedničke izbore jer to jednostavno nije njihov predsjednik. Iz navedenih slabosti zakonodavstva javio se i opisani psihološko uvjetovani revolt u Hrvatskoj „E, nećete vi nama …“ što se srećom ovaj put nije ni dogodilo.
No, ima i drugačijih razmišljanja. Tako rođena Mostarka, a hrvatska europarlamentarka Željana Zovko, bivša bosanskohercegovačka veleposlanica u više evropskih država, u maniri Elene Ceausescu bi progonila, uhićivala i sudila – „Potrebno je podići kaznene prijave protiv desetaka javnih intelektualaca i medija koji dovode u pitanje Ustavom RH zajamčeno pravo glasa jednom dijelu RH državljana“. Ona još i dodaje „iznimno važnom dijelu RH državljana“, pa smo izgleda po Željani Zovko mi iz Hrvatske čak i manje važni jer nismo tako iznimno važni. Svašta.
U I. svjetskom ratu sami su srpski oficiri, za vojnike koji su iz austrougarske vojske koja je rat gubila, bježali u srpske dobrovoljce govorili:
„Tko je izdao cara Franju Josipa, izdati će i kralja Petra“.
Kako tada tako i danas:
„Tko je izdao Bosnu i Hercegovinu, izdati će i Hrvatsku“.
Tekst je prvobitno objavljen 10.1.2020.
