„Svima jednaka prava, nikome posebne privilegije“, rekao je Thomas Džeferson, treći predsjednik SAD, principijelni autor “Deklaracije nezavisnosti”, pisac jednostavne izjave, potpisane od 58 delegata, koji su 1776 godine, potišteni od vladavine Kralja Velike Britanije, Džordža III., u ime svih građana tadašnjih trinest kolonija, kolektivno i jednoglasno izjasnili želju za nezavisnosti, te želju za stvaranjem pravednog i demokoratskog društva, koje će se temeljiti na principima ljudskih prava i jednakosti sviju pred slovom zakona. Mudrost koja proizlazi iz njihove izjave, odnosno iz krucijalne druge rečenice, da su „svi ljudi stvoreni jednaki, te da su obdareni od stvaratelja sa neotuđivim pravima, među kojima su život, sloboda i potraga za srećom“, nosi u sebi težinu svjetske civilizacije, te će ostati zapečaćena kao najznačajnija rečenica u historiji SAD-a, države koja stoji kao svjetski simbol demokracije i slobode dvadeset-prvog stoljeća.
Nakon oktobarskih izbora u BiH, najmalobrojniji narod, hrvatski, zbog nakaradnog i diskriminirajućeg Dejtonskog ustava, nije uspio izabrati svog predstavnika u Predsjedništvo BiH, što je proizvelo opće nezadovoljstvo kod većine pripadnika ove etničke skupine. Nakon završetka prebrojavanja biračkih listića, ponesen izbornim rezultatom u dva, tri kantona, najveća hrvatska stranka maštovito najavljuje, valjda radi euforije i mirisa pobjede, stvaranje novog, ili trećeg entiteta, Hrvatskog entiteta, sa Hrvatskim stolnim gradom Mostarom, odnosno najavljuje nove podjele u BiH. S obzirom da su Hrvati u BiH, odnosno u zapadnoj Hercegovini već progutali mamac stolne stranke, neću se u ovom tekstu baviti ili dokazivati kako su Hrvati generalno u BiH financijski najbolji stojeći narod, te kako čak već imaju mnogo više nego što bi im trebalo pripadati, ako bi se stvari razmatrale po današnjoj strukturi stanovništva. O tome u sljedećem tekstu. Radi svrhe ovog teksta,i uzimajući u obzir da se generalno zapadnohercegovački Hrvati stvarno osjećaju majorizirani, reći ćemo da su Hrvati neravnopravan narod.
Ne treba čovjek biti poznati adovkat Jim Garrison da dokaže, koristeći fundamentalne principe ljudskih prava, te vrijednosti demokracije, koliki je paradoks tražiti jednakopravnost etno-nacionalnog kroz teritorijalni ekskluzivitet. Nastojati ću vrlo jasno simplificirati, te kroz lični primjer pokazati, odnosno razbiti općeprihvaćenu iluziju, da je moguće osigurati ravnopravnosti kroz etno-teritorijalizaciju.
Hrvati u Federaciji (s obzirom da ih je Dodik koji se u zadnje vrijeme predstavlja kao branitelj Hrvatskog naroda, potpuno etnički očistio iz RS-a) smatraju da su u neravnopravnom položaju u odnosu na Bošnjake, koji čine većinski narod u tom entitetu. Hrvati također vjeruju da će stvaranjem “Hrvatskog entiteta”, poboljšati svoju poziciju, tj. osigurati sebi ravnopravnost u FBiH. Svi koji zagovaraju ovaj koncept i koji vjeruju u pravednost i demokratičnost njegove implementacije se grdno varaju, jer govore iz subjektivne pozicije kao proizvod srednjovjekovne politike nacionalnih lidera. Evo zašto. Ako Hrvati vjeruju da su neravnopravni u FBiH, jer su zbog malobrojnosti majorizirani (nadglasani, nadvladani), zar je pravedno, ljudski pošteno i etički ispravno, zahtjevati uspostavu ekskluzivnog Hrvatskog entiteta, koji bi svojom uspostavom, po automatizmu (primjer Repubike Srpske), stvorio manjine nehrvatskog stanovništva, te ove novonastale manjine gurnuo u neravnopravan položaj u odnosu na Hrvate, koji bi činili većinu u tom “novom” entitetu?!!
Ja živim u tom trenutno imaginarnom entitetu, što znači da hrvatski lideri, nastoje “svom” narodu osigurati ravnopravnost, tako što će mene i 50 Bošnjaka, Srba i ostalih, koji smo sasvim slučajno nastanjeni u Bakijinoj Luci, staviti u potpuno isti neravnopravan položaj, u kojem se Hrvati kako tvrde nalaze danas u Federaciji?!! Dakle, može se zaključiti da uspostavom ekskluzivnog Hrvatskog entiteta, najmalobrojniji narod želi da stavi druge narode koji su nastanjene u tom “entitetu”, u apsolutno diskriminirajući i neravnopravan položaj, kako bi taj najmalobrojniji narod poboljšao vlastiti!
