Hoće li, hrvatska pušci, dorasla muška mladež, ali i ženska koja to želi, od 1. siječnja 2025. put vojarni na obavezno dvomjesečno (odmrznuto) odsluženje vojnog roka? Možda hoće, a možda ili najvjerojatnije – neće. Ne radi se samo o prethodno potrebnim izmjenama Zakona o obrani što se u principu može obaviti dok kažeš keks – jer za takvo što postoje uvjeti: vladina politička volja i saborska tzv. stabilna većina za izglasati tu volju – nego se radi i o neophodnom postizanju konsenzusa o tomu s predsjednikom države i vrhovnim zapovjednikom Oružanih snaga RH (OSRH) Zoranom Milanovićem. Obavezni vojni rok nije ukinut 2008. godine, nego je samo zamrznut i postao dragovoljan s obzirom na tadašnje sigurnosne okolnosti u Europi i svijetu, demilitarizacijskim trendovima i, uvelike, njegovim (pre)visokim troškovima. Iz istih je razloga, je li, sličan “samoobrambeni” (militarizacijski) proces zapasao susjedne, te zemlje u bližem i daljem okruženju RH.
Budući da se u međuvremenu drastično pogoršalo sigurnosno stanje u Europi, na Bliskom istoku, u Aziji etc., ratovi, prijetnje, ucjene, sankcije, krize, opet blokovske polarizacije, pa izbjeglički/migrantski tsunami s tzv. globalnog Juga na tzv. globalni Sjever, suspenzija Schengena… – (ne)osnovano se širi paranoja nepovjerenja, straha od toga što donosi sljedeća noć. Dakle treba biti spreman za najgore, imati dobro naoružanu vojsku, osposobiti pričuvu za moguće ratno djelovanje na svomu ili tuđem terenu (NATO) i sve to kumulativno plus politikantska manipulacija tim (ne)osnovanim strahovima topi led na zamrznutim aragrafima o vojnoj obavezi.
S razlogom ili bez razloga, tek se hrvatski državni vrh – predsjednik RH i vrhovni zapovjednik OSRH te premijer Andrej Plenković – načelno slažu s potrebom odmrzavanja vojne obaveze, ali se oštro ne slažu s postupkom i rokovima za operacionalizirati to o čemu se, je li, slažu. “Zašto baš 1. siječanj 2025, a ne neki drugi nanevak početka vojne obuke; tko je, zašto i radi čega odredio baš prvi dan iduće godine?!“ – ironično kontrira Zoran Milanović gromoglasnim tvrdnjama ministra obrane Ivana Anušića medijima: “Svi smo potpuno spremni, i Ministarstvo i OSRH, 1. siječnja 2025. početi provoditi odluku o temeljnoj vojnoj obuci.” A toga ne može biti bez postignutoga političkog dogovora na državnom vrhu – vlade i predsjednika RH, Plenkovića i Milanovića – jer je to ustavna obaveza. Ministar obrane tek je podizvođač tih poslova, pa…
Ovnovi na politikantskom brvnu
Sve je spremno, ali… Zasad nema niti je izgledno da će doskora biti toga političkog dogovora najodgovornijih na državnom vrhu budući da osobni animoziteti i ega dvojice lidera priječe ustavno obaveznu tzv. kohabitaciju u interesu naroda i tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene. Učinkovito sukreiranje ne samo vanjske politike RH nego i vojno-obrambenih i inih politika od ključnog je značaja za opstanak zemlje. No da cirkus bude veći, a RH najvjerodostojnija u tzv. međunarodnoj zajednici – ma koliko član UN-a, EU, NATO-a, uskoro valjda i OECD-a etc. – premijer Plenković “ne priznaje” “kršitelja Ustava RH kao predsjednika države”, političara kojega je narod poimence izabrao na tu najvišu dužnost u zemlji. Za razliku od njega, sa samo stranačkim (HDZ) izbornim pedigreom.
