44° 2′ 44.99″N 16° 50′ 55″E
“Ne pitaj šta tvoja zemlja može učiniti za tebe, već šta ti možeš učiniti za svoju zemlju” – izgovorio je to u svom inauguralnom govoru John Fitzgerald Kennedy pedeset i neke i od tada će se ta njegova rečenica iskorištavati u različitim dijelovima svijeta u različite svrhe, ali uvijek u korist onih na poziciji moći.
Napao bih u startu ovu Kenedijevu tezu kao glupu i zlonamjernu, ali nisam siguran da li je pod zemljom podrazumijevao državu, mada su male šanse da nije. Jer pravim razliku između ta dva pojma.
Geografski prostor na kojem žive ljudi od zemlje nešto je potpuno drugačije od administrativnih, međunarodno priznatih granica neke države koja živi od ljudi.
Evolucijom ljudskog roda došli smo do organizirane društvene zajednice ujedinjene pod zajedničkim političkim sistemom koji čini državu. Zapravo se kroz istoriju manja skupina ljudi dosjetila kako bi mogla ugodnije živjeti od većine, tako što će naizmišljati gomile gluposti kako ne bi morali raditi ništa na račun onih drugih.
I u svakom trenutku kada bi se većina zapitala, primjerice, zašto bi mi plaćali državi porez jer radimo i zaradimo svoju platu, a da pritom nemamo socijalno i zdravstveno (o penzionom ne smijemo ni pomisliti), manjina bi u poziciji moći posegla za nekom patriotsko-domoljubnom idiotarijom tipa Kenedijeve.
Sklapam tako misli u glavi dok vijugamo uskom, bogapitaj kada obnovljenom cestom prema Glamoču. Puko krajolik. Ljepota kakva se rijetko viđa. Ne zato što takvih predjela, čak i ljepših nema i u drugim krajevima, već zato što se rijetko ide na ovu stranu. Možda tek neki od četiri hiljade ljudi koji žive na ovom području za koje kažu da je jedna od najnerazvijenijih opština Livanjskog kantona. Otprilike na nivou doba najranijih otkrivenih tragova života koji sežu do bronzanog doba, reći će zluradi. Živjeli su tu u ilirskom plemenu Dalmati, bavili se ovčarstvom, pa otud i ime grada. Prema imenici delma (ovca) pleme je nazvano Delmatima, a područje je prvo dobilo naziv Delmoč, zatim Dlamoč, da bi se konačno došlo do naziva Glamoč, kraj pastira ovčara.
Pomirenost sa sudbinom vidi se u nekom čudnom spokoju koji osjećam dok posmatram okolinu. Ili mi se to tek čini? I u samom gradu je isto. Mir, tišina… Radni je dan i na ulicama nema nikoga, tek pokoji automobil u prolazu. Ljudi, kao zamrznuti u trenutku, poput kakvih skulptura u nekoliko lokalnih kafića, sa znatiželjom posmatraju došljake.
O čemu je razmišljao Ivo Lola Ribar tog novembarskog jutra spremajući se za Kairo? Da li je bio razočaran?
Njegovi snovi o “Slobodi” bili su doslovno ugušeni. Ishod rata je već bio izvjestan, a njegova uloga u svjetskoj revoluciji odigrana. Pred njim diplomatska karijera i život. U slobodi bez Slobode. Ima li smisla?
Zamišljam ga kako zadeveran mislima silazi niz ulicu, odlazeći prema Glamočkom polju, gdje će prije samog polijetanja njemačke bombe odagnati svaku misao i sumnju.
- Krompira?
- Vjerovatno ima u prodavnici – kaže mi srednjoškolka, nakon što je pitam kod koga mogu uzeti domaćeg, čuvenog glamočkog krompira.
Vrtim se po kofol parku, smještenom u kružnom toku koji predstavlja centar grada. Zarastao travom, s okrnjenim postamentima bivših i sadašnjih spomenika koji svjedoče…
Baš kao i one koje možete vidjeti usput i one koje bi vrijedilo vidjeti kada bi ih ko imao pokazati, uputiti vas.
One iz perioda Ilira, Rimljana i Slovena. Kamene skulpture, stećke, sarkofage, ornamente. Ostojinu Tabiju. Dom bosanskog kralja proglašen nacionalnim spomenikom 2005. godine, koji propada kao što je propalo i njegovo kraljevstvo i ono poslije njega i sva druga.
Nišan Omer-age Bašića, najveći u BiH, ali i najveći u Evropi tog oblika, visok preko četiri metra, ukrašen buzdovanom, podignutom 1798. godine, koji ne možete ne vidjeti kao bačenog uz cestu, bez obilježja i objašnjenja.
Svjedoči.
Malo dalje – kameni stećak od tri tone, koji stoji na kamenoj podlozi samo na tri kamenčića, odnosno “piljka”, spomenik nulte kategorije, za koji se smatra da je obiteljska grobnica vladara drevnog grada Gradina.
Svjedoči.
I još bezbroj rasutog kamenja, za koje se smatra?! Pregršt legendi i priča.
Ima li smisla?
- Naravno da nema smisla. Evo ni Glamočaci ne dođu ovdje na Busiju dok mi pred festival ne pokosimo. Onda ih eto da zaroštiljaju – govori mi Davor Marinčić Masa, čovjek koji je došao u Glamoč, oformivši jedinu veterinarsku stanicu.
- Nemam ja vremena čekati da se nešto samo desi od sebe. Zato sam s prijateljima rekao: “Hajmo mi sebi napraviti dernek, al’ ono da nam svira neko kvalitetan i koga volimo slušati.” Tako smo krenuli i evo nas sad šesti organizujemo.
Busija. Mjesto pogodno za zasjedu. Inače lokalno izletište udaljeno par stotina metara od opisanog kružnog toka. Proplanak oivičen šumom s ostatcima nekadašnjeg bazena. Masa i njegovi prijatelji rade na pripremi lokacije za šesti Rock Fest Busija. Ove godine tu su Edo Majka, Aerodrom, Rambo Amadeus i Mile Kekin. Pred njim stari mobitel koji neprestano zvoni. U pauzama govori o besmislenosti onoga što živimo posljednjih tridesetak i kusur godina. O pomirenosti s izgubljenim vremenom, zaključujući da je jedino što nam preostaje da to što nam je još ostalo probamo iskoristiti na najbolji mogući način, uprkos svemu. Jebo države, ideologije i sve te pizdarije. Telefon opet zazvoni.
- Vidi ovako. Šank i tvoja piva, imate li frižidera?… Dobro. Je l’ puno 20% od prodatog? (…) Eto onda smo se dogovorili (…) Kako misliš kako ću znati koliko si prodao? (…) Vidi, prijatelju, jedino što možeš da me zajebeš, pa ako ćeš – zajebi me. Do tebe je.
Smijem se. U glavi gluho glamočko kolo i rečenica Predraga Lucića: “Bolje umrijeti od smijeha nego dati život za državu”.
Ivo Lola niz ulicu. Mi vijugavom cestom nazad put Livna i dalje. Za nama Gradina, nišan Omer-age Bašića i “tri piljka”. U prošlost da svjedočimo.
