USTAŠKI KRIŽNI PUT I ČETNIČKA GOLGOTA VOLE SE JAVNO

Vratimo se temi skupa: “Bosanskoj golgoti” nazivu za dvanaestodnevno odstupanje ostataka snaga četnika Draže Mihailovića kroz centralnu Bosnu i planinskim bespućima na razmeđu Hercegovine i Bosne. Podjednako kao i ustaški mitomani koji su predaju svojih zločinaca izjednačili s “križnim putem” Isusa Krista, četnički mitomani su predaju svojih zločinaca nazvali po planini na kojoj je Isust razapet. Njihove nade da će ustaše i četnici uskrsnuti poput Isusa nažalost su se obistinile 90-tih godina, pa sad čitamo povijesti kako je pišu gubitnici.

Historičar Milan Radanović koji je u svojoj knjizi Kazna i zločin. Snage kolaboracije u Srbiji: odgovornost za ratne zločine (1941– 1944) i vojni gubici (1944–1945) obradio kao jednu od tema evakuaciju četnika iz Srbije i Crne Gore u Bosnu, fokusirao na pitanje brojnosti preostalih snaga generala Mihailovića i demistifikaciju njihovih vojnih gubitaka. U segmentu koji se odnosi na odstupanje kroz srednju Bosnu osvrnuo se i na ratne zločine koje su Mihailovićeve snage počinile na području Fojnice i Kreševa.

Prije dvije godine Bojan Dimitrijević i Nemanja Dević izdaju knjigu “Bosanska gogota” u kojoj iznose teze da su za vrijeme marša od Vlašića do Bitovnje četnici u borbama s partizanima imali samo “nekoliko desetina poginulih”, da su “incidenti na nacionalno osnovi bili rijetki” i da su “tobožnji teški gubici četnika i masovni zločini nad muslimanima u Fojnici bili mahom konstrukcija potonjih propartizanskih publicista i historika”.

Stoga je prošle godine Radanović objavio znanstveni članak: ČETNIČKA ANABAZA: MARŠ JVUO OD VLAŠIĆA DO ZELENGORE, 30. TRAVNJA – 11. SVIBNJA 1945. koji polemizira s pojedinim zaključcima i tvrdnjama Dimitrijevića i Devića o broju pripadnika JVuO i gubitcima snaga JVuO u borbama protiv JA u srednjoj i jugoistočnoj Bosni, od 30. travnja do 11. svibnja 1945., uoči odsutne bitke između četnika i partizana na Zelengori od 12. do 15. svibnja iste godine.” Radanović na osnovu arhivskih izvora iznosi tezu da su snage JVuO uoči razdvajanja na dva dijela, 10. svibnja, brojale između 5 500 i 6 000 pripadnika te da se 12. svibnja na Zelengoru probilo do 3 500 četnika.

Četnici su Fojnicu zauzeli u jutarnjim satima 4. svibnja, nisu spalili samo partizanske magacine (što navode u svojim dnevnicima). Izgorio je skoro čitav grad, o čemu svjedoče fotografije spaljenog grada nastale 1945. Partizanski veteran Ivo Domazet naveo je u ratnim sjećanjima da su četnici „do temelja spalili Fojnicu”. „Na zidovima spaljenih kuća krečom su ispisali parolu: ’Bog – Kralj – Draža’.” Božidar Savić, četnik Vlasinske brigade JVuO, koji je 4. svibnja 1945. boravio u Fojnici, potvrđuje da su Račićevi četnici spalili grad. „Spustili smo se u Fojnicu, koju su Račićevci zapalili.” Svjedoci pored četnika pod komandom potpukovnika Račića spominju da su u Fojnici 4. svibnja bili prisutni i četnici pod komandom potpukovnika Kalabića. Prema tvrdnjama Mehmeda Salihagića, predsjednika Općine Fojnica, paljenje grada izvršeno je s predumišljajem, nakon što su četnici izvršili pljačku domaćinstava i magacina. Prema izvještajima Općinskog narodnog odbora Fojnica četnici su zapalili 188 kuća, 48 dućana, 368 gospodarskih zgrada (štale i pomoćne prostorije) i jednu džamiju, ubili sedmoricu muškaraca i silovali 23 žene.

Dimitrijević i Dević u svojoj knjizi navode brojku od 15.000 četnika koji u tri kolone 7. svibnja jurišaju prema partizanskim položajima, kao i cifru od 9235 ubijenih četnika. Radanović na temelju nekoliko različitih izvještaja snaga na terenu pretpostavlja da je na području Bjelašnice 8. svibnja stupilo između 5 500 i 6 000 četnika, što znači da na području Zelengore i Sutjeske, gdje su se narednih dana našle ove snage, nije moglo stradati 9 300 četnika, kako je navođeno u revizionističkoj historiografiji, pogotovo ako znamo da nisu svi oni poginuli u borbi ili strijeljani nakon zarobljavanja jer je jedan dio preživio zarobljavanje, a manji dio je uspio izbjeći uništenje i zarobljavanje. Osim toga, nisu svi četnici koji su se probili istočno od Bradine dospjeli do Zelengore i Sutjeske, budući da se oko jedne trećine snaga odvojilo uoči marša glavnine prema Zelengori i odstupilo u pravcu sjeveroistoka.

Glavna četnička kolona, na čelu s generalima Mihailovićem i Trifunovićem, pukovnikom Keserovićem i potpukovnikom Kalabićem, zaputila se ka Zelengori, u pokušaju da ovlada područjem Sutjeske odakle je planirano prebacivanje preko Drine, dok se druga i nešto manja Račićeva kolona 10. svibnja odvojila. Glavna kolona, znatno prorijeđena prethodnih dana, našla se u bezizlaznoj situaciji nakon prelaska Jezerice, bez ikakvih šansi da prijeđe Drinu. Ova kolona, prema Radanovićevoj procjeni brojala je između 3 000 i 3 500 pripadnika. Između 12. i 15. svibnja bila je opkoljena na planini Zelengori i u dolini rijeke Sutjeske i najvećim djelom uništena u borbama. Dio zarobljenih četnika je strijeljan dok je dio sproveden u zarobljeničke logore, gdje su oficiri strijeljani, a većina boraca pošteđena. Likvidirano je najmanje nekoliko stotina zarobljenika. Dio četnika je uspio izbjeći uništenje i zarobljavanje na Zelengori i Sutjesci. Među njima su bili general Mihailović, pukovnik Keserović, potpukovnik Kalabić te više stotina boraca. Veći dio se do kraja 1945. uspio prebaciti u Srbiju, gdje je većina pohvatana.