Ministar Ivan Anušić kazao je medijima da su već spremni instruktori za vojnu obuku te tri lokacije za smještaj ročnika – navodno u Požegi, Sinju i Kninu – te da je Ministarstvo obrane o tomu izvijestilo predsjednika RH i premijera: “Sada se samo čeka njihovo suglasje i politička odluka. Bude li je, krećemo 1. siječnja 2025, kako je i predviđeno. Ako ne bude, ništa od tog datuma. Svejedno nam je kada počinjemo obuku, spremni smo.”
Hoće li se ta dvojica ovnova na politikantskom brvnu dogovoriti ili neće, ostaje da se vidi. No Zakon o obrani mora se u međuvremenu promijeniti u članku koji propisuje šestomjesečnu obaveznu vojnu obuku ročnika, jer se sada planira samo dvomjesečno zadržavanje u vojarnama. Druga je pak stvar jesu li dva mjeseca dovoljna za dobru obuku u svakom od rodova vojske s tehnološki visokospecijaliziranim naoružanjem i ratnim zadaćama.
I, naravno, drugi je par rukava notorna činjenica – jedan od važnijih razloga i 2008. godine za zamrzavanje vojne obaveze – da se dobar dio hrvatske mladeži ozakonjenim tzv. prizivom savjesti ne želi latiti oružja, pa, ako se već mora u vojsku, onda je to neborbeno civilno služenje u vojnoj logistici ili čemu sličnom. Tzv. priziv savjesti ostaje i dalje kao osobni izbor svakog ročnika, tako da je vrlo negativno odjeknula u javnosti Anušićeva prijetnja vojno “nesavjesnima” kako će “u slučaju rata, ne budu li osposobljeni za uzeti puške u ruke, kopati rovove na prvim crtama bojišnice”. Sudeći po tom ratnohuškačkom, protuzakonitom i krajnje neljudskom stajalištu ministra, koji se kao maloljetnik uključio u Domovinski rat – i čak u tuđoj državi “oslobađao Mostar” od njegovih bošnjačkih starosjedilaca, sic transit – statistika vojnoga tzv. priziva savjesti poručuje: “Hrvat ne ide rado u vojnike, za razliku od one da Srbin rado ide u vojnike?”
Obrana domovine jeste dužnost i čast, a ne prisila. Je li Anušić u Mostaru izučio kod zapovjednika HVO-a – koji su po svršetku rata u BiH fasovali stroge višegodišnje zatvorske kazne zbog sudjelovanja u tzv. Udruženom zločinačkom pothvatu – to s prisilnim kopanjem rovova na prvim crtama bojišnice, gdje su im bošnjački logoraši “glumili” živi štit i masovno ginuli? Ministar obrane RH, koji se nedavno, na početku mandata, hvalio dobrim odnosom s predsjednikom države i najavljivao korektnu suradnju, što se u prvo vrijeme obistinilo, u zadnje je vrijeme zbog toga sit premijerove jezikove juhe? – ničim izazvan okrenuo ćurak naopako.
Više “ne može”, kaže, “surađivati s ‘kršiteljem Ustava’” i zato HDZ, je li, ozbiljno razmišlja izboksati zakonsko ograničenje predsjednikovih ovlasti. Plenković više ne može trpjeti da nema i potpunu kontrolu nad vojskom, tajnim službama i vanjskom politikom, čime bi cijela Bijedna Naša i svi njezini žitelji bili njegova privatna prćija, pa… A to ne ide tek zakonskim promjenama, jer su ovlasti predsjednika Republike ustavna kategorija, tako da ustavne promjene nisu moguće bez ruku “za” apsolutne većine saborskih zastupnika. Što je pak – dobiti najmanje 101 glas “za” – HDZ-ovoj tzv. neprincipijelnoj koaliciji nemoguća misija.
