Foto: Boris Scitar/PIXSELL
Sad kad je Abdulah Sidran otišao iz ovozemaljskoga dječaštva, hoću da sačuvam od zaborava koju uspomenu na prizore iz toga dječaštva. Dječaštvo je bila česta njegova riječ. Znao bi, i kad je prešao sedamdesetu, reći: “Eto, dolazi vrijeme da se mrije, a ja još dječak!”
U kući u Goraždu Sidran mi je pokazao veliki krevet na kojemu je njegov komšija Fahrudin Hasović načinio točkove. Sidran legne na krevet potrbuške i rukama pa nogama krene voziti po sobi. Vidiš, kaže, ovo je moj dubak bez kojega nerado ostajem. Ako negdje treba da putujem, treba da ponesem i ovaj krevet ili dubak, a to ne ide. Zato je najbolje da ne idem nikud. Ni u Italiju.
Ali je, nakon više nagovaranja, popustio. U predgrađu Salerna Baronissi ima Casa della poesia, u Sarajevu je za tri jesenja susreta posvećena Izetu Sarajliću, upoznao bračni par koji tu kuću vodi: Sergio Iagulli i Raffaella Marzano. Dakle, nakon tri godine pokušaja da ga dovedemo, eto nas, ispavani, sjedimo na klupi ispred hotela Jolly u Salernu. April je 2005, tu su i Marko Vešović, Josip Osti i supružnici Iagulli – Marzano. Vešović puši, ne gasi je, i Sidran puši, manje no Vešović. Riječ po riječ, Osti podsjeti kako je Sidran bio i glumac, glumio svoga strica željezničara u jednoj sekvenci filma “Kuduz”. Sidran kaže da je bilo još glumačkih rola, i takvih koje se nisu održale. Koje se nisu održale, graknemo ja i Pepi. Ustane Marko s klupe, stane uz palmu nad klupom i podigne ruku s cigaretom dokle može dohvatiti palmino deblo u visinu. I počne: “Sad ću ja o jednoj Sidranovoj roli. Riješili Ademir Kenović i Sidran da snimaju film ‘Savršeni krug’. Kaže Ademir da francuski Canal plus, prije odluke o finansiranju filma, hoće da ima neku probnu sekvencu, to oni zovu demo. A to je sve usred rata, i nemoguće je išta snimiti: danima padaju granate, zima stisla, puca drveće od mraza, ne možeš skupiti glumce, opasno je po život svakome. I ne imajući druge, dogovorimo se da jednu scenu odglumimo Sidran i ja, pa da je onda Ademir pošalje u Francusku. Za snimanje Ademir odabere podobro oštećenu Vijećnicu, no koliko-toliko je sigurna od snajpera. Unutra među zidovima postavili gredu, i na tu gredu objese Sidrana. To je ona prva scena u filmu, kasnije je snimljena na Partizanskom groblju, obješen je Mustafa Nadarević. Ali ta scena nema ono što je imala sa Sidranom obješenim o gredu u dvorištu Vijećnice. Dakle, Sidran visi o gredi, kamera ide, ton ide, stupam ja u kadar. Primaknem se Sidranu i krenem da mu držim govor: ‘Jesi li se to objesio, e da olakšaš Karadžiću posao, da mu pomogneš da vas lakše potamani, da malo Karadžića odmijeniš?’ Tako mu skrešem u Vijećnici pod onom gredom s koje visi. A on, obješenik i obješenjak, odozgo, s onim konopcem oko vrata, sasluša moje pitanje, pa nakon dvije sekunde, klimne glavom, i to ne jednom nego dvaput! Klima potvrdno na moje pitanje! Ni kamerman ni tonac ni režiser ni ja ne možemo doći sebi. Cvokoću nam zubi i svaka kost škripi od hladnoće, a on se zevzeči. I šta ćemo, nakon nekoliko sekundi, svi smo prasnuli u smijeh.” Sidran sluša Vešovića, pa s klupe pod palmom u Salernu doda: “Je l’ ono Goethe rekao: šege mora biti?”
