Našu porodičnu kuću su parapolitičke i paravojne strukture tzv. HB minirale do temelja u aprilu ’98. Na ljeto tih godina, često bih navečer sa prijateljima odlazio u kafe ”Benat” u Gnojnicama. To je praktično bila više ruševina nego kuća, i tu su se uglavnom skupljali Stočani. Najčešće je svirao bend Black Chicken Leg, koji je ime dobio po prezimenu gitariste (čovjek se zove i preziva: Saša Karabatak). I kad bi tih ljetnih noćiju legendarni frontmen ”crnih bataka”, Ale Puzić, zapjevao onu Čorbinu parodiju od pjesme – ”Zelena trava doma mog” – znao sam da nas niko ne može zaustaviti. Padali smo u zavičajni sevdah i kad bi došao onaj dio pjesme – evo me stižem iz daleka, gdje i trava nije baš neka, kraj rodne reke ima lepe trave meke, mi bi se odmah svi kolektivno duhovno preselili na Bregavu, a đe drugo…
Autor: Amer Obradović
Nakon groznih vijesti i nasilja u Banjaluci nad ljudima iz LGBT zajednice dan ranije, standardno nedjeljno poslijepodne, pred utakmicu Arsenala, i poslije Veleža, prekinula mi je informacija koju sam pročitao na portalima i društvenim medijima da je trenutni ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, na upit u kultnoj emisiji ”Nedjeljom u 2”: je li Hrvatska izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu – jednostavno odbio odgovoriti. Naime, ministar se pravdao da će “biti diplomata i zadržati odgovor za sebe”. Par sati ranije, bivši logoraši su nakon 29 godina uspjeli ući u prostor bivšeg konc logora Heliodrom kod Mostara, te su odali počast žrtvama tzv. Herceg-Bosne. Bijeg od istine, i to s predumišljajem, zarad nekakve političke koristi, jeste saučesništvo u gaženju žrtava. A nekako su žrtve zločina u Hercegovini same krčile svoj put, prvo ka svom opstanku, pa nakon toga i povratku u vlastite kuće. Ka pravdi i normalnom životu, na kraju krajeva. Bilo je likvidacija, kamenovanja autobusa, fizičkih napada, miniranja kuća, čak i tokom 1998. godine, dakle, par godina nakon rata, ali volja onih koji su željeli da se vrati bila je jača od svih nevolja i barijera. Čak ni ostaci UZP-a i tzv. Herceg-Bosne, o kojoj je farz govoriti istinu, a ne sramno ”diplomatski” preskočiti odgovor, nisu mogli protiv tog ljudskog instinkta naoštrenog zavičajnim adrenalinom kojem je izvršna misija bila povratak otetog topraka.
Mnogi su zbog tih silnih opstrukcija bili i skeptični, ali ja sam bio uvjeren da ćemo se vratiti. Evo i zašto. Ima tih nadrealnih scena u mom životu, a jedna od njih je sa kraja devedesetih godina prošlog vijeka. Našu porodičnu kuću su parapolitičke i paravojne strukture tzv. HB minirale do temelja u aprilu ’98. Na ljeto tih godina, često bih navečer sa prijateljima odlazio u kafe ”Benat” u Gnojnicama. To je praktično bila više ruševina nego kuća, i tu su se uglavnom skupljali Stočani. Najčešće je svirao bend Black Chicken Leg, koji je ime dobio po prezimenu gitariste (čovjek se zove i preziva: Saša Karabatak). I kad bi tih ljetnih noćiju legendarni frontmen ”crnih bataka”, Ale Puzić, zapjevao onu Čorbinu parodiju od pjesme – ”Zelena trava doma mog” – znao sam da nas niko ne može zaustaviti. Padali smo u zavičajni sevdah i kad bi došao onaj dio pjesme – evo me stižem iz daleka, gdje i trava nije baš neka, kraj rodne reke ima lepe trave meke, mi bi se odmah svi kolektivno duhovno preselili na Bregavu, a đe drugo… U godinama koje su dolazile, sa povratkom, Black Chicken Leg je sa svojom muzikom vraćao i život ubijenom gradu. Nije to bio lak zadatak, ali njihov ”početni entuzijazam” bio je po meni važniji od svih politika povratka i od samog Aneksa 7 Dejtonskog sporazuma, jer muzika Ale Puzića, Saše Karabatka, Halke Elezovića, Nedžada Zaklana, Borisa Gutića i društva bila je jača, i na kraju dovoljna da od krhotina života koje su nam ostale naprave kakav-takav smisao.
Baš u ovoj sedmici navršilo se pet godina otkako nas je napustio Ale Puzić, a što je zaustavilo i izdavanje njihovog prvog albuma pod nazivom ”Šetnica blues”. Prijatelji Black Chicken Lega, Muamer Mume Kodrić, koji je i autor pjesama uz rahmetli Alu, uz stolačkog umjetnika i dobrog duha, Igora Borozana, napravili su YouTube kanal na kojeg postavljaju sirovi materijal sa albuma koji je nastao kao snimak sa studijskih proba BCL-a u studiju MC Pavarotti Mostar. Pjesme ”Južnjačka utjeha”, ”Nada”, ”Blago njemu” i ”Legenda o Mehi Džegeru” već su objavljene i imaju taj stolački šmek, južnjački country blues, za sve one koji moraju da vide zelenu travu doma svog. Kad bi neko snimao film o devedesetima u Hercegovini, za njega ne bi bilo boljeg soundtracka od onog kojeg su pjevali ”crni kokošji bataci” Ale Puzića.
Niko od Ale nije bolje čitao pjesme Mehe Džegera. Valjda zato što ih je on suštinski razumio. Ale je imao naš, stolački, pogled na svijet, a, opet, toliko širok da vidi sve cake Džegerovih pjesama, da zna prepoznati ljubavne jade iz Sokolove menze i ostale tajne Mehine poezije… Alin život je bila muzika. Blaga, skladna, zajebantska, sadržajna i smislena. Stolac je bio Alin krvotok, a bez njega grad nije skroz svoj i naš. Ni u jednoj Alinoj pjesmi nije bilo zlobe, niti truni mržnje, bez obzira što je u posljednjem ratu, u živom štitu, izgubio brata. Zato što je volio život, ali i muziku u kojoj je vidio neku svoju slobodu i snove o gradu u kojem nema podjela niti mržnje. Uticaj njegovog benda, tih crnih kokošjih bataka, na život povratnika, odgovorno tvrdim, bio je važniji od silnih radionica o pomirenju i brojnih poticaja koji su se stranački dijelili. Veliki Bruce Springsteen je jednom izjavio da je ”najbolja muzika, u osnovi, tu da vam pruži nešto uz pomoć čega ćete se suočiti sa svijetom”. Black Chicken Leg je nama pomogao da se suočimo sa onim najgorim svijetom i da kraj rodne rijeke maštamo o ljepoti zelene trave doma svog.