E sad, nemoguća je bila misija i spriječiti predsjednika RH da se na SDP-ovoj listi kandidira na prošlim parlamentarnim izborima za premijera – Ustav RH i zakoni to ne zabranjuju – gdje je na isto mjesto u Banskim dvorima po svaku cijenu pucao i Andrej Plenković s HDZ-ove kandidacijske ćuke. Milanović je bio spriječen apriornom odlukom Ustavnog suda RH pod predsjedanjem Miroslava Šeparovića, bivšega HDZ-ovog ministra pravosuđa, pa…
Već trećemandatni CRO premijer nije ni prvi niti će posljednji put, je li, demonstrirati da je bio u pravu kad je svojedobno, odlazeći s presice, arogantno odbrusio novinaru Mislavu Bagi: “Mogu činiti što hoću, itekako mogu!” A taj ga je novinarski “cjepidlaka”, uvjeren da se i premijer mora držati zakona kao pijan plota, samo pitao: “Zar mislite da možete činiti što hoćete?” To da “može što hoće” – na štetu RH i tzv. običnih/malih ljudi kod kuće i cijele zemlje u inozemstvu – godinama demonstrira na vrlo osobit način: ne drži se ni obećane tzv. tvrde kohabitacije sa šefom države Milanovićem. “Kohabitacija” se svodi na otvorenu mržnju ad hominem i ad rem, nepriznavanje podjele ovlasti, odbijanje svakog prijedloga s Pantovčaka, obračune notornim prostotama i sl.
Samima sebi skaču u usta
Uopće ne odgovara ili posredstvom ministarskih trbuhozboraca odbija sazivanje sjednice Vijeća za obranu, neki dan, sastanka radi, dogovora o vanjskoj politici RH, rotaciji hrvatskih veleposlanika/konzula, kojima su već odavno istekli mandati, vladinoj namjeri da bez konzultacije s predsjednikom RH osniva nova veleposlanstva i konzulate u svijetu, a ignorirao je i Milanovićev prijedlog za hitnim sazivanjem sjednice Vijeća za obranu.
Očito se u nekim politikantskim i debelo protuustavno-protuzakonitim kuhinjama, daleko od očiju javnosti i demokratske procedure, kuha i to s odmrzavanjem obaveznoga vojnog roka, rokovima i organizacijom posla od iznimnog značaja za sigurnost zemlje. A taj posao nije odgovornost samo premijera/vlade ni samo predsjednika RH/vrhovnog zapovjednika vojske, nego zajednička ustavna obaveza. I očito je da se, sudeći po nizu izjava s jedne ili druge strane, uglavnom medijski posredovanima, događaju i neki obrati koji ne slute na dobro, pa je pitanje zašto i Banski dvori i Pantovčak na neki način samim sebi skaču u usta.
Naime, iz Plenkovićeva se tabora odjednom širi glas o tomu kako će se odgoditi operacionalizacija odmrznute obavezne vojne obuke – unatoč svemu i osobito predsjedniku RH – u odnosu na ono što je vlada prvotno komunicirala javnosti. Iz Ureda predsjednika RH istodobno priopćuju da je Milanović netom “predložio Plenkoviću hitno sazivanje sjednice Vijeća za obranu”, a da nema odgovora. Time se mijenja Milanovićevo stajalište o “brzanju” rokovima primjene vojne obuke, nedomišljenosti i svemu što tomu prethodi i slijedi? Predsjednik RH i vrhovni zapovjednik OSRH-a više nema ništa protiv 1. siječnja 2025. iIi? Predlaže i dogovor o mjestu i nadnevku održavanja sjednice Vijeća za obranu.