U Salernu 29. aprila 2005, slijeva na desno: Marko Vešović, Sergio Iagulli, Raffaella Marzano, Sinan Gudžević, Abdulah Sidran i Josip Osti. (Foto: Salvatore Marazzo)
Drugi put smo došli u Salerno, pet godina kasnije, prvih dana novembra 2010. Bili smo u Sieni, tamo smo se nahodali, a za večerom je Sergio Iagulli razgovarao sa Avdom da mu objavi knjigu izabranih pjesama, nalik na onu Izeta Sarajlića, koju je objavio za Izetova života. Za stolom je bilo nekoliko domaćina koje smo prvi put sreli. Sidran zadovoljan i sretan, zahvali izdavaču Iagulliju, kaže mu da, što se njegove dozvole i izdavačkih prava tiče, ima odriješene ruke. Sutradan prema večeri smo već u Salernu, opet u hotelu Jolly. U rano jutro sutradan meni zvoni telefon, zove recepcija, kaže poziv iz Milana: ko je, Sidranov kum vjenčani Piero Del Giudice! Kažem mu da je Sidran u svojoj sobi, on kaže da neće sa Sidranom, nego hoće sa mnom da priča. Pa zbori, Piero, kažem mu, i Piero ovako: čujem da ste preksinoć u Sieni dogovarali objavljivanje Sidranove knjige pjesama na talijanskom, jesmo, Piero, to jest jesu, Iagulli i Sidran, i složili se da je objave; e vidi, Sinane, od toga neće biti ništa, danas kaži Iagulliju i Sidranu da prekinu takve razgovore; a što, Piero, da prekidaju razgovore? Zato što ja imam izdavačka prava u Italiji na sve Sidranove tekstove! Dobro, Piero, reći ću da si me zvao i šta si rekao.
Za doručkom kažem izdavaču Iagulliju i autoru Sidranu o pozivu. Je li istina, druže Sidrane, da Del Giudice ima ekskluzivna prava na objavljivanje tvojih knjiga u Italiji? Vidi ovako, kaže Sidran, moglo bi biti da je tako, to jest da on misli da je tako. Jer smo se napijali u Sarajevu, on je za vrijeme rata dolazio, pa smo se družili, pa smo se i okumili, možda sam mu u pjanosti potpisao nešta takvoga. Čim kaže tako, mora da ima napismeno! A Piero ne vjerujem da bi pokvario ono što smo sinoć utanačili u gradu svete Katarine. On je zbog svojih Brigate Rosse fasovao jedanaest godina zatvora, pa ćemo taj jutrošnji njegov poziv tumačiti i u tom svjetlu. Sergio Iagulli je kasnije pokušao privoljeti Del Giudicea da ukine zabranu, ali nije išlo. Del Giudice je imao nakanu da sve Sidranove knjige objavi, a nakon osam godina je umro ne objavivši šta je htio… Sidran: Dječak Sidran nije trebo u pjanstvu ništa potpisivati.
Toga istoga dana, mogao je biti 8. ili 9. novembar, odšetao sam sa Sidranom uz Lungomare di Salerno pa smo skrenuli u stari grad. U jednom trenutku predložio je da uđemo u veliku knjižaru Feltrinelli i kad smo ušli, zaputio se onamo gdje su muzičke stvari. Mladu ženu pred kompjuterom upitao je za talijanske anarhističke pjesme. Ona je slegla ramenima, i pitala da joj kaže naslov barem jedne. I on joj je rekao: “O Gorizia, tu sei maledetta!” Žena je opet slegla ramenima, a Sidran joj je zapjevao:
O Gorizia, tu sei maledetta
per ogni cuore che sente coscienza;
dolorosa ci fu la partenza
e il ritorno per molti non fu.
Kad je završio strofu prišao nam je stariji knjižar i nastavio:
La mattina del cinque di agosto
si muovevano le truppe italiane
per Gorizia, le terre lontane
e dolente ognun si partì.
Kad je knjižar otpjevao strofu. poveo nas je među kompaktne diskove i izvadio čak dva: na jednom su bile canzoni anarchiche a na drugom canzoni brigantine. Sidran ih je odmah kupio, i bio sretan kao malo dijete. Po povratku u Sarajevo, više puta me je, preko Vibera zvao u Zagreb, da “zajedno čujemo koju anarhičarsku i koju brigantinsku”, pa bi pustio pjesmu s gramofona, a uz nju bi i sam pjevao:
Quando l’anarchia verrà,
Tutto il mondo sarà trasformato…
Posljednji put smo se vidjeli 22. oktobra 2022. U restoranu Dženita na Baščaršiji proveli smo veče zajedno sa Semezdinom Mehmedinovićem i Borom Kontićem. Kad sam mu se, na njegov prekor da se rijetko viđamo, požalio da je iz Zagreba lakše stići u Rio de Janeiro nego u Sarajevo i natrag u Zagreb, rekao je: “Nije! Evo, možemo sad zovnuti Feđu Štukana, da te sutra ujutro uzme u svoj žirokopter, i za dva-tri sahata te spusti u tvoju avliju zagrebačku!” Tada još nisam znao da je vječni dječak Abdulah Sidran iz Štukanova girokoptera već gledao Bosnu odozgora.
