Ukrajinska ofanziva u ljeto i jesen 2023. nije uspjela. Ostvareni su minimalni teritorijalni dobici – uz velike ljudske gubitke – i prodorni ukrajinski uspjesi iz 2022. nisu se mogli ponoviti. Vrhovni komandant ukrajinske armije, Valerij Salušnij, izjavio je nedavno da je sukob došao u pat-poziciju i postao rovovski rat.
Piše: Anatol Lieven-Ipg-journal.de
Preveo i prilagodio Ešref Zaimbegović
Istovremeno počinje sljedeća ruska protuofanziva. Doduše i moskovska vojna sila samo vrlo sporo napreduje, ali vrijeme je još jedan neprijatelj Ukrajine: Rusija ima oko četiri puta više stanovnika nego Ukrajina i četrnaest puta veći bruto domaći proizvod. To Moskvi stvara veliku prednost u ovom konfliktu koji se pretvara u rat iscrpljivanja. Veliki problemi u američkoj i evropskoj industriji naoružanja, osim toga, doveli su do toga da Rusija proizvodi daleko više granata i municije nego što Ukrajina dobija od Zapada.
Uspjesi Ukrajine u prvim mjesecima rata mogu se povezati s hrabrošću i odlučnošću ukrajinskih vojnika, posebno djelotvornim zapadnjačkim oružjem i veoma lošim ruskim planiranjem. Osim toga, Ukrajina je mogla mobilisati više ljudi od Rusije jer je predsjednik Putin otezao s forsiranjem regrutacije. Ova nekadašnja prednost sada se preokrenula u suprotnost.
Osim toga, kako pokazuje najnoviji razvoj u kongresu SAD, ni u Evropi nema garancije za to da će zapadnjačka pomoć i dalje biti u obimu koji omogućava Ukrajini da uspješno nastavi borbu. S aspekta ovih pretpostavki ne postoji realan izgled da Ukrajina može znatno poboljšati svoju sadašnju poziciju na bojnom polju. Zapad može, ako je potrebno, isporučiti više oružja, ali ne može stvoriti dodatne ukrajinske vojnike. Ukrajina ima sve veće teškoće kod regrutacije, dok je Rusija pozvala svoje rezerve i stalno pojačava odbrambene linije na jugu i istoku Ukrajine.
Glasovi na zapadu koji i dalje zahtijevaju „apsolutnu“ pobjedu Ukrajine, postaju sve očajniji.
Glasovi na zapadu koji i dalje zahtijevaju „apsolutnu“ pobjedu Ukrajine, postaju sve očajniji. Primjer za to jeste prijedlog američkih veterana da bi Ukrajina s dodatnim američkim raketama samo bombardovanjem mogla nekako prisiliti Rusiju da napusti Krim. Takva predstava proturječi svemu šta je naučeno u cjelokupnoj istoriji čovječanstva o ratovima. Da bi trajno ostvarila taj cilj, Ukrajina bi trebala dalje obimne amfibijske jedinice s kojima ona, jednostavno, ne raspolaže.
Zbog toga primirje i mirovni pregovori postaju za Ukrajinu sve neophodniji. Kada bi se borbe duž sadašnjih linija fronta obustavile, još uvijek bi više od 80% Ukrajine bilo potpuno nezavisno od Rusije (i ogorčeno u neprijateljstvu s Moskvom) i moglo bi činiti ono najbolje da bude primljeno u EU.
S obzirom na prvobitne ciljeve koje je Kremlj slijedio invazijom 2022. godine i istorijom ruske vladavine nad Ukrajinom u proteklih 300 godina, ovo ne bi bio poraz Ukrajine nego naprotiv – pobjeda. Ako se, nasuprot tome, rat produži na neodređeno vrijeme, postoji realna opasnost da se ukrajinski otpor slomi jer, jednostavno, i vidljivo nedostaje ljudska snaga ili jer Rusija sa svojim dodatnim snagama može ponovo otvoriti frontove u sjevernoj Ukrajini s kojih se prošle godine povukla i koje Ukrajina, vjerovatno, ne bi više mogla braniti.
Iz tog razloga rukovodstvo SAD već je tajno savjetovalo ukrajinsku vladu da započne razgovore s Rusijom. S aspekta Kijeva to je, međutim, izuzetno teško. Predsjednik Zelenski i drugi vodeći političari morali bi revidirati prethodne izjave da neće pregovarati s Putinom i da je jedini prihvatljiv uslov za (također ne privremeni) dogovor potpuno povlačenje Rusije iz svih oblasti koje je okupirala od 2014. Ultranacionalističke grupe u Ukrajini svim snagama protive se kompromisu. Osim toga, ni ruska vlada trenutno nije zainteresovana za privremeno primirje jer i ona zna da vrijeme radi za njih.
Samo vlada SAD može izvršiti dovoljan pritisak na ukrajinsko vođstvo.
