„Izborom bošnjačkog Premijera Vlade FBiH, uz zadržavanje 2 druge funkcije iz ustavne kvote od 6 mjesta, za koje Ustav predviđa da ni jedna nacionalna grupacija ili „ostali“ ne mogu zauzimati više od 2, u sjeni Dodikovog primitivizma i siledžijstva, bošnjački nacionalisti rade identičnu stvar kao i republičkosrpski vožd, samo se pritom ne prostače, ne prijete međunarodnoj zajednici i ne hvataju se za međunožje, nego to rade kao da je u pitanju nešto najnormalnije, podrazumijevajuće, takoreći „prirodno otklanjanje apsurdnih i nefunkcionalnih rješenja koje nam je nametnula međunarodna zajednica“. A u načelu se radi upravo o onome što radi i Milorad Dodik: nepoštovanju odluka Visokog predstavnika i kršenju Ustava…
Nepoštovanje Ustavne obaveze o ravnopravnoj (međunacionalnoj) podjeli najvažnijih funkcija u Federaciji BiH samo naglašava problem, a nije ono najvažnije u ovoj priči. Najvažnije je da ne postoji elementarna kultura koja bi podrazumijevala osjetljivost (nacionalne) većine (i to ne samo njihovih političkih predstavnika, nego najšire javnosti) u ovakvim situacijama.
Većinski narod (i njegovi politički predstavnici i najšira javnost), uporno njegujući kult žrtve, odbija da prihvati obavezu koju, kao takav, ima i da shvati da u višenacionalnoj zajednici za njega ne vrijede blaže nego strože mjere. Da ta pozicija ne podrazumijeva povlastice i prevlast (o čemu sanjaju nacionalisti pod plaštom zagovornika građanske države), a pogotovo ne uskraćivanje prava drugima i zloupotrebu moći koju daju brojke (što se dešava u Federaciji ili što druge 2 nacionalne skupine provode u organizacionim oblicima u kojima su oni većina), nego (stalno! i prirodno!) činjenje ustupaka (i to bez ikakvih frustracija – dakle upravo suprotno od one Reisove „Dosta smo se mi prilagođavali, nek se sad oni prilagođavaju nama“ i politike nacionalnog i vjerskog zapišavanja teritorije, radi slanja poruke o vlasništvu(!) nad njom).
E, sad, naravno da je to, u još u potpunosti nedefinisanim odnosima između nacionalnih kolektiviteta, čija je filozofija „nek komšiji crkne krava, makar mi se djeca nikad više mlijeka ne napila“ i koji vrijeme umjesto na izgradnju i obnovu društa i međunacionalnog povjerenja, troše na čekanje trenutka za konačni obračun – utopija. Koju dodatno komplikuje složena struktura države, u kojoj su svi i većina i manjina (kako na kojem dijelu zemlje) i ugnjetači i ugnjetani.“
DÉJÀ VU, AGAIN
Uvodni tekst svojevrsni je dokaz da „sloboda“ ne pjeva kao što su sužnji pjevali o njoj, nego, pokazujući da je i sama netalentirana drolja (tek s drugim kompletom sadomazohističkih priručnih sredstava), para uši zahtjevnijih sužanja. Te rečenice, neugodno primjenjive na aktuelni trenutak, napisane su, naime (u okviru teksta pod naslovom „Samo nek je Bošnjak!“) povodom svojevremenog ustoličavanja SDA-ovog premijera Mustafe Mujezinovića. Bila je to jedna od posljednjih ozbiljnih situacija u kojoj je reagovao, na protivustavnost ukazao i njeno otklanjanje zahtjevao i sam Visoki predstavnik (dok je još živio u iluziji da ga u ovoj zemlji ne jebe jedino Milorad Dodik – u što ga je razuvjerila upravo priglupa kratkovida reakcija bošnjačkih političkih morona, kojima čudan psihički poremećaj nije dozvoljavao da shvate da je nemoguće istovremeno kopirati Dodika i zahtjevati od „međunarodne zajednice“ da ga sankcioniše).
Na žalost, aktuelna situacija nije jedna od onih u kojoj za sve možemo optužiti loš obrazovni sistem, odnosno nenaučene lekcije iz istorije. Više je to pokazatelj one da se kod nas i giviht može pokvariti. Ili da predug boravak među trulim i zdravu jabuku učini neupotrebljivom.
