VLADAJUĆI HDZ danima najavljuje oslobađajuću presudu hrvatskim generalima u Haagu. Sasvim logično, s obzirom da je godinama zataškavao zločine i štitio zločince, bojkotirao Haški sud, relativizirao krivnju, politizirao optužnice, a sustavnu pljačku i palež nazivao pojedinačnim incidentima.
Katolička crkva moli za generale, drži mise, organizira hodočašća. Što je opet logično. Ako već nikad nije molila za ubijene civile u Oluji i nakon nje, onda je normalno da moli za ljude koji stoje iza tih ubojstava. Sasvim u skladu s učenjem Crkve.
Povratak u devedesete
I tako, dan uoči izricanja presude Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku, vraćamo se deset godina u povijest kada se stvarala slika o tome da hrvatskih ratnih zločina nije bilo, ni prije Oluje, ni za vrijeme, ni nakon nje.
Kao da nije ubijeno 600 civila, spaljeno 22 tisuće kuća i izbjeglo 150 tisuća ljudi. Pa ako je HDZ godinama svojim građanima nametao solidarnost u zločinu, sasvim je normalno da sada tvrdi kako su optuženi generali nevini.
No, ako budu osuđeni – kao što se to očekuje – onda bi makar Crkva morala biti zadovoljna. Tri generala ponijet će na svojim herojskim plećima grijeh cijele strukture: politike koja je huškala na mržnju, poticala zločine, skrivala zločince, sabotirala Haag, sponzorirala bijeg jednog optuženog, a na kraju zločine pokušala zamotati u sintagmu o svetosti Oluje. Umjesto da ih odvoji od nje.
Zločinačka politika
Ako presuda Gotovini i generalima doista bude presuda državnoj politici, odnosno “udruženom zločinačkog poduhvatu”, onda će to biti zato što nas je ta ista politika godinama držala kao taoce svoje zločinačke politike.
Franjo Tuđman nije dao da se dira Oluja. Umjesto njega Haag je kasnije optužio Gotovinu. Tadašnji premijeri Nikica Valentić i Zlatko Mateša ignorirali su tromjesečno orgijanje po bivšoj Krajini. Oni su sada ugledni građani. Ondašnji ministar pravosuđa Miroslav Šeparović nije mjesecima učinio ništa kako bi se procesuirali zločini. On je sada sudac Ustavnog suda. Ivan Jarnjak bio je ministar policije za vrijeme i nakon Oluje. On je sada prvi zdesna Jadranki Kosor. Mogli bismo tako nabrajati unedogled.
Nema optužnica, nema presuda, ostaje krivnja
Svi oni slijedili su tezu prema kojoj Hrvat u obrambenom ratu ne može počiniti ratni zločin. Optužnica za Varivode pala je u vodu. Optužnica za Grubore podignuta je tek 2010. godine. Optužnice za ubojstva kod Knina, Gline i Korenice nikad nisu ni podignute. Sustavno paljenje 22 tisuće kuća proglašavano je pojedinačnim incidentima, za koje su rijetki optuženi, a gotovo nitko nije odgovarao.
Egzodus 150 tisuća srpskih građana proglašeno je planom evakuacije, no mnogi starci koji su ostali u svojim kućama kasnije su pogubljeni, dok je predsjednik države preživjelima poželio “sretan put”.
Poticanje na zločin i zaštita zločinaca
Sve to dovelo je na kraju do toga da tri generala odgovaraju za zločine mnogih. Ne samo onih koji su ubijali, pljačkali i palili, nego i onih koji sve to zataškavali. I tako svojom politikom držali cijelu naciju kao svoje taoce. Ne treba nam haška presuda kako bismo zaključili da je to bila zločinačka politika. Politika poticanja zločina i politika zaštite zločinaca.
Da su osuđeni ubojice u Varivodama i Gruborima – odnosno da ih je uopće netko optužio – da je netko spriječio i sankcionirao sustavno orgijanje koje je u oslobođenim područjima trajalo do polovice studenog 1995. godine, da je netko spriječio ili sankcionirao napade na izbjegličku kolonu, možda ne bi bilo haške optužnice. Ovako, za sve to i još mnogo toga odgovarat će tri generala.
Solidarnost u zločinu
Čak i ako budu oslobođeni, za što se moli Crkva i u što nas uvjerava HDZ, to svejedno neće značiti da se ti zločini nisu dogodili. Da ljudi nisu ubijeni, kuće nisu spaljene, čitavo područje nije opljačkano. Ostat će samo zabrinjavajuća činjenica da nitko za njih još uvijek nije odgovarao. I da će nacija i nadalje ostati njihov talac. Žrtva nametnute solidarnosti u zločinu.
Tekst prenosimo sa portala Index
