“Evo pošli platit’ malo struje.”
Kaže penzioner kojeg supruga drži pod ruku, u susretu s njihovom vršnjakinjom.
Sjedim doslovno ispod njih, u bašti jednog od brojnih kafića na trgu. Nasmiješim se toj jednostavnoj formulaciji rečenice koja tako mnogo kaže. U glavi već slažem priču. Stariji bračni par, čija su djeca otišla od kuće na studije, a onda ih je život odnio dalje. Poženili se, poudali, žive neke svoje živote, daleko od rodnog mjesta. Redovno šalju novac svjesni da im penzije ne mogu podmiriti osnovne potrebe. Ljeti dolaze, obilaze roditelje koji uživaju s unucima. Smiju se rečeničkim sklopovima koje djeca izgovaraju brkajući maternji i jezik njihovih roditelja. Barem sedmicu isplaniraju za odlazak na more, da djeca uživaju ali i da se oni odmore kako treba. Jer dolazak u rodni grad nije i ne može biti odmor. Dok obiđeš rodbinu, vidiš se sa starom rajom, obaviš sve ono administrativno…
Iako je relativno rano, nema još ni deset sati, mnogobrojne su bašte na centralnom trgu u Livnu pune. Svi su nekako lijepi, brižljivo obučeni, preovladavaju vesele boje i osmjesi. Ispijaju se jutarnje kafe, žamor nadjačava muziku.
Onako pospani i izgužvani od puta, kao da ne pripadamo tom veselom i razdraganom okruženju. Poslom smo tu. Rano smo ustali i preko Viteza, Travnika, Donjeg Vakufa, Bugojna, Kupresa doputovali u Livno. Sad ispijamo prvu pravu kafu, nakon dvije “pumpaške”.
Pred očima nam još uvijek krajolici koje smo prošli i kojih sam se zaželio jer me put posljednjih godina nije vodio na ovu stranu.
Bespotrebno je po milion puta ponavljati ono što je očito, pa opet svako malo glasno izgovorim: “Gledaj ti ove ljepote, još kad bi bilo zera pameti, gdje bi nam kraj bio.”
Vidljivo je koliko je promet manji otkako su u funkciji autoputevi, posebno u ovim ljetnjim mjesecima. I sam ih radije koristim uglavnom zbog sigurnosti i ne žalim niti jedne marke koju za njih platim. Akcize su već druga priča i o tome bi se dalo pričati. Ali da je one zere pameti, pa da se ima bilo kakva vizija te se osmisle u lokalnim zajednicama, a u saradnji sa višim nivoima vlasti, kakvi sadržaji, imali bi ljudi razloga i “sići” s autoputa.
Sjetim se prilikom prolaska kroz Vitez kako su se planirali vikendi i maksuz odlasci u šoping. Danas još uvijek stoje, nikad završeni “plastični” kružni tokovi. O Travniku i okolini ne treba trošiti riječi, imajući u vidu sve ono što bi se moglo namaštati u smislu istorije i kulture. Ili pak treba? Jer došli smo na nivo da nam vezirski grad bude prepoznatljiv tek po ćevabdžinici i privatnom Univerzitetu, a i oni se međusobno glože.
I vječita dilema: Komar ili Rostovo? Ne znaš šta je ljepše u koja doba godine. Onda taj prekrasni, šumoviti uspon iz Bugojna do kupreških vrata, koji te skloni od sunca i vreline u iščekivanju trenutka kada će po izlasku iz tunela “pući” pogled u nedogled.
Kupreška visoravan – raj za oči bez obzira na godišnje doba. Da li će raj biti i u budućnosti, pitanje je za nadležne od nas birane, koji su s jednom njemačkom kompanijom dogovorili izgradnju velikog industrijskog kompleksa za proizvodnju magnezija, a prilikom provođenja procesa proizvodnje, glavna sirovina bit će dolomit iz obližnjeg kamenoloma.
