Tomislav Jakić: Bitno je prekinuti ubijanje i razaranje i dati šansu miru

Bude li Zapad ustrajao na pomaganju Ukrajine, točnije rečeno: režima u Kijevu, sve do željenog poraza Rusije, onda to neminovno vodi prema ’zamrznutom konfliktu’. Vojni poraz Rusije vrlo je teško zamisliti. Zaoštravanje sukoba sa strane Zapada nužno vodi prema sve rigidnijim pozicijama Moskve, posljedično i prema uvođenju u sukob novih oružja, o nuklearnome ne želim spekulirati. Zamrznuti sukob ne bi koristio nikome, jer bi bio stalno potencijalno izvorište mogućeg novog otvorenog sukoba. Ukrajina je ionako već platila enormnu cijenu rata u ljudskim gubicima i to je ono što nikakve milijarde dolara ne mogu nadoknaditi. Evropa plaća cijenu kroz posljedice niza valova sankcija uvedenih protiv Rusije, koje niti su bacile na koljena rusko gospodarstvo, niti su ozbiljno poljuljale Putina. Pregovori i dogovor jedino su dugoročno rješenje.

Prenosimo intervju Tomislava Jakića objavljen u crnogorskom Monitoru

Razgovarala: Nastasja Radović

Na kratko se učinilo da će u Rusiji doći do promena kada je šef Vagner paravojske, Jevgenij Prigožin, otkazao poslušnost državnom i vojnom vrhu, a što je Vladimir Putin nazvao izdajom i „zabijanjem noža u leđa“. Prigožin se, međutim, brzo povukao i prihvatio egzil u Belorusiji. Zapadni političari i analitičari uglavnom ovaj „pokušaj državnog udara“ ocenjuju kao pukotinu u sistemu autoritarne vlasti u Rusiji. Kako vi gledate na ovaj događaj koji je, nakratko, čitavom svetu priredio veliko uzbuđenje?

Najkraće rečeno: tresla se brda, rodio se miš, s time da će tek budućnost pokazati je li to mali miš koji se zavukao u rupu, ili malo veći ’miš’ s kojim treba računati. No, šalu na stranu. Kao prvo, Prigožin je vrlo dobro pazio da ne otkaže poslušnost i državnom i vojnom vrhu. On uporno ponavlja kako nesposobni generali pogrešno informiraju državni vrh, tj. Putina i oštrica njegovih i ranijih, doduše samo verbalnih, napada bila je usmjerena samo na ministra obrane Šojgua i nekolicinu generala. Sada ga je, čini mi se, ponijelo, udarila mu je slava u glavu, s time da izraz slava ovdje valja staviti pod itekako velike navodnike, i mislio je da bi mogao imitirati Napoleonov marš s Elbe prema Parizu. No, Napoleonu se tada pridruživalo sve više pristaša i sljedbenika, kod Prigožina to je izostalo. I nakon što su ga regularne snage napale, pri čemu su i one imale gubitaka, procijenio je kako nema šanse i povukao se. Činjenica je da je sistem u roku 24 sata s pobunom izašao na kraj. Definitivni? To ćemo tek vidjeti.

Prigožin i Putin se odavno poznaju. Da li je šef Vagnera, poznavajući na razne načine, rusku političku, bezbednosnu i privredno-tajkunsku elitu, računao na podršku nekoga od njih ili je u nešto što je ličilo na pokušaj državnog udara, krenuo „iz inata“?

Ne vjerujem da je u pitanju samo neki inat. Moje je mišljenje da je Prigožin u osnovi nezadovoljan načinom na koji Rusija vodi rat u Ukrajini. Da se njega sluša, rat bi bio daleko nemilosrdniji, beskompromisniji, krvaviji. Naravno, i ruska vojska ubija i razara, ali ako bez strasti i objektivno pogledate brojeve poginulih i ranjenih u napadima koje ukrajinska strana opisuje kao masovne, onda ćete vidjeti da pogiba relativno mali broj ljudi. I da se razumijemo: svaka nevina žrtva je tragedija, ali vi imate u ratu koji traje dulje od godinu dana nekoliko tisuća poginulih civila. Nisam zaista sklon cinizmu, niti želim povlačiti neprikladne usporedbe, ali ne mogu a da ne podsjetim kako bi u Savezničkim bombardiranjima njemačkih gradova u Drugom svjetskom ratu u jednoj noći poginulo i više od deset tisuća civila. Bilo kako bilo, na koga god da je Prigožin računao, očito se preračunao. Dakle, ponavljam: mislim da je Prigožin u vlastitim očima postao moćniji, no što zaista jest i to ga je povuklo.

Kako gledate na potez nekadašnjeg najmoćnijeg oligarha Mihaila Hodorkovskog koji je odmah reagovao pozivom da se podrži Prigožin, dodajući da će se posle eventualnog pada Putina videti „kako dalje“?