Prije samo dva mjeseca, SDP i SDA su podnijeli tužbu Ustavnom sudu Republike Srpske, zbog narušavanja principa ravnomjerne nacionalne zastupljenosti na ključnim funkcijama u tom entitetu, u trenutku kad je za Premijera RS izabran Srbin. Ne ulazeći u presudu Ustavnog suda RS i razloge koji do takvih presuda dovode, SDP je, dakle, bio duboko svjestan da to što rade srpski nacionalsocijaldemokrati, pod vođstvom Milorada Dodika, ne da nije u redu, nego je eklatantno nasilje i nad vrhovnim zakonodavnim aktom i nad „manjinskim konstitutivnim narodima“ u ovom entitetu. A o moralu i pravdi da ne govorimo.
Kako je, onda, moguće da samo dva mjeseca kasnije, u Parlamentu FBiH, SDP učini identičnu stvar – da u trenutku kad Bošnjaci već zauzimaju 2 od 6 mjesta, za koje Ustav kaže da ni jedan od konstitutivnih naroda, niti „ostali“, ne mogu imati više od 2, SDP bira premijera – Bošnjaka.
I to, da bi sve bilo nevjerovatnije (bar onima koji su od, do juče opozicione, građanske partije očekivali mnogo više inteligencije, ako ništa drugo), u situaciji kad čitava zemlja ponovo puca po nacionalnim šavovima, i kad se SDP-u prebacuje da je upravo on za to odgovoran, jer, navodno, uzurpira prava jednog od konstitutivnih naroda.
Nije valjda da je odgovor SDP-a identičan onom kojim se u sličnim prilikama već 20 godina, za svoja sranja, pravdaju bošnjački nacionalisti: „A šta Srbi rade?!“?
SLUČAJNO, ALIJE MI
Na stranu soft klerofašisti hard separatističkih namjera i njihove licemjerne i umobolne tirade (po kojima je SDP kriv za sve a idealni model vlasti je apartheid), kako SDP svoje ponašanje može objasniti nekome ko („samo“) želi biti objektivan i pošten, ko nije stranački vojnik koji „misli“ vođinom glavom, duboko mu zarivenom u rektum, ko ne jebe filozofiju „neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj“, nekome ko nije bošnjački „građanin“ silajdžićevskog tipa (pa još prigodno prefarban u crveno) i koga interesuju djela a ne riječi i etikete iz stranačke manufakture (jer smo se lijepih riječi naslušali i etiketa nagledali – valjda bar oko toga možemo postići konsenzus?)?
Naprosto je neshvatljivo da u situaciji kad se navodno dešava sukob dva koncepta poimanja svijeta, nacionalističko-segregacijskog i građansko-multietničkog, kad SDP konačno ima priliku da na djelu pokaže svoju multietničnost i različitost od nacionalističke bagre, da postavi drugačija pravila igre i uruši sistem iznutra, njegovim polugama, on, praktično, čini sve da potvrdi argumentaciju svojih političkih protivnika da se radi o lažnomultietničkoj, a primarno bošnjačkoj partiji. A time i dugo očekivani ideološki sukob, na društvenoj sceni BiH, ostavlja u okvirima etničkog.
SDP, kao „građanska, multietnička stranka“, „neopterećena nacionalnom pripadnošću“, kojoj, dakle, „nije važno da li je neko Srbin, Hrvat ili Bošnjak“, prvi postizborni koalicioni ugovor (kao startni zajeb, koji se nije smio desiti i nakon koga je sve krenulo u krivom smjeru, bez mogućnosti popravka nastale štete), postiže sa – bošnjačkom nacionalnom strankom. SDP, kao „građanska, multietnička stranka“, kojoj „nije važno da li je neko Srbin, Hrvat ili Bošnjak“, za mandatara Vijeća ministara, odmah po objavi rezultata Izbora, kandiduje – Bošnjaka. SDP, kao „građanska, multietnička stranka“, kojoj „nije važno da li je neko Srbin, Hrvat ili Bošnjak“, za Premijera Federalne vlade, u situaciji ofanzivne nacionalističke propagande o ugroženosti hrvatskog naroda od većinskog bošnjačkog i (kao što već rekosmo) svega dva mjeseca nakon što su analogno ponašanje u RS-u proglasili protuustavnim, imenuje – Bošnjaka. SDP, nešto ranije, kao „građanska, multietnička stranka“, kojoj „nije važno da li je neko Srbin, Hrvat ili Bošnjak“, za gradonačelnika glavnog grada višenacionalne države, koji se ponosi svojom multietničnošću, multikonfesionalnošću i multikulturalnošću, u situaciji u kojoj SDA na tu funkciju predlaže Hrvata, sveštenika i predsjednika HKD (što je – na stranu što se radilo o neiskrenom činu – vrlo značajno u kontekstu međuetničkih odnosa u drugim dijelovima zemlje, s akcentom na Mostar), imenuje – Bošnjaka. SDP…
Mislim, imal ko normalan u toj stranci?!