Pod ovim uslovima nije dovoljno ako Vašington iza kulisa forsira razgovore dok se zvanično naglašava da samo Ukrajina može dogovoriti mir. Isto tako, ne bi bilo pametno diplomatske inicijative pomjerati do iza sljedećih američkih predsjedničkih izbora za jednu godinu u nadi da, kako ukrajinske vojne snage tako i pomoć SAD, mogu tako dugo izdržati i da se može spriječiti neugodan preokret usred predizborne kampanje.
Moguće je, naime, da Ukrajina ne može tako dugo izdržati i veliki ruski uspjeh, dakle okupacija još znatno više ukrajinske teritorije postavila bi Bidenovu vladu pred mučan izbor: prihvatiti ukrajinski poraz, što bi bilo veliko poniženje za SAD i NATO, ili prijetiti direktnom intervencijom i riskirati atomski rat s Rusijom.
Kako katastrofa u Izraelu i Gazi pokazuje, nerazumno je, osim toga, vjerovati u to da bitno nestabilna situacija kakvo je američko-rusko natezanje oko Ukrajine dugoročno ostaje uravnotežena. U svakom trenutku mogao bi slučajni incident (naprimjer) između rusko-američke avijacije iznad Crnog mora voditi dramatičnom porastu napetosti i čak izazvati atomski rat. Čak iako bi se spriječilo najgore, takva bi kriza imala pored ljudskih žrtava i razarajuće djelovanje na svjetsko i američko gospodarstvo.
SAD se zbog toga moraju aktivno uključiti u mirovni proces. Samo vlada SAD može izvršiti dovoljan pritisak na ukrajinsko vođstvo i istovremeno u određenoj mjeri ponuditi vjerodostojne sigurnosne garancije za budućnost. Zauzvrat samo američka vlada može ozbiljno zaprijetiti Moskvi da će se ogromna američka vojna i gospodarska pomoć Ukrajini nastaviti – i istovremeno Kremlju ponuditi kompromise u pitanjima koja su za Rusiju od odlučujućeg značaja.
Trenutni razvoj rata vodi u katastrofu.
Ako Moskva treba da se dovede za pregovarački sto dok se vojna situacija ipak razvija upravo u njenu korist, mora biti osigurano da je Vašinton spreman ozbiljno diskutovati o konačnom regulisanju koje obuhvata neutralnost Ukrajine (naravno, uključujući međunarodne bezbjednosne garancije), recipročno ograničenje trupa u Evropi, ukidanje sankcija i jednu formu sveobuhvatne evropske bezbjednosne arhitekture, da bi se smanjila opasnost daljih ratova.
Inicirati takav dogovor biće za Bidenovu vladu s gledišta njihovih ponavljanih obećanja o pobjedi kao i njihovih izjava da samo Ukrajina sama može dogovoriti mir u svakom slučaju izuzetno teško. Zbog toga vlada SAD treba vanjsku potporu.
Zbog toga bi se Bidenova administracija trebala povjerljivo obratiti Indiji, Brazilu i drugim vodećim zemljama takozvanog “Globalnog juga“ i zamoliti ih da se zajedno založe za primirje i mirovne pregovore. Sam Vašington tada bi mogao ukazujući na volju većine država započeti razgovore i sačuvati obraz. Istovremeno, mogla bi takva „podjela posla“ doprinijeti tome da kompenzira katastrofalno djelovanje rata u Gazi na odnose SAD prema „Globalnom jugu“. Osim toga, SAD moraju dobiti i podršku evropskih saveznika za svoje mirovne napore. To će, vjerojatno, zahtijevati snažne i vjerodostojne obaveze SAD-a prema NATO-u.
Sudjelovanje Kine također će biti ključno za uspjeh mirovnog procesa. Kineski uticaj na Moskvu ne može se zanemariti ako se Rusija treba ubijediti da odustane od maksimalnih ciljeva u Ukrajini i prihvati kompromisni mir. Gledajući na opasno rastuću napetost između SAD i Kine, takav bi poziv Vašingtona u pravcu Pekinga signalizirao da su SAD voljne da prihvate Kinu kao partnera i legitimnog učesnika u rješavanju globalnih problema.
To sve neće biti jednostavno. Postojat će veliko iskušenje u Washingtonu da pusti da se stvari same odvijaju u nadi da će se dogoditi nešto što će američku diplomaciju izvući iz makaza. Takvo bi držanje, međutim, bilo tragična greška i izdaja temeljnih interesa Ukrajine i samih SAD. Sadašnji razvoj rata vodi u katastrofu. Samo SAD mogu ovaj kurs promijeniti, ali će za to trebati mnogo pomoći prijatelja i saveznika.
Anatol Lieven jeste Senior Research Fellow za Rusiju i Evropu na Quincy Institute for Responsible Statecraft u Vašingtonu. Prije toga bio je profesor na Georgetown University u Kataru i Visiting Professor na Department of War Studies King’s College u Londonu.
