U to doba već se znalo da veliki koncentracioni logori pod upravom SSa, sa plinskim komorama namijenjenim istrebljenju zatočenika, nisu samo neprovjerene glasine. U ljeto 1944. godine oslobođen je Majdanek u jugoistočnoj Poljskoj, prvi koncentracioni logor u koji su ušli saveznici. Uprava Majdaneka, zatečena brzim napredovanjem Crvene armije, pobjegla je ne uspjevši srušiti glavne instalacije logora, sedam plinskih komora i krematorij. Većina tih objekata sačuvana je do danas kao Državni muzej Majdanek. O drugim velikim koncentracionim logorima na istoku Poljske, Belzecu, Sobiboru, Treblinki, specijaliziranim za istrebljenje, znalo se manje. Kad se krajem 1943. godine pojavila opasnost da bi nepojmljivi zločini počinjeni u tim logorima jednom mogli biti otkriveni, SS ih je do temelja uništio, posadivši travu i drveće preko mjesta gdje su bile plinske komore i krematoriji. Većina zatvorenika je pobijena. Tako je iz Belzeca, za koji se procijenjuje da je u njemu stradalo oko 500 tisuća Židova, preživjelo sedam logoraša, a o zločinima je svjedočio samo jedan.
Informacije o koncentracionom logoru pored mjesta Oswiecim, pedesetak kilometara jugozapadno od Krakowa, stizale su gotovo od njegovog osnivanja. Auschwitz je utemeljen kao logor za nepodobne Poljake u svibnju 1940. godine. Proširen je, poslije napada Njemačke na SSSR, za sovjetske ratne zarobljenike. Na tim logorašima isprobano je 1941. masovno ubijanje plinom ciklon B, a dr. Mengele je počeo zloglasne medicinske eksperimente. Prvi izvještaj o uvjetima u Auschwitzu uspio je poslati član poljskog pokreta otpora Witold Pilecki; izvještaj je objavljen u Londonu u svibnju 1941. Pilecki je u rujnu 1940. organizirao da bude uhvaćen i poslan u Auschwitz kako bi tamo organizirao otpor poljskih zarobljenika; uspjelo mu je pobjeći iz logora u aprilu 1943. U siječnju 1942. godine, pod predsjedavanjem Himmlerovog zamjenika Reinharda Heydricha, održana je u Wannseeu pored Berlina konferencija predstavnika ministarstava Trećeg Reicha na kojoj je dogovoreno načelno i operativno provođenje „Konačnog rješenja židovskog pitanja“ (Endloesung der Judenfrage). Iako na konferenciji, čiji zapisnik je vodio Adolf Eichmann, nije spomenuta riječ „ubijanje“, bilo je nedvojbeno da je eufemistički naziv „Konačno rješenje“ zapravo plan da se ubiju, bilo direktno ili kroz tako dizajnirane radne uvjete, svi Židovi u Europi, njih oko 11 miliona. U taj broj bili su uračunati i Židovi koji su tada živjeli u Velikoj Britaniji, da budu likvidirani kad se „steknu uvjeti“. Transporti Židova iz različitih dijelova Europe dolazili su u Auschwitz, koji je proširen na tri glavna i četrdesetak manjih logora, od početka 1942. do kraja 1944. godine. Detaljno svjedočenje o događajima u Auschwitzu, poznato pod nazivom Protokol iz Auschwitza, objavljeno je u USA u novembru 1944. godine. Napisali su ga dvojca slovačkih Židova, Rudolf Vrba i Alfred Wetzler, koji su uspjeli pobjeći iz Auschwitza u travnju 1944. godine. Prema opće prihvaćenim procjenama kroz Auschwitz je prošlo milijun i tristo hiljada zatočenika, ubijeno je milijun i sto tisuća od kojih su 960 tisuća bili Židovi.