„Nije važno ko će biti“, Bošnjak, Srbin, Hrvat, ali nekako uvijek, „sasvim slučajno“ (jah, a kakve je Pešta nekad kupleraje imala) ispadne Bošnjo? I to čak po cijenu kršenja Ustava. A u slučaju Vijeća ministara, nepisanog „društvenog ugovora“, odnosno bontona jedne višenacionalne zajednice.
Čovjek se zapita ne drži li Željko Komšić pogrešnu sliku u uredu. Baštini li ta stranka multietničku tradiciju Josipa Broza ili Alije Izetbegovića?
KAKO JE DODIK OSTAO TRUDAN
Licemjerje, makijavelizam i neiskrenost, globalna su obilježja političkog života u ovoj zemlji (i ne samo njoj, naravno) već dva desetljeća (da ne zalazimo dublje u istoriju). Ali od (do)sanjane(?) alternative kleronacionalizmu i mafiji na vlasti, očekujete da bude drugačija.
Umjesto da, sa par poteza, pozitivnom diskriminacijom (kao neophodnim korakom za prelaz od aktuelnog troglavog „konstitutivnog“ terora, do društva u kome će prebrojavanje krvnih zrnaca biti potpuno obesmišljeno) razvali sistem i pokaže da je zaista drugačija stranka, SDP, po ko zna koji put, zarad ličnih interesa pojedinaca, žrtvuje principe i društvenu korist.
Ne ruši se nacionalistički koncept odbacivanja evropske povelje o ljudskim pravima, odnosno podjela vlasti između „konstitutivnih naroda“ – sistemom trojnog vladanja (smišljenog kao oblik paranoičnog nadgledanja svih nad svima), besmislenih rotacija i „etnosuverenosti“ na dijelovima zemlje (koje jedne pretvara u povlaštenu većinu, a druge u obespravljenu manjinu) – time što ćete, koristeći brojčanu većinu jednog od „konstitutivnih naroda“, umjesto predstavnika druga dva konstitutivna naroda, koji na to imaju pravo (bilo ustavno, bilo tek „običajno“), postavljati predstavnike najbrojnijeg naroda. Praveći pritom budale od svih, a naročito od istinskih zagovornika građanskog antinacionalističkog koncepta, koji se ubiše dokazujući da je nacionalistički koncept neprihvatljiv jer stavlja naciju, a ne čovjeka iznad svega i jer ugrožava ljudska prava „nekonstitutivnih“ naroda i građana kao jedinki. (I onda ti, kao navodno multietnička stranka, zloupotrebljavajući ideale (za koje ginu budale, koje se, poput autora ovog teksta, insistiranju „konstitutivnih“ nacionalista na njihovim pravima, suprotstavljaju argumentima: A zašto na čelu Vijeća ministara ne bi bio Rom? Ili Jevrej? Ili… Kinez?), postaviš sve same Bošnjake. Dokazujući da ti nije važna nacionalna pripadnost??? I da si ti multietnička stranka???)
Kako, jebiga, s takvim(!) „multietničkim“ backgroundom (koji je sumnjiv svakom ko ima sposobnost logičkog rasuđivanja, a doživljava ovacije novih vojnika partije, regrutovanih iz nacionalističke mase, koja se samo šalta od projekta do projekta), polemisati s nacionalistima na, trenutno, omiljenu im temu: „pripadnik ili predstavnik“? Ili o bilo čemu drugom?
Moralna superiornost, koja bi dala težinu riječima i vjerodostojnost političkim potezima, ne može se graditi na parolama i etiketama. Ona je morala proizaći iz djela.