Kao i uvijek do Livna u iščekivanju divljih konja, kojima je jutros bilo prerano…
Penzionerski par odlazi platiti “malo struje”, a mi šetnicom prema parku. Tamo je nedavno postavljen spomenik časnoj sestri milosrdnici Bogoljubi Jazvo, koja je tokom Drugog svjetskog rata spasila više od 300 Jevreja dok je bila na čelu Bolnice sestara milosrdnica na Vinogradskoj cesti u Zagrebu. Spomenik je nazvan “Zdenac života”, koji se sastoji od kamenog postolja i bronzane skulpture. Na putu ka parku doslovno upadamo u kadar lokalnog radio Livna, koji je napravio studio na otvorenom i odakle uživo prenosi radijski program “Ljeto na otvorenom” emitujući i videoprijenos. Nikad mi neće biti jasna ta pojava posljednjih godina, koja kamerama prenosi program i time ubija čaroliju, koju pored književnosti može napraviti još samo radio.
Ali današnje vrijeme potražuje i želi što više eksplicitnih sadržaja, a što manje čarolije. Pa opet, što je više eksplicitnih sadržaja i informacija, čini se da manje znamo i još manje reagujemo. Kao da smo omađijani. Kako drugačije objasniti, kad smo već kod Livna i okoline, višegodišnje korištenje Buškog jezera, čija se voda koristi za proizvodnju električne energije u Republici Hrvatskoj. Trenutno na osnovu postojećih Zakona Hrvatska općinama Livno i Tomislavgrad plaća 1,8 milona eura. Kada bi se donosioci odluka zainteresovali za sopstveni posao i opravdali svoje neopravdano velike plate, promijenili postojeće regulative, ta bi cifra porasla na 4,3 miliona eura, što je ozbiljan prihod za ove općine. Što i nisu neke cifre ako se uzme u obzir da hrvatski HEP na godišnjem nivou zaradi oko 90 miliona eura.
Iako sam svjestan utopije koju živim, kao da se svi trude da me razuvjere, navodeći činjenice da se oduvijek iz ovih krajeva odlazilo, a nikad kao posljednjih godina, uprkos tome što ih ubjeđujem da sam razgovarao s troje mladi ljudi koji su se nakon studija vratili u Livno i koji su zadovoljni i sretni svojim trenutnim životom. Imaju poslove koje vole, plate su im, kažu, iznad prosjeka i sasvim dovoljne za život. More im, kažu, na sat vremena, na koje se spuste nakon radnog vremena, kad mine gužva. Kad im je mrsko, tu je jezero Mandek na nekih 7 kilometara od grada. Buško jezero također je blizu, a, nažalost, vrlo malo iskorišteno u smislu neke smislene vizije kao potencijalno turističko mjesto. Ali sve je to zapravo sindrom sve nam draže discipline (u kojoj bi sigurno bili šampioni) šta sve ne valja i šta se ne može u odnosu na eventualno šta bi se moglo pa da valja.
Uz zeru pameti – Vjetrelektrane, rješavanja odnosa s Hrvatskom u vezi s eksploatacijom jezera u korist lokalnih zajednica, veliki su neiskorišteni turistički potencijali (Buško jezero kao destinacija za različite vrste turizma). U rijekama Livanjskog polja kao i u Buškom jezeru i Mandeku nalazi se 20 različitih vrsta riba. Neke su od njih karakteristične samo za ovo područje, što ih u biološkom smislu čini posebno vrijednima.
Do sada je registrirano 272 vrste ptica, a u vrijeme migracija ovaj prostor nastani oko 100 hiljada različitih ptica močvarica. Bogatstvo biodiverziteta Livanjskog polja s preko 100 vrsta algi i cijanobakterija, preko 30 vrsta beskičmenjaka u sastavu zooplanktona, 42 vrste vilinskih konjica i 39 vrsta leptira.
Poljoprivredni potencijali svakako nisu zanemarljivi, posebno kada vidite slabo ili nikako obrađenu zemlju.
Zaljubljiv kakav jesam, lako si mogu zamisliti živjeti na ovom prostoru.
Malo struje, zera pameti i pravog, domaćeg livanjskog sira pri ruci.
