Prestaje li pravomoćno osuđen ratni zločinac biti ratnim zločincem odsluženjem kazne ili ima i takvih zločina koji trajno obilježe počinitelja? Kršćanstvo uči da je oprost moguć, ali ne bezuvjetno. Nema oprosta zločincu koji se nije suočio s težinom vlastitih odluka i postupaka, iskreno pokajao, priznao zločin bez pokušaja njegovog umanjenja ili opravdanja i koji nije učinio sve što je u njegovoj moći da iskupi svoj grijeh i njegove posljedice. Je li onda Dario Kordić zločinac ili je to, kako kaže predsjednica Federacije BiH Lidija Bradara, prestao biti odsluženjem kazne?
Dario Kordić je bivši član predsjedništva samozvane Hrvatske Republike Herceg-Bosne, ratnog projekta hrvatskih nacionalista kojeg je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju okarakterizirao kao udruženi zločinački pothvat radi stvaranja hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini s ciljem ujedinjenja hrvatskog naroda i etničkog čišćenja bošnjačkog stanovništva. U tom su projektu, osim pravomoćno osuđenih hercegovačkih čelnika, sudjelovali i tadašnji hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak i general Janko Bobetko.
Kordića je Haški sud osudio na 25 godina zatvora zbog pokolja 116 bošnjačkih civila u Ahmićima, etničkog čišćenja u Lašvanskoj dolini i napada na Busovaču. Njegovo ratno djelovanje kvalificirano je kao zločin protiv čovječnosti te teško kršenje Ženevske konvencije. Nakon što je odslužio dvije trećine kazne, 2014. je pušten iz zatvora. Po dolasku u Hrvatsku na aerodromu ga je dvjestotinjak pristaša i prijatelja dočekalo kao heroja. Među njima su bili Zdravko Tomac, Ivić Pašalić, Zvonimir Šeparović te sisački biskup Vlado Košić. Kordić im se tada obraća govoreći da je ovo „pobjeda Hrvatske, BiH, Herceg-Bosne i iseljeništva”. Nijednom riječi ne iskazuje kajanje, baš nasuprot, prihvaća ulogu pobjednika i heroja. U maju prošle godine, sudjeluje u zagrebačkoj povorci Hoda za život u organizaciji kontroverzne Željke Markić, pozivajući nadležne organe da ne dozvole pobačaj gospođi Mireli Čavajdi čijem je plodu dijagnosticiran tumor mozga. Pomalo je gadljivo da čovjek, koji nije osjetio samilost niti kajanje pri klanju 116 ljudi među kojima je bilo i jedanaestero djece od kojih je najmlađe imalo samo tri mjeseca, ima dojam kako ima pravo dijeliti moralne lekcije jednoj, na sramotan način javno linčovanoj ženi vezano za njenu legalnu i legitimnu odluku. No, to nije prvo Kordićevo pojavljivanje u javnosti nakon izlaska iz zatvora. U travnju 2019. održao je tribinu za studente u organizaciji Studentskog pastorala i Zavičajnog kluba hercegovačkih studenata na kojoj je ispričao kako je u zatvoru „upoznao Boga” te kako mu je Bog pomogao da na kraju bude i oslobođen. Držeći krunicu u ruci, kazao je kako mu je Bog u njegovom srcu rekao: „Dragi moj sine, prepusti se u moje ruke, tvoju parnicu ću ja voditi”. Zatim je pozdravio branitelje i generala Miju Jelića, još jednog optuženika za ratne zločine. Obraz hrvatske javnosti tom su prilikom spasila četiri mlada aktivista prekinuvši Kordićevo predavanje glasnim povicima „Ratni zločinac!” te natpisom „Dario Kordić – ratni zločinac”. Nato je dio publike nasrnuo na aktiviste i izbacio ih iz dvorane, što je Kordić prokomentirao riječima: „Bože, oprosti im, ne znaju što rade”. Aktivisti su novinarima objasnili da su imali potrebu intervenirati jer smatraju da ratnom zločincu, koji se nikad nije ispričao za monstruoznosti za koje je odgovoran, nije mjesto u prostorijama Sveučilišta. „Umjesto da profesori, akademici i književnici drže predavanja, drže ih osuđeni ratni zločinci koji kroz opaske i viceve relativiziraju što su napravili”, objasnili su i zahtijevali da se u istoj dvorani u kojoj je Kordić držao predavanje, 16. aprila na godišnjicu pokolja u Ahmićima održi projekcija filma „Zločini pred Tribunalom – Srednja Bosna”.
Pa iako se Dario Kordić nikad ni jednom riječju nije pokajao niti priznao zločin, Lidija Bradara mu sve oprašta. Njeno je, doduše, pravo opraštati kome god i što god želi, ali ne u svojstvu javne osobe, vršiteljice jedne od najviših političkih funkcija u BiH. U intervjuu na televiziji N1 10. marta objasnila je kako se ona ne odriče svojih prijatelja te o bliskom prijatelju Kordiću rekla: „Osuđenik koji odleži kaznu za bilo koji zločin, valjda prestaje biti osuđenik za ratni zločin”. Neobična je ova izjava, nezgrapno sročena, etički sumnjivih poriva i, uz to, kontradiktorna. U njoj, naime, Kordića prvo naziva „osuđenikom”, a onda u istoj rečenici kaže kako nije osuđenik. No dobro, logičku dosljednost ionako već odavno ne očekujemo u izjavama političara. Je li Bradara, međutim, u pravu kad drži kako odsluženjem kazne prestaje vrijediti kvalifikacija ratnog zločinca?