A pozicija stranke koja se, navodno, suprotstavlja vladajućem nacionalističkom, segregacijskom sistemu, morala se graditi isključivo na moralnoj superiornosti (na tragu one iz komunističke propagande o ratnicima koji strijeljaju svoje saborce zbog ukradenog šala ili voćke, da bi poslalili simboličku poruku, o razlici između njih i „onih drugih“), a nipošto na koketiranju sa osjećanjima koja i jesu korijen sistema kome se navodno želi suprotstaviti. Ne postoji opcija „biti malo trudan“ ili „jebati se a da ti ne uđe“. Dodik je, pametnom, dovoljan primjer.
SEPTIČKA DOMOVINA
A sve je moglo biti sasvim drugačije. Umjesto tek drugih igrača unutar iste igre (u nekim segmentima čak i tvrđe postavljene – što će doći do izražaja u nastavku), mogli smo imati igru temeljno izmijenjenih pravila.
Zapravo, činjenica da igri nisu izmijenjena pravila, i jeste najsnažniji argument „izguranih“ nacionalista (i njihovih još opasnijih huškača), za njihovo ultimativno zahtjevanje da ih se vrati u igru. I za obilježavanje aktuelnih igrača na Federalnom terenu, kao prevaranata i uzurpatora. Što nije bez logike.
S druge strane, da su pravilnim potezima, obesmišljena ili dovedena u pitanje sama pravila igre, stvar bi bila ogoljena do kraja. I umjesto sukoba na etničkoj osnovi (u što je aktuelni, de facto, pretvoren) imali bi sukob između civilizirane evropske ljevice i domorodačkih kanibala, bez stida ogrnutih nacističkom zastavom.
Pusti snovi. A bilo je tako blizu. Samo što je SDP od bezbroj mogućnosti koje je imao, izabrao upravo one najgore. One, koje nisu uzdrmale (a pogotovo ne sahranile) kleronacionaliste koji razaraju zemlju već dva desetljeća, nego su im, poput svojevremenog Silajdžićevog aprilskog „trijumfa“, dale novu snagu, pred finalni obračun.
SDP-ova kadrovska politika (uz evidentan izostanak bilo kakve strategije i principijelnosti), umjesto da bude noćna mora, pretvorila se u ispunjenje snova svih nacionalista (od hrvatskih, preko srpskih, do bošnjačkih).
„Princip multietničnosti“ pokazao se lažan koliko i „princip zaštite nacionalnih interesa“, kojim maše „nacionalistička“ mafija. Vlast je iznad svega. Principi su tek zabava za budale koji vjeruju da bi svijet morao biti bolji od septičke jame u kojoj živimo.
IMAGINE
A, zamislite (rekao bi Lenon) nezamislivo – da je lider SDP-a uspio da pobijedi svoju sujetu i ego-tripove i da je umjesto sebe, za Predsjedavajućeg Vijeća ministara, kandidovao Roma. Ili Jevreja. I pustio domaću stoku naci(onali)stičku da Evropi „objašnjava“ da ne mogu njima „cigan“ ili „čifut“ biti predsjednici. Ili, zamislite, da je na etnoteritorijalni nacionalistički koncept rotiranja i „reda“ (po kome je nakon Srbina iz Republike Srpske, prije koga je bio Bošnjak iz Federacije, sad red na Hrvata iz Federacije) – za Predsjedavajućeg Vijeća ministara, imenovao – opet Srbina. Pa čak, možda (mada bi lijepo i znakovito bilo i da bude iz Tuzle ili Mostara) – opet iz Republike Srpske. S obrazloženjem da je SDP bosanskohercegovačka a ne federalna stranka, da ne pristaje na podjelu zemlje ne srpski i bošnjačko-hrvatski dio (što sistem, po kome se Srbi kandiduju iz jednog a Bošnjaci i Hrvati iz drugog entiteta, direktno implicira) i da ljude odbija gledati i kadrovsku politiku voditi na način na koji to rade nacionalisti. Pa u nastavku, odbio da razgovara o nacionalnim kvotama konstitutivnih uzurpatora ljudskih prava, te za Vijeće ministara, kandidovao, pored Srbina iz Federacije i Bošnjaka i Hrvata iz Republike Srpske i niz pripadnika manjina (Roma, Jevreja, Čeha, Slovenaca, Albanaca, Arapa,… Kineza!). Svjesno blokirajući uspostavu vlasti na državnom nivou po Ustavu koji krši elementarna ljudska prava i, s punim pravom principijelnog zagovornika temeljnih civilizacijskih vrijednosti Zapada, zahtjevajući od „međunarodne zajednice“ da otklone rasističke odredbe iz Ustava, koje su sami u njega ugradili.