Sutra bi taj neravnopravan položaj u koji je mene kao Bošnjaka (mada se ne želim nacionalno izjašnjavati), taj “svehrvatski entitet” prisilio, natjerao da napustim svoj dom, te me natjerao da se preselim u neki “Bosnjački entitet”, samo kako bih sebi mogao osigurati elementarna ljudska prava. Alternativa prisilnom etničkom preseljenju, jeste, da ja i ovih 50, rećemo Bošnjaka u Bakijinoj Luci, tražimo novi četvrti entitet, koji bi graničio od zgrade broj 30 do zgrade broj 48, gdje bi mi, rećemo Bošnjaci, mogli sebi osigurati ravnopravnost, tako što ćemo Hrvate koji bi preostali kao manjina u ovih pet zgrada, stavili u neravnopravan i diskriminirajući položaj prema nama!
Ovaj scenarij se može definisati samo kao apsurdizam, nerazum, neracionalnost, ograničenost i licemjernost, jer svakom normalnom čovjeku koji misli svojom glavom je jasno, da je to riješenje za srednji vijek, a nikako za 2011 godinu. Takav prijedlog i koncept življenja jeste ništa drugo nego fašizam dragi moji prijatelji, i legalizacija etničkog čišćenja u dvadeset-prvom stoljeću, vremenu u kojem svijet teži ka stvaranju multinacionalnih građanskih društava, u kojem su ljudi svih vjera, rasa, spolova i nacionalnosti svi jednaki pred zakonom države, jer ako ja kao Omer, nemogu imati ravnopravnost u Posušju, jer sam Bošnjak, ili Ante u Banja Luci, jer je Hrvat, ili Danijel u Sarajevu, jer je Srbin, onda se ja poserem na takvu državu, i svi koji imaju imalo samopoštovanja bi se također trebali posrati na nju!! Ne smijemo nikada pristati, barem ja neću nikada pristati, na getoizaciju mojih sugrađana Hrvata, Srba, Bošnjaka i ostalih.
Ustavne reforme koje će omogućiti institucionalnu ravnopravnost građana pripadnika svih nacionalnosti, na svim područjima u BiH, odnosno koje će staviti sve ljude, svih etnicititeta, u identičan položaj pred zakonom, u svakom djelu teritorije BiH, je jedino rješenje za Hrvate u BiH, kao i za sve građane svih nacionalnosti u BiH, te također za sve ljude koji se ne žele nacionalno opredjeljivati. To su fundamentalni principi i standardi demokratskih društava, bez kojih demokracija, kao pojam pluralističkog oblika vlasti, koji podrazumijeva elementarna ljudska prava i slobode, nije uopšte moguća.
Teritorijalizacija kao pojam nacionalne ravnopravnosti proizvodi manjine, što je nespojivo sa ostvaranjem nacionalnih, vjerskih, kao i svih drugih prava. Jedino multietnički pravni sistem, koji se temelji na ljudskim pravima, koja su stub pravne države, mogu imati kao krajnji proizvod ravnopravnost, kako nacija tako i pojedinaca. Ljudska prava su univerzalna kategorija, dakle jednaka za sve ljude, i ako su ona zadovoljena, onda su i svaka druga, pa time i nacionalna prava.
Dušan Kecmanović piše: „ideologija nacionalizma je nekompatabilna sa idejom pravne države, jer je temelj pravne države, jednakost svih pred zakonom, a nacionalizam, te nacionalistički pokreti (teritorije) nas dijeli na “naše” i “njihove”, gdje su “naši” uvijek u prednosti. Svaki sistem koji se temelji na kriminalu, nužno stvara savez sa ovom ideologijom, te se skriva iza nje.“
Svi hrvatski zagovornici trećeg entiteta, tj. zagovornici legalnog etničkog čišćenja, ne mogu sebe smatrati istinskim katolicima, jer onaj ko je pročitao “Dobru Knjigu”, zna dobro šta piše u Matej 7:12, te mu s tim na umu nikad nebi palo na pamet da traži čistu etno-nacionalnu regiju. Kakvim opijumom su svi naši narodi zabluđeni, zaslijepljeni, te oglupljeni, svjetski je fenomen. Dok nam svima ne postane jasno da se u ovoj cijeloj priči oko entiteta, nacionalnih pitanja i ugroženosti skriva pohlepost i kriminal nekoliko porodica, preostaje nam samo bosanskohercegovačka verzija demokracije, koja nam osigurava neotuđiva prava, ali ne od stvaratelja svemoćnog, a ni na način kako je imao na umu Thomas Jefferson.
U našoj verziji demokracije, plemenske vođe nam obezbjeđuju neotuđiva prava, a to su: pravo na život- ali u bjedi, slobodu- ali u najvećem Evropskom getu nakon drugog svjetskog rata, te pravo na potragu za srećom- koja nam sigurno stiže onim vozom koji kasni ili neće nikako doći.