Na njene riječi reagiralo je Udruženje žrtava i svjedoka genocida, uz punu podršku Udruženja građana žrtava rata ’92.-’95., pismom upućenom Visokom predstavniku Christianu Schmidtu. Od njega zahtijevaju da Bradaru smjeni te da joj zabrani obavljanje bilo koje političke funkcije navodeći kako je svojom izjavom ugrozila provedbu Daytonskog mirovnog sporazuma i prekršila zakon. Odluka Visokog predstavnika o dopuni Krivičnog zakona BiH u članku 1., stavak 6., naime, navodi kako će se kaznom zatvora od najmanje tri godine sankcionirati osoba koja „na bilo koji način veliča osobu osuđenu pravomoćnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin”. Uz to, i međunarodna zajednica više je puta naglasila potrebu poštovanja pravomoćnih presuda za ratne zločine te pozvala političke lidere da ne afirmiraju i ne glorificiraju osuđene ratne zločince.
Uz preventivnu funkciju zastrašivanja i odvraćanja od počinjenja ili ponavljanja zločina te upozorenja svim potencijalnim počiniteljima istog djela da se ono ne isplati, jedna od svrha kazne je i suočavanje osuđenika s vlastitim pogrešnim odlukama i postupcima. Iako mnogi zatvorenici iz kaznionice izađu gori no što su u nju ušli, ima i onih koji tijekom služenja kazne prođu kroz proces samoispitivanja, suočavanja s krivnjom, kajanja i trajnog odustajanja od nezakonitog postupanja. Filozofi egzistencije 20. stoljeća, prije svih Karl Jaspers, krivnju su smatrali jednom od graničnih situacija, uz bok strepnji, patnji, bolesti ili smrti. U trenutku suočenja s vlastitom krivnjom, cjelokupno se čovjekovo postojanje nađe na rubu. Pa, ma kako bilo teško izdržati u tom stanju, ono je istovremeno dokaz naše ljudskosti. Samo je, naime, čovjek sposoban za etički sud jer je u stanju razlikovati ispravno od pogrešnog i dobro od lošeg te birati, odlučivati i postupati mimo, pa i usuprot instinktivnih poriva. Otuda proizlazi i osjećaj moralne odgovornosti. Zapravo, čovjekovo je postojanje stalno na rubu, granična ga situacija tek osvijesti o ponoru nad kojim stoji. Način na koji će pojedinac izdržati krivnju i odgovoriti na nju, u bitnom će smislu odrediti njegov daljnji život. Zato suočavanje s krivnjom nije beznačajno. Osim što društvo očekuje odgovor osuđenog krivca, njega poziva i savjest bez koje nema slobodnog bića.
Ostaje nam pitanje do kad ćemo ratne zločince nazivati herojima? Suočavanje s istinom o zločinima koje je „naša strana” počinila u ratu temelj je bez kojeg nema zdravog društva, a ne može doći ni do uspostave mira, stabilnosti i pomirenja s građanima susjednih država. Mostar je i 28 godina nakon rata ostao podijeljen grad čijim ulicama se i dan danas vijore zastave osuđene zločinačke tvorevine Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Ideja hrvatskog entiteta življa je nego ikad, a njeni nositelji Hrvatska demokratska zajednica BiH i njen čelnik Dragan Čović ne kriju odanost tom poraženom i osuđenom projektu opravdavajući ga navodnom ugroženošću „hrvatskog” naroda u BiH. Zločine svih tridesetak godina sustavno negiraju ili pokušavaju umanjiti njihov značaj isticanjem zločina koje je počinila Armija BiH, kao da jedni zločini mogu opravdati druge. Predsjednik hrvatske vlade Andrej Plenković ponosno ističe svoj doprinos odlukama Visokog predstavnika Christiana Schmidta ne poričući nastavak miješanja u unutrašnje stvari suverene susjedne države. Dio građana sustavno zloupotrebljava dvojno državljanstvo radi izbjegavanja izvršenja sudskih presuda i zloupotrebe glasačkog prava. Predsjednik RH Zoran Milanović uručuje odlikovanje osuđenom ratnom zločincu Marku Maki Radiću. I nije Lidija Bradara jedina koja Daria Kordića olako amnestira krivnje. Još je 2016. Inicijativa mladih za ljudska prava podnijela kaznenu prijavu Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu protiv Andrije Hebranga radi njegove izjave u intervjuu na N1 televiziji u kojoj kaže: „Dario Kordić je za mene nevin, on nije zločinac kao niti Branimir Glavaš”. Time je, kako navode, povrijedio članak 325. Kaznenog zakona Republike Hrvatske, koji u stavku 4. navodi da će kaznom zatvora od najviše tri godine biti sankcionirana svaka osoba koja javno odobrava, poriče ili znatno umanjuje kazneno djelo genocida, zločina agresije, zločina protiv čovječnosti ili ratnog zločina.
David Bilić, student koji je prekinuo predavanje Daria Kordića zgrožen time što Kordić u svojoj ispovjedi o tome kako je upoznao Boga ni jednom riječju nije spomenuo žrtve svoje politike niti izrazio kršćansko kajanje, ovako je objasnio svoj postupak: „U jednom trenutku smo čuli tog Kordića kako priča iz pozicije moralne vertikale o Bogu i životu i spontano smo odlučili da uđemo unutra. Neka je njih bilo sto, morali smo Kordiću reći da je ratni zločinac. Netko mu mora reći da je neprihvatljivo da takav lik drži predavanja u sveučilišnom prostoru i to kao moralna vertikala.”
Ovim je riječima David Bilić ujedno odgovorio i Lidiji Bradari, Andriji Hebrangu i svima ostalima koji u pogledu trajanja statusa ratnih zločinaca imaju bilo kakve dileme.