Slušao sam Hodorkovskog. On svoju podršku opravdava formulom: tko je neprijatelj mojega neprijatelja, taj je moj prijatelj. Doduše, Prigožin i Hodorkovski imaju u svojim biografijama zaista dodirnih točaka, po toj osnovi mogu shvatiti brzu i očito nepromišljenu podršku. Kažem: nepromišljenu, jer u isto vrijeme kada se Hodorkovski požurio pozvati Ruse da se pridruže Prigožinu i ruše Putina, Sjedinjene Države i Atlantski pakt upadljivo su šutjeli, ograničavajući se na izjave da pozorno prate situaciju. Pri čemu su, u to ne sumnjam, itekako navijali za Prigožina, jer Zapadu je prihvatljiv svatko tko bi mogao ugroziti Putina. No, osim što se Prigožin čuvao toga da ga direktno napadne, pokazao se, barem kratkoročno, nesposobnim ugroziti ga na bilo koji način.

CNN je tvrdio da je Vašington znao, dan ranije, da će Prigožin i Vagnerovci krenuti na Moskvu. Spekuliše se, posebno među proputinovcima, da se niko na takav potez ne bi odlučio bez „pomoći sa strane“. To mišljenje deli i predsednik Srbije, Aleksandar Vučić. Ali je, čini se, malo takvih primera u ruskoj i sovjetskoj istoriji. Poznavaoci tvrde da se radi o specifičnom, izuzetno snažnom „patriotskom nacionalizmu“ i kod vlasti i kod opozicije?

Kakve informacije ima CIA, kakve Vučić, to – naravno – ne znam. Činjenica jest da su Amerikanci naknadno objavili kako su neka dva dana ranije znali što se sprema, pa je CIA o tome izvijestila i uži krug odabranih članova Kongresa. E sada, je li CIA samo ’saznala unaprijed’, ili je možda na neki način imala i svoje prste u svemu, o tome se može samo nagađati. U svakom slučaju Kremlj i ta tzv. patriotska opozicija stoje na istim pozicijama ruskog nacionalizma i, kažem još jednom, osnovna je razlika između njih u procjeni kako treba voditi rat. Ili, da to ovako kažem: Putin je daleko predvidljiviji, uračunljiviji i promišljeniji od Prigožina i onih koji misle poput njega.

Zemlje Zapada predviđaju nove troškove za vojnu i humanitarnu pomoć Ukrajini. Skoriji mirovni pregovori se ne spominju već se zastupa stav da pregovora o miru neće biti dok Rusija ne bude vojno poražena. Može li se zamisliti situacija nerešenog sukoba koji traje decenijama-kao što je bliskoistočni? 

Bude li Zapad ustrajao na pomaganju Ukrajine, točnije rečeno: režima u Kijevu, sve do željenog poraza Rusije, onda to neminovno vodi prema ’zamrznutom konfliktu’. Vojni poraz Rusije vrlo je teško zamisliti. Zaoštravanje sukoba sa strane Zapada nužno vodi prema sve rigidnijim pozicijama Moskve, posljedično i prema uvođenju u sukob novih oružja, o nuklearnome ne želim spekulirati. Zamrznuti sukob ne bi koristio nikome, jer bi bio stalno potencijalno izvorište mogućeg novog otvorenog sukoba. Ukrajina je ionako već platila enormnu cijenu rata u ljudskim gubicima i to je ono što nikakve milijarde dolara ne mogu nadoknaditi. Evropa plaća cijenu kroz posljedice niza valova sankcija uvedenih protiv Rusije, koje niti su bacile na koljena rusko gospodarstvo, niti su ozbiljno poljuljale Putina. Pregovori i dogovor jedino su dugoročno rješenje. Prekid vatre i početak pregovora ne može se ničime uvjetovati. Najprije se obustave borbe, svatko ostaje na pozicijama na kojima jest i nakon toga se otvore pregovori koji mogu potrajati i godinama. Bitno je, međutim, prekinuti ubijanje i razaranje i dati šansu miru, odnosno kompromisnom rješenju s kojim najvjerojatnije ni jedna strana neće biti u potpunosti zadovoljna, ali koje će otvoriti neku drugu perspektivu, osim one trajnog rata.

SAD su u diplomatskoj ofanzivi prema Kini. Nedavno su Peking, u kratkom vremenskom periodu posetili direktor CIA Vilijam Berns, državni sekretar Entoni Blinken, a između njih i Bil Gejts. Koliko je u ovom pokušaju SAD da otople odnose sa Kinom, ulogu igralo i uzdržano ponašanje Pekinga kada se radi o agresiji Rusije na Ukrajinu i političko a ne samo ekonomsko jačanje Kine na međunarodnoj sceni?