“Ja sam, kao vrhovni zapovjednik OSRH-a, iz medija doznao o namjeri Vlade što, ako je točno, smatram neprimjerenim i neozbiljnim, jer se o tako važnom pitanju za obranu zemlje, hrvatske građane ne može obavještavati nelužbenim i neprovjerenim objavama”, piše Milanović Plenkoviću. “Pogotovo se ne mogu donositi tako važne odluke bez prethodne rasprave i zaključka na Vijeću za obranu, zakonskom tijelu nadležnom za obranu, pa tako i za vojni rok. OSRH i obvezni vojni rok ne mogu biti prdmet Vaših dnevno-političkih manipulacija i stranačkih interesa, zato očekujem Vašu žurnu reakciju i prihvaćanje prijedloga o sazivanju sjednice Vijeća za obranu. Nisam protiv uvođenja obaveznog vojnog roka, ali ne na štetu profesionalne vojske. Kao predsjednik države i vrhovni zapovjednik OSRH-a, podržavam svaku mjeru koja osigurava jačanje sustava obrane i pridonosi sigurnosti naše Domovine. Obvezni vojni rok može biti opravdan kao način za popunu pričuve OSRH-a, koja sada nije na zadovoljavajućoj razini.
Sigurnosna situacija u Europi kontinuirano se pogoršava i Hrvatska stoga mora razmotriti sve modalitete jačanja vlastite obrane, uključujući i uvođenje obveznog vojnog roka. Sve su to dovoljni razlozi za ozbiljnu raspravu o uvođenju obveznog vojnog roka i donošenje potrebnih odluka zakonskih tijela. Prema informacijama koje sam dobio od Glavnog stožera OSRH-a, plan Vlade bio je obuhvatiti obveznim vojnim rokom samo 4.000 ročnika godišnje, što je manje od četvrtine potencijalnih vojnih obveznika. Postavlja se pitanje, na koje nisam dobio odgovor: kako, po kojim kriterijima i na koji će se način od 17. do 18. tisuća vojnih obveznika odabrati upravo tih 4.000 ročnika? OSRH ne smiju ni na koji način biti izložene prigovorima ili sumnjama o pogodovanju kod pozivanja ročnika, kriteriji za pozivanje ročnika moraju biti jasni i transparentni. I trajanje vojnog roka od dva mjeseca treba detaljno raspraviti i utvrditi je li to dovoljan rok za kvalitetno vojno osposobljavanje. Besmisleno je uvoditi obvezni vojni rok koji neće dati željene rezultate, a da bi se postigli, moramo znati što želimo postići.”
Milanović također upozorava Plenkovića na to da nije riješeno ni pitanje tzv. priziva/prigovora savjesti kao tzv. civilnoga vojnog roka. “Stava sam da i civilni vojni rok (navodno, svaki četvrti ročnik, op. a.) mora biti osmišljen i mora osobama koje ga izaberu omogućiti stjecanje određenih znanja koja su društveno korisna. Također, osobe koje bi odslužile civilni vojni rok kasnije bi morale biti u nekoj vrsti pričuve, jednako kao i osobe koje završe obvezni vojni rok. Ako to ne napravimo, stvorit ćemo nejednakost među građanima, pri čemu će neki služiti vojni rok i kasnije biti aktivni u pričuvi, dok će drugi to izbjeći ili odrađivati formalno. Osobe koje upišu fakultete ili studiraju morale bi se pozivati na način i u terminima koji neće ometati njihove fakultetske obveze. A za zaposlene osobe mora se pronaći model služenja obveznog vojnog roka tako da im to ne ugrožava posao, odnosno profesionalne karijere.”
Dok, recimo, ministar obrane tvrdi da je riješeno financiranje odmrznutoga vojnog roka, predsjednik RH tvrdi da nije. Zato Milanović u pismu Plenkoviću upozorava da je “uvođenje obveznog vojnog roka najsloženije pitanje u području obrane i s tako ozbiljnim pitanjima koja se tiču obrambene sposobnosti naše zemlje i života naših građana ne smije se postupati neozbiljno i neodgovorno, na način da se medijski objavljuje uvođenje vojnog roka, pa opet medijski objavljuje njegova odgoda. