foto: foto Tass/SIPA USA/PIXSELL
U prvih 60 dana izraelskog ratovanja protiv Palestinaca u atmosferu je ispušteno više od 280 tisuća tona ugljičnog dioksida, što je ekvivalentno sagorijevanju 150 tisuća tona ugljena. Ugljični otisak koji su u istom periodu proizvele Hamasove rakete ispaljene na izraelski teritorij usporedive su sa sagorijevanjem 300 tona ugljena, što je tek jedan od pokazatelja goleme asimetrije ratnih mašinerija tih zaraćenih strana. Stoga se Hamasov doprinos može smatrati gotovo pa zanemarivim u istraživanju koje su početkom siječnja objavili znanstvenici britanskih Sveučilišta Queen Mary i Lancaster i think tanka Climate and Community Project, a koji su izračunali i da dosadašnje emisije stakleničkih plinova nastale izraelsko-palestinskim sukobom premašuju pojedinačne godišnje emisije 20 država svijeta.
U jednom od rijetkih istraživanja koja se bave učincima ratovanja na klimu uopće britanski znanstvenici tvrde i da ukupne emisije, ukoliko se u njih uključi i izgradnja ratne infrastrukture kakvi su izraelska betonsko-žičana ograda i Hamasovi tuneli, premašuju emisije stakleničkih plinova 33 države svijeta. Kada im se doda još i procijenjeni ugljični otisak poslijeratne rekonstrukcije Gaze (oko 100 tisuća uništenih objekata), ukupne bi emisije mogle biti veće od onih koje ispusti pojedinačno čak 130 zemalja svijeta. Ta je količina usporediva s onom Novog Zelanda, a veća od emisija Šri Lanke, Libanona ili Urugvaja. Britanski znanstvenici navode i da se njihove procjene temelje na ograničenom broju podatka, poput onog da je u tih 60 dana u Izrael sletjelo najmanje 200 američkih teretnih aviona. Ti su letovi u atmosferu ispustili 133 tone ugljičnog dioksida, što je usporedivo s karipskom državom Grenadom.
Zbog ograničenosti uvrštenih izvora, navode ovi istraživači, ukupni ugljični otisak izraelsko-palestinskog rata mogao bi biti i višestruko veći, pa stoga upozoravaju da je nužno što prije u okviru izvještaja UN-ove Konvencije o klimatskim promjenama (UNFCCC) početi obavezno uvrštavati i podatke o vojnim emisijama stakleničkih plinova. U izvještaju se procjenjuje i da prosječni ugljični otisak izraelske vojske u mirnodopskim uvjetima iznosi oko sedam milijuna tona CO2. To je 55 posto emisija koje se godišnje proizvedu na području Palestine, a više od godišnjih emisija Cipra. Izraelska vojna mašinerija i njezina razaranja ipak su, međutim, manja od šteta koje proizvode vojske nekih drugih država, prije svega SAD-a, neprikosnovenog šampiona svakovrsne destrukcije, pa tako i one klimatske.
Znanstvenici britanskih sveučilišta izračunali su da dosadašnje emisije stakleničkih plinova nastale izraelsko-palestinskim sukobom premašuju pojedinačne godišnje emisije 20 država svijeta, a doda li se tome i izgradnja ratne infrastrukture i 33 države
Kao što je već spomenuto, podaci na kojima bi se mogli temeljiti ovakvi izračuni prilično su škrti, a tek su se nedavno počela objavljivati istraživanja koja se time bave. Obaveza uključivanja podataka o vojnim emisijama stakleničkih plinova u izvještaje koje države dostavljaju UNFCC-u ni danas ne postoji iako se već godinama nagađa da su te emisije goleme. O tome se stidljivo počelo govoriti prije dvadesetak godina, a prvi pokušaj objavljivanja tih podataka spriječile su Sjedinjene Države prilikom donošenja Protokola iz Kjota 1997. godine, koji SAD nikada nije ratificirao. Tek je Pariškim sporazumom iz 2015. ta odluka samo djelomično izmijenjena iz automatskog izuzeća u uvrštavanje na dobrovoljnoj bazi, no tom se mogućnošću dosad poslužila tek mali broj država.
Uoči posljednje klimatske konferencije (COP) u Dubaiju u prosincu 2023. u godišnjem UN-ovom izvještaju navedena je tek konstatacija da emisije koje nastaju vojnim djelovanjem “nisu trivijalne” i da o njima nema dovoljno podataka. To je ujedno bio i prvi izvještaj u kojemu se te emisije uopće spominju. No britanska organizacija Conflict and Enviroment Observatory (CEOBS), koja se bavi utjecajem ratovanja na okoliš, objavila je potkraj 2022. jedno od prvih istraživanja o ugljičnom otisku globalnih vojski. Uz velike muke izazvane manjkom podataka, ovi istraživači s niza sveučilišta uspjeli su procijeniti da taj otisak iznosi 5,5 posto ukupnog globalnog ugljičnog otiska. To znači da bi vojske – kad bi bile država – bile četvrta država svijeta po ugljičnom otisku, odmah iza Kine, SAD-a i Indije, a više od Rusije. Ta količina ujedno premašuje emisije cijelog afričkog kontinenta.
