Mogao bih napisati da je tog jutra, baš u tom trenutku dok smo prolazili, počelo lijevati s neba da smo morali smanjiti brzinu ili da smo čak morali stati i sačekati da stane pljusak. Da smo predveče, samo nekoliko sati prije nego će se sručiti, vraćajući se, premoreni od cjelodnevnog skakanja po Mostaru, umorni i željni topline doma svoga, nenadano zašutjeli baš na toj dionici. Da su se čule samo kišne kapi koje grubo udaraju po limenom krovu auta i da se sve kao moglo naslutiti.
Ali to bi bila laž.
Naravno da ništa nismo slutili i da smo se kao i bezbroj puta potpuno nesvjesni provezli dobro nam znanom dionicom puta, nadajući se da će nas ipak u Mostaru dočekati sunce.
Nesvjesni laži koje nas okružuju, putujemo, hodamo, živimo naše svakodnevne male života i ne sluteći šta sve i odakle nas može strefiti.
Sudbina?
Lako bi se mogli i pomiriti s istom da se neprestano ne uvjeravamo da sve veći procenat loših stvari ne zavisi od kao propisane nam sudbine, već da ona umnogome zavisi od ko zna kakvih sve marifetluka, lopovluka, kriminala koji nas okružuju prethodnih decenija.
Svakako je i do našeg futavluka i barem pokušaja da ako ništa onda zbog svoje djece nešto promijenimo u tom smislu.
Sljedećeg jutra u nevjerici sam gledao snimke i izvještaje iz Donje Jablanice, pokušavajući dozvati slike prolaska kroz to mjesto dan ranije. Da li se mogu sjetiti bilo koga, lika, odjeće, boje kišobrana bilo koga, pored kojih sam se provezao? Jesu li imali sreće i preživjeti?
Okrećući humanitarni broj po ko zna koji put oduševljen i ne malo iznenađen spremnošću ljudi da nesebično priskoče u pomoć. Veliki broj volontera iz cijele zemlje, već je bio na terenu, samoorganizirano prije nego su se nadležni i probudili i službenim autima došli na svoja radna mjesta.
Ne mogu a ne pomenuti, ustati dok ispisujem ove redove, rijetku INSTITUCIJU koja je DRŽAVA za sebe – Pomozi.ba koja je tek humanitarno udruženje. A koju i ako ne znate privatno, ulijeva ogromno povjerenje svojom organiziranošću i transparentnošću. Uvijek prvi na licu mjesta, s jasnim protokolom kako, šta, kad i kome. SVAKA ČAST!
Opet po ko zna koji put, kao i 2014. godine ili bilo koje druge, naivno očekujem vojsku ili kako se to sada zove Oružane snage Bosne i Hercegovine. Masu uniformiranih likova koji ne obazirući se na silne kamere i fotoaparate grabe, kopaju, čiste u pokušaju da dođu do eventualnih preživjelih pod zatrpanim kućama. Vojnu mehanizaciju, hijerarhiju i poredak.
No pred kamerama su rukovodioci Civilne zaštite s neuvjerljivom pričom i sami zbunjeni zadatkom koji je pred njima i sve više likova s odjelima i kravatama. Odgovorni?
Tokom dana, između redova pojaviše se i naznake određene netrpeljivosti između „civilzaštitara“ i Gorske službe spašavanja, sa psima tragačima i certifikatima za iste.
I dok su jedni na pozamašnim budžetima (pritom mislim isključivo na one na funkcijama) s baš i ne tako dobrom reputacijom za razliku od plata (sjetimo se pandemije) drugi su tek dobrovoljna, stručna, humanitarna i nestranačka organizacija javnog karaktera koja svoj posao obavlja organizirano, profesionalno i gle čuda, bez puno pompe i medijskih naslikavanja.
Kulminacija će uslijediti onoga trenutka kada mediji otkriju da se na Donju Jablanicu sručio nelegalni kamenolom, za koji su izgleda svi znali ali nikoga nije bilo briga. Odnosno niko se od nadležnih nije ni bavio svojim poslom. Pritom ne bi me čudilo da se ispostavi da je tu bilo nekih drugih „poslova“ u smislu rastaljivanja.
Ili kako će to mediji izvijestiti osamnaest dana kasnije.
„Vlada Hercegovačko-neretvanske županije na današnjoj je sjednici usvojila Izvješće o radu Inspektorata Ministarstva gospodarstva za prvu polovicu tekuće godine sa zaključkom za provedbom žurnoga inspekcijskog nadzora nad svim zakonitim i nezakonitim kamenolomima i drugim iskopima za koja inspektori imaju saznanja s terena.
Cjelokupno izvješće o provedenim nadzorima, sa zaključcima i poduzetim mjerama, Inspektorat je zadužen podnijeti Vladi do kraja mjeseca studenog.“
Nakon 19 izgubljenih života, osamnaest dana, godinama kasnije…
„Tužiteljstvo Hercegovačko neretvanske županije formiralo je predmet i imenovalo tim tužitelja zaduženih za rad na ovom slučaju. Pod nadzorom Tužiteljstva, pripadnici MUP-a HNŽ provode radnje provjere informacija kako bi utvrdili sve okolnosti tragedije, s posebnim naglaskom na eventualnu odgovornost i ulogu ljudskog faktora, osobito u kontekstu poslovanja i aktivnosti kamenoloma koji se nalazi na pogođenom području.“
Poslovanje i aktivnost? Nečega što nema dozvolu za rad, za šta se u startu zna da je nelegalno?
Formirati predmet i tim, siguran je put u svjestan zaborav.
Jer slabo pamtimo i još brže zaboravljamo sve ove godine nakon rata, tako da su nam institucije onoga što bi se trebalo zvati državom postale protokolarna mjesta koja služe za zapošljavanje rodbine i prijatelja onih koji dobiju vlast.
Mi smo ljudi velikog srca i male pameti jer ne znam kako bih drugo formulisao spremnost da u trenu budemo na licu mjesta, da golim rukama otrpamo svu silu kamena, zemlje i mulja a nismo u stanju već skoro trideset godina da „pometemo“ ovaj raspali sistem koji do besvijesti zloupotrebljava i iskorištava mala šačica istih.
Prije nekoliko dana bio sam na licu mjesta. „Države“ ni u tragovima. Volonteri, civili, mještani. I kako kažu, jedan od mještana im je rekao „Bezveze nas otrpavate, bolje nas zatrpat’ kako treba pa da se riješi problem.“