Mislim da ti američki pokušaji otopljavanja odnosa s Pekingom nisu iskreni. Washington samo pokušava dobiti na vremenu, dok ne ’riješi račune’ s Moskvom, pa da se nakon toga posveti Pekingu, ali ne u smislu konstruktivne suradnje, nego eliminiranja suparnika na međunarodnoj sceni, i to na političkom, gospodarskom, ali i vojnom planu. Kako vjerovati u američku iskrenost kada dan nakon Blinkenovog posjeta Kini i njegovog razgovora s kineskim predsjednikom, Xi Jinpingom, američki predsjednik nazove kineskoga – diktatorom i pri tome još, bez ikakvih dokaza, ’ispali’ tvrdnju kako su u onom kineskom balonu što su ga ne tako davno Amerikanci oborili ’bila dva vagona špijunske opreme’? U najmanju je ruku američka politika prema Kini nekonzistentna. S jedne strane pobuđuje dojam kao da je usmjerena na otopljavanje odnosa, s druge strane, pogotovo u kontekstu Tajvana, evidentno ide na dalje  zaoštravanje, pa čak i provociranje Pekinga.

Na nacionalnim izborima u EU sve češće pobeđuju desno-konzervativne opcije, a neke su i na ivici ultra desnice. U Nemačkoj – gde je na vlasti koalicija Socijaldemokrata i Zelenih, najnovije istraživanje pokazuje da je desno-populistička Alternativa za Nemačku izbila na drugo mesto po popularnosti, iza CDU. Kako da objasnimo ovu situaciju koja kao da postaje politički trend?

Mislim da evropska desnica ubire poene koliko na antiimigracijskoj retorici, toliko i na evidento u javnosti postojećem nezadovoljstvu rastućom, prije svega vojnom, podrškom Ukrajini i nedostatkom svake perspektive mirnoga rješenje u platformama vladajućih elita u evropskim zemljama. Desnica formulira ono što mnogi građani evropskih zemalja misle, a što im nedostaje u politici vlada njihovih država. Jer, imate na primjer njemačku ministricu vanjskih poslova, Annalenu Baerbock, koja bez oklijevanja kaže: ’Ne zanima me što misle građani, naša će politika biti – takva i takva.’ Ili imate francuskog predsjednika Macrona koji danas pledira za stratešku autonomiju Evrope, od SAD razumije se, a sutra – potpuno na tragu američke politike – najavljuje školovanje ukrajinskih vojnih pilota u Francuskoj. U takvim uvjetima desnica se uspinje.

Iako se govorilo da Zapadni Balkan neće biti zaboravljen u čekaonici EU nakon što su Ukrajina i Moldavija dobile status kandidata za EU, i sporazum o normalizaciji odnosa Srbije i Kosova pokazuje da EU više ne daje nikakva konkretnija obećanja zemljama Zapadnog Balkana, a još manje se brži ulazak u EU nudi kao „nagrada“. Dotle se Aleksandar Vučić hvali „izbalansiranom spoljnom politikom“ i šalje najviše državne funkcionere na skupove u Moskvu, iz koje se često javlja Milorad Dodik. Da li je EU „ispustila“ ili „prepustila“ Zapadni Balkan?

Ne mislim da je EU Zapadni Balkan bilo kome prepustila. Smatram, i to ne od jučer, da činovnici u Bruxellesu ne razumiju ni Zapadni Balkan, ni svijet u kojemu žive. Učahurili su se u svojemu ’balonu od sapunice’, odakle olako dijele pohvale i prijetnje. No, niti su te pohvale uglavnom utemeljene, jer oni hvale sami sebe, govoreći o uspjesima postignutima zahvaljujući bilo članstvu u EU, bilo napredovanju na putu prema tome članstvu; a niti su njihove prijetnje ozbiljne, jer su selektivne, a osim toga nakon prijetnji u pravilu se ne događa ništa. Tek kada se Evropska unija, da tako kažem, uozbilji, realno je očekivati i bilo kakav bitniji pomak u odnosu Unije prema Zapadnom Balkanu, i to ne samo prema onim državama koje još nisu članice, nego i prema onima koje to već jesu. Dotle, bit ćemo i dalje poprište sukobljavanja interesa velikih. Na naš račun i preko naših leđa.

Monitor

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Iz javnog prostora prognano je i samo njegovo ime. Ipak, čak i kada ga je sistem isključio i kada ga je potom strpao u zatvor,...
Zatvoreni ruski opozicioni lider Aleksej Navaljni pronađen je mrtav, javljaju ruski mediji koji se pozivaju na Federalnu zatvorsku službu....
Milijarde eura pomoći EU Ukrajini premijer Mađarske, Viktor Orban, nije mogao zaustaviti. Međutim njemu se vjerovatno ionako radilo o nečemu drugomu. ...
Prošao je vek od smrti Vladimira Iljiča i više od tri decenije otkako je njegov boljševički projekat propao. Međutim, njegov nemilosrdni pragmatizam, nazovimo to tako,...