A u međuvremenu, čekajući na reakciju stranaca i potvrđujući svoju principijelnost i ideološku opredjeljenost, federalnu bi se vladu (u tom utopijskom scenariju, za koji je falilo mozga u lobanjskoj šupljini „Pobjednika“) konstituisalo po identičnom, gore navedenom, principu. Prije toga ekspresno provodeći ustavne promjene u „bošnjačko-hrvatskoj“ Federaciji, koje bi omogućile da se prvi put na mjestu Predsjednika nađe Srbin ili pripadnik „nekonstitutivnih“ naroda a da sastav vlade ne bude, nacionalističkim umom kreirana, uvreda pristojnom ljudskom biću.
Što znači bez 8+5+3 (i sličnih) kvota i „prava konstitutivnih naroda“ kao svojevrsnog ratnog plijena i antiteze Civilizacije i Povelje o ljudskim pravima. Nego sa sastavom koji će zaista reflektovati stvarnu multietničnost ove zemlje (namjesto lažne tronacionalne). I koji će iskazivati stvarnu zainteresovanost najbrojnijeg naroda za stvaranje države koju će svi njeni građani, koji nisu stoka nacionalistička, osjećati kao svoju (namjesto države izgrađene na Reisovom konceptu „dosta smo se mi prilagođavali, nek se oni sad prilagođavaju nama“).
Srbin ili Hrvat iz, recimo, Posavine ili Banjaluke na čelu Vlade. Ili Rom (kao snažna gesta da ova zajednica nije rasističko đubrište, nego da sve svoje građane tretira s poštovanjem). Ili… naturalizirani Bosanac, francuskog ili američkog porijekla, koji je građaninom ove zemlje postao ne iz koristi, nego iz ljubavi (kakvu je teško naći i među onima koji se u ovu zemlju zaklinju, da o onima koji bi joj amputirali dijelove tijela ne govorimo).
A članovi vlade, osim iz „konstitutivnih naroda“ (čija bi specijalna prava, onim „ekspresnim ustavnim promjenama“ bila izbrisana, a u Ustav, eventualno, unesene njihove obaveze i limiti (što je nužnost, s obzirom na nivo ovdašnje kolektivne svijesti), bili bi iz nekih od brojnih manjinskih etničkih skupina.
PREDATORSKE GUZICE
Pritom, zamislite (i to), da je SDP, osim o etničkoj ravnopravnosti, razmišljao (ako ih već ne živi! – što bi, zapravo, morao) i o drugim oblicima ravnopravnosti. Te da je Vladu Federacije, umjesto po turbo-patrijarhalnim, mačističkim mjerilima, formirao tako da u njoj bar pola mjesta (a zašto ne, „za promjenu“, i većinu) zauzimaju žene. I da su u njoj našli mjesto i obespravljeni, progonjeni i maltertirani pripadnici manjina (da se na čelo Ministarstva za ljudska prava – koje se, po sadašnjem sastavu Vlade, ni ne smatra potrebnim, valjda zato što je stanje izvanredno – postavi neko iz ovdašnjih, javno, i fizički i psihički terorisanih, Queer udruga) – čime bi ta stranka i ta vlada poslali poruku da oni neće dopustiti ugrožavanje ničijih ljudskih prava.
Ili…
Zamislite da je SDP smogao snage da kontroliše vlastitu glad za funkcijama, pa i sujetu, i da je (pokazujući i na taj način svoju različitost) omogućio snažno prisustvo nestranačkih ličnosti u Vladi, stvarajući ili vladu eksperata ili neki miks, dovodeći, pritom, na ministarska mjesta i ljude s kojima se, u nekim stvarima, ideološki razilazi, ali koji su neupitni autoriteti za određene oblasti (da je, npr. za Ministra kulture postavio jednog od Lovrenovića, za Ministra zdravstva Dr. Emira Kabila, bez obzira na njegovo članstvo u drugoj stranci, za Ministricu trgovine ili razvoja, Svetlanu Cenić, za Ministra okoliša i turizma fascinantnog Tima Clancyja,…).
