Foto: Sarajevski.ba
Neizbježna tema o historiji Sarajeva, jeste i opsada ovog grada. Opsada, koja je trajala 1.425 dana, od 1992. do 1996. godine, bila je najduža opsada jednog glavnog grada u historiji modernog ratovanja. Tokom ove četiri godine ubijene su 13.952 osobe, odnosno 14,54% u odnosu na ukupne ljudske gubitke u BiH.
Od kraja opsada pa do danas dovodi se u pitanje upravo taj identitet multikulturalnosti i multinacionalnosti ovog grada, gdje se često povlači teza da Srbima nije mjesto u ovom gradu.
“Neretko volim da kažem da je Beograd grad u kojem sam rođena, u kojem sam odrasla i koji neizmerno volim, ali njega nisam birala. Sarajevo je moj izabrani grad i srećna sam jer je ovaj grad prihvatio mene, toliko da sam i ja postala njegov deo.”
Ovako svoju priču započinje Dragana Erjavec, koja se još 2001. godine u oktobru doselila iz Beograda u Sarajevo kako bi završila Visoku školu novinarstva koja je do 2007. godine postojala u Sarajevu, a koja je okupljala mlade novinare iz regiona.
“I danas, volim da kažem da su to bile dve najbolje godine mog života, gde sam zajedno sa kolegama iz regiona imala prelepe dve godine života u ovom gradu. Sad, 23 godine kasnije, ne znam da objasnim kakva je to magija bila, ali definitivno jeste, jer sam bez bilo kakvog razloga samo odlučila da ostanem u ovom gradu i pokušam da nađem posao i namestim svoj mali život onako kako bih volela da izgleda. Ta odluka do danas traje, a Sarajevo je postao deo mene i mog srca”, objašnjava ona.
Dragana Erjavec, foto: Screenshot
Stanovnici grada na Miljacki ističu kako unatoč ratu, opsadi i ubijanju civilnog stanovništva od strane srpskog agresora ovaj grad ostaje otvoren prema svima i da sviju dočekuje širom otvorenih ruku.
Mlada Sarajka, Jovana Jovičić, koja je odrasla u Sarajevu smatra kako je to njen grad, mjesto na kojem se nalazi njena djedovina i očevina i smatra da pripada ovom gradu.
“Moje bliže i šire okruženje je raznovrsno u smislu nacionalne pripadnosti i u mom okruženju se ne osjeti ni tračak nacionalne netrpeljivosti. Nemam taj osjećaj nacionalizma da me sa strane neko gleda čudno zbog imena. Kako ja gledam na svoje okruženje tako i oni gledaju na mene”, započinje svoju priču Jovana.
Mišljenja su podijeljena o ovakvoj otvorenosti Sarajeva, a prve kritike dolaze od strane političara iz dijela Republike Srpske koji su nastupali sa izjavama da “Srbi u Sarajevu ne mogu slobodno da se kreću” ili da “Srbi nisu sigurni u Sarajevu, da su protjerani iz Sarajeva i sl.”
Kao jedan od dokaz, govori i prošlogodišnja saga oko table koja je postavljena na izlazu iz Sarajeva, a na ulazu u Istočno Sarajevo, koji se nalazi u entitetu Republika Srpska, a na kojem je bilo napisano “Grad Istočno Sarajevo – Grad 157.000 Srba koji su morali napustiti Sarajevo”. Tabla je nedugo nakon njenog postavljana uklonjena ali ta retorika i dalje postoji u javnom govoru političara iz Republike Srpske.
Dragana ističe kako nakon 23 godine života ovdje ne misli da je Sarajevo zatvoren grad jer inače u njemu ne bi živjela.
“Stvari koje me ovde muče nemaju veze sa nacionalizmom, više imaju veze sa svakodnevnom politikom i načinom na koji svi živimo ovde. Boli me što ljudi nisu glasniji, što ne pokažu snagu koju kao masa možemo da imamo, ne izađu na ulicu, ne dižu glas na kriminal, lopovluk, nepotizam, loš život. To mi je žao i to me boli”, dodaje.
Dragana pojašnjava kako nikad nije imala problema zbog ekavice koju i dan danas priča i da smatra da niko niti u jednom drugom gradu u regionu ne bi zaposlio novinarku sa ekavicom – tamo gde se priča ijekavica.
“Moram da spormenem da sam novinar, da radim posao koji obožavam i da su mi upravo ljudi u ovom gradu omogućili da radim u medijima. Naravno, uslov je bio da pisem ijekavicu i zahvalna sam svima koji su godinama radili sa mnom i imali strpljenja na mojih milion pitanja, kada se u reci piše samo j, a kada ij. To je za mene uvek bilo veliko i to mnogo govori o Sarajlijama”, pojašnjava.
Govoreći o multikulturalnosti rodnog grada Jovana smatra da Sarajevo i jeste i nije multikulturan grad.
“Mislim da nije više multietnički grad košto je bio. Mislim da svi vide da nije to to. Ako poredim kako je bilo kad sam bila mala i kako je sad”, pojašnjava ona.
Dodaje da Sarajevo gubi dušu, najviše zbog politike i primitivizma koji je prisutan u Sarajevu, cijeloj BiH, ali i u politici.
“Mislim da dosta mladi odlaze odavde i da svaki dan imaju sve više i više motiva da idu odavde, da grade svoj život negdje drugo i da to utječe na državu i da Sarajevo više ne bude multietnički grad kao što je bio.”
Opisujući svoj život u Sarajevu, naša sagovornica, Dragana Erjavec, navodi da je Sarajevo u njenom srcu, zauvijek kao i ljudi koji ovdje žive.
“Danas sam na korak od bh. državljanstva, radim posao koji volim najviše, sa predivnim ljudima i u predivnoj kući koja upravo neguje različitost, ali pre svega neguje ljudskost i sva prava koja jedan čovek mora da ima. Mislim da u regionu manje vise živimo svi isto i da imamo iste borbe u kojima moramo da učestvujemo. Ostajem ovde jer se osećam dobro, jer se osećam slobodno, jer imam predivnih ljudi koje volim i sa kojima želim da delim svakodnevno parče neba”, pojašnjava ona.
Kaže da se u Sarajevu nikada nije osjećala kao stranac, a da se često voli našaliti i reći da su Beograđani i Sarajlije ‘ista bagra’.
“Samo je Beograd malo veći i širi, a Sarajevo je malo manje i uže. Zahvalna sam na svakom trenutku u ovom gradu koji me je pre svega naučio da je najvažnije i najlepše kad čuvamo jedni druge. Zato je ovo i moj grad”, zaključuje ona.
Govoreći o svom odrastanju i životu u Sarajevu Jovana navodi kako ne voli da se prisjeća neprijatnih situacija, ali da je imala nekoliko situacija kroz djetinjstvo kada su djeca spominjala njenu nacionalnu pripadnost i ime u negativnom kontekstu.
“Ne bih voljela da naglašavam sad kako je bilo, ali su bile pogrdne riječi. Bilo je to u djetinjstvu. Mi dok smo djeca, kad se sporiječkamo to će biti zbog neke gluposti, to znači da to ne dolazi od djeteta nego da to zapravo dolazi iz porodice”, navodi.
Za kraj dodaje da ipak više pamti ljepše stvari iz djetinjstva, kada su u pitanju odnosi među ljudima i da je okružena ljudima svih vjera i nacionalnosti te da su političari ti koji zahuktavaju odnose između nacija i vjera.