Slično kao i istraživači koji su se bavili ugljičnim otiskom izraelske invazije na Gazu, i oni iz CEOBS-a navode da su podaci nužni za ove izračune izrazito siromašni ili pak zamaskirani u druge stavke poput avijacije ili brodarstva. Njihova metodologija kao referentnu jedinicu stoga uzima prosječne emisije po broju stacioniranih vojnika, pri čemu se te emisije razlikuju u odnosu na niz faktora, primjerice jesu li vojnici smješteni u svojim zemljama ili u vojnim bazama u drugim dijelovima svijeta. Prosječne emisije po glavi britanskog i njemačkog vojnika tako iznose oko pet tona CO2 godišnje, a američkog 12,9 tona s obzirom na to da su potonji, osim u SAD-u, raspoređeni i u 800 američkih vojnih baza smještenih na svim kontinentima. Najviše aktivnih vojnika ima Kina, oko dva milijuna, no ona ima minornu vojnu prisutnost izvan Kine, a njezini izdaci za vojsku manji su 2,5 puta od onih američkih.
Godine 2019. iznosili su 294 milijarde dolara, dok je SAD sa svojih 1,4 milijuna vojnika te godine na vojsku potrošio više od 800 milijardi dolara. Daleko iza njih po izdvajanjima za vojsku ostale su Indija sa 76,6 milijardi, Ujedinjeno Kraljevstvo sa 68, Rusija sa 67, te Francuska i Njemačka s po 56 milijardi dolara. Najviše aktivnih vojnika, devet milijuna, odnosno 47 posto, smješteno je u Aziji i Oceaniji, a najmanje u Evropi, dva milijuna, odnosno deset posto. No s obzirom na to da su američki i ruski vojnici “ugljično intenzivniji” zbog aktivnih ratnih djelovanja, i njihov prosječni ugljični otisak veći je od otisaka vojnika stacioniranih u drugim geopolitičkim regijama. Ako bi se procijenjenom udjelu od 5,5 posto ukupnog globalnog ugljičnog otiska pridodale i emisije koje nastaju ratnim razaranjima, primjerice požari, uništavanje infrastrukture i ekosustava te poslijeratna obnova, istraživači pretpostavljaju da bi taj udio bio značajno, možda i dvostruko veći.
Uz izraelski primjer, ilustracija za razmjere umnožavanja koje nastaje ratnim razaranjima ona je rusko-ukrajinskog rata, koje je organizacija Climate Focus procijenila na 150 milijuna tona CO2 u nešto manje od dvije godine koliko rat traje. To je usporedivo s godišnjim emisijama koje proizvodi industrijalizirana Belgija. Ipak, čak i ovo golemo ratno zagađenje doima se manje impozantno kada ga se usporedi s emisijama koje svake godine proizvede SAD, i to bez ratnih djelovanja. Američki godišnji prosjek iznosi naime 51 milijun metričkih tona CO2, što je tri puta manje od ruskog rata u Ukrajini i otprilike jednako kao Švedska. SAD je najveći pojedinačni konzument nafte u svijetu, a polovica od 51 milijuna tona CO2 koje godišnje proizvede Pentagon otpada na avionsko gorivo.
Kako navodi Neta Crawford, politologinja sa Sveučilišta Oxford i suradnica projekta Cost of War američkog Sveučilišta Brown, američka je vojska od 2001. odgovorna za oko 80 posto ukupne federalne potrošnje energije u SAD-u. U ukupnim američkim emisijama sudjeluje s jedan posto, a ukoliko bi se tome pridodale i emisije koje proizvodi (privatna) vojna industrija, taj bi udio mogao narasti na dva posto. Prilikom donošenja Protokola iz Kjota 1997. američki predstavnici svoje protivljenje obaveznom uvrštavanju vojnog zagađenja u godišnje izvještaje argumentirali su tvrdnjom da bi otkrivanje tih podataka moglo “ugroziti njihovu borbenu gotovost”. Otada se malo toga promijenilo, unatoč nekim izjavama američkih dužnosnika, poput one na COP-u u Dubaiju da Pentagon u svoje operacije uvodi određene “zelene inicijative”. No kao osnovni motiv za to državna tajnica za vojsku Rachel Jacobson nije navela klimatske promjene nego sigurnost vojnika, rekavši da su u američkim okupacijama Iraka i Afganistana “najugroženiji bili vojnici koji su se bavili transportom goriva”.
Unatoč tome što je vlada predsjednika Joea Bidena 2022. predložila uvođenje regulative kojom bi se privatne obrambene kompanije prisilile da objavljuju podatke o svojim emisijama stakleničkih plinova, prošlog ljeta taj zakonski prijedlog propao je u oba doma Kongresa. Zastupnici su u prijedlog ubacili odredbe kojima su taj prijedlog razvodnili, što znači da će se istraživanja o vojnim emisijama stakleničkih plinova i ubuduće morati zasnivati na ograničenom broju dostupnih podataka.