Dokazujući na taj način ne svoju slabost, nego svoju superiornost, i šaljući svojim biračima poruku da njihovo povjerenje neće zloupotrijebiti za ličnu korist, nego da će se uvijek rukovoditi onim što je u najboljem interesu, ne stranke ili njenih članova, nego – društva u cjelini.
Ali,… jebiga, valja nahraniti stranačke guzice i utoliti njihovu glad za foteljama (Iskustvo nas uči, da su kod nas uzroci ozbiljnih društvenih poremećaja i političkih katastrofa najčešće krajnje banalni i primitivni – društveni interes redovno završava pod nogama nekontrolisane individualne sebičnosti). I na toj prvoj, banalnoj prepreci sahranjena je nada u institucionalnu (r)evoluciju. I mogućnost drugačijeg.
STRAH OD ISTINE
Objektivno ne postoji prostor za velike rezultate, na ekonomskom planu, u narednom periodu. Bez obzira šta i kako radili SDP-ovi kadrovi. Krize imaju svoju logiku i sposobni kormilari mogu tek spriječiti katastrofu, a nikako dovesti do Utopije. Tim je SDP-ovo ponašanje i vlastoljublje koje ukazuje na nedostatak svijesti o svojoj istorijskoj ulozi, tragičnije. Pred sličnim ekonomskim iskušenjima padale su i padaju vlasti u Britaniji, Španiji, SAD-u, recimo. Ali će one, bez obzira na to, ostati upamćene u istoriji kao značajne, zbog radikalno drugačijeg svjetonazora u odnosu na svoje prethodnike, simboličkih gesti i hrabrih iskoraka, koji su mijenjali društvo. Blair je dokinuo vladavinu britanskog puritanizma i uveo nove standarde u poštovanju ljudskih prava, uvevši u vladu deklarisane homoseksualce, Sapatero je istjerao crkvu iz škola, legalizovao istospolne homoseksualne brakove, vratio dostojanstvo „republikancima“ iz španskog građanskog rata, Obama pokušava uvesti „komunistički“ zakon o zdravstvenoj zaštiti,…
SDP je propustio istorijsku šansu ako ne da sruši ono bar da ozbiljno uzdrma nacionalistički koncept vladanja Bosnom i Hercegovinom. Kako sada stvari stoje, uspjeli su tek da privremeno iz vlasti na Federalnom nivou izbace hrvatske nacionaliste, i to, da bi stvar bila i po njih i po sve ostale poraznija (mada je moguće da ni ne vide pirovsku dimenziju osvojene pobjede) – uz pomoć bošnjačkih nacionalista. Što s obzirom na etničku pripadnost većinskog članstva i glasača (što nije presudno, ali nije ni nebitno) i primjedbe deklarisanih nacionalista, da između njih zapravo ne postoji razlika („svi smo mi ista govna“), odnosno da je sva SDP-ova proklamovana multietničnost tek neuvjerljiva krinka, predstavlja prilično ozbiljan problem (tim veći što ga se više ignoriše). A da se ne radi ni o kakvom izuzetku, nego o dosljednoj gluposti i licemjerju, pokazuju aktuelne izjave po kojima je „Najlogičnije rješenje da vlast (na državnom nivou) formiraju oni koji su dobili izbore u Federaciji i Republici Srpskoj“. Jel nam to baš SDP mora podvući da je BiH konfederacija entiteta, kako nas, s dodatnim sladostrasnim insistiranjem na labavosti, čitavo vrijeme uvjerava Milorad Dodik?
David Icke je, u djelu “Beskrajna ljubav jedina je istina, sve ostalo je opsjena”, čovječanstvo usporedio s mužem koji zna da mu je žena nevjerna, ali očajnički pokušava sebe uvjeriti da to nije istina. Kad se ona vrati kući pita je gdje je bila i s kim je bila. Muž zna istinu, ali se očajnički nada da će njeno objašnjenje zvučati dovoljno uvjerljivo da se može nastaviti zavaravati da je sve u redu. Radije će čuti dobru laž nego prihvatiti neugodnu istinu. Elem, na to se svela naša sadašnjost. I ovdašnja “ljevica”. Jebiga.