Iako su sve te informacije o Auschwitzu postojale, izviđačke jedinice Prvog ukrajinskog fronta naletijele su na Auschwitz slučajno. Prema svjedočenju sovjetskih vojnika: „To je izgledalo kao nepregledni napušteni kompleks tvornica, baraka, … onda su se počeli pojavljivati ljudi, skeleti, bez osmjeha, bez odgovora, … probali smo razgovarati s njima na ruskom, poljskom, njemačkom, jidišu, … mislili su da ih provociramo … Tek kad sam rekao: ‘Ne bojte se ljudi, ja sam pukovnik sovjetske armije i ja sam Židov. Došli smo vas spasiti.’, tada su pale sve ograde, oni su potrčali prema nama, pali na koljena, ljubili naše šinjele i zagrlili nas.“
Crvena armija oslobodila je u Auschwitzu nešto više od 7000 logoraša. Desetak dana prije toga, 18. siječnja, logorska uprava i straža na brzinu napušta Auschwitz i većinu logoraša, njih oko 60 000, tjera na marš prema koncentracionim logorima u Njemačkoj. Takvi „marševi smrti“, SSovci su ubijali svakog tko bi zaostao ili pao od iscrpljenosti, kretali su, kako se Crvena armija približavala, iz svih koncentracionih logora na istoku. U tim logorima su ostali samo oni koji su se uspjeli sakriti ili su bili u takvom stanju da su SSovci, žurno napuštajući logore, procijenili da će ti logoraši i tako umrijeti. Bio je to zadnji čin drame započete dolaskom Hitlera i nacističke stranke, demokratskim putem, na vlast u Njemačkoj. Nema poučnijeg primjera kako ni demokracija ni kultura nisu garancija da na vlast ne dođe opasna grupa populista i dobrom dijelu naroda podmetne i nametne nacionalističku netrpeljivost i, u slučaju nacista, antisemitizam kao izraz domoljublja. Kad se početkom 1945., pod vojnim udarima Saveznika, Treći Reich počeo raspadati, na vidjelo je izašla istina o koncentracionim logorima, o strahotama teško pojmljivim i po okrutnosti i po razmjerima, tako da su za njihov opis skovane i nove riječi poput genocida i holokausta.
Dio logoraša iz Auschwitza završio je u koncentracionim logorima u unutrašnjost Trećeg Reicha. Među njima i djevojčice Anne Frank, čiji dnevnici će postati povijesno svjedočanstvo o strahotama nacističkog režima i Simone Veil, koja će postati prva predsjednica Europskog parlamenta; obje su prebačene u koncentracioni logor Bergen-Belsen blizu Hanovera. Logor je oslobodila britanska armija. Tisuće i tisuće zatočenika iz Auschwitza završilo je u kompleksu koncentracionog logora Buchenwald. Iz dijela tog logora jedan zatočenik uspio je poslati poruku s tajno izrađenog radio odašiljača: „Generalu Pattonu. Ovdje Buchenwald. SOS. Molimo pomoć. SS nas hoće sve uništiti.“ Kad je primio odgovor, logoraš koji je poslao poruku, se onesvjestio: „KZ. Bu. Držite se. Jurimo vam u pomoć. Komanda Treće armije“. Dio logora je oslobođen 4. travnja, a drugi dio 11. travnja 1945. Zapravo, jedinice američke vojske dočekali su naoružani logoraši koji su sami oslobodili taj dio logora. Ustanak u logoru je organizirao i vodio Odbor za organizaciju otpora; istaknuti član Odbora bio je Rudi Supek, zarobljen kao član francuskog Pokreta otpora i zatočen u Buchenwaldu. Mnogo godina kasnije, početkom 1990tih, Rudi Supek bit će i jedan od članova osnivača Odbora za vraćanje imena Trg žrtava fašizma u Zagrebu.
Među spašenom djecom koja su iz Auschwitza premještena u Buchenwad bili su i Imre Keretesz, u čijim će se knjigama (Nobelova nagrada za književnost 2002. godine) provlačiti sjena Holokausta, i Elia Wiesel, koji će postati jedan od osnivača Muzeja sjećanja na Holokaust u Washingtonu, istaknuti borac za ljudska prava (Nobelova nagrada za mir 1986. godine) i književnik. U zadnjem poglavlju knjige Noć (La Nuit) Wiesel piše: „U tom času pokret otpora odlučio je djelovati. Naoružani ljudi nicali su odasvuda. Pucnjevi pištolja, eksplozije bombi. Mi, djeca, stisli smo se na podu baraka. Bitka nije dugo trajala, sve se smirilo oko podneva. Esesovci su pobjegli i pokret otpora je preuzeo logor.“
U obrazloženju Nobelove nagrade za mir Odbor za dodjelu nagrade napisao je da je Wieselovo „opredijeljenje potaknuto stradanjem židovskog naroda ali da ga je Wiesel proširio na sve potlačene ljude i narode“. U tom smislu sjećanje na žrtve Holokausta trebalo bi podsjetiti da svi preduvjeti koji su u prošlosti vodili prema zločinima protiv čovječnosti, prema genocidima pa i prema Holokaustu postoje i u današnjem svijetu; poticanje netrpeljivosti i mržnje prema drugačijima, agresivna nacionalistička propaganda koja odriče ljudskost „drugima“ i strah i nebriga tamo gdje bi trebalo biti suosjećanje. Kakva će biti budućnost ovisi o našem zalaganju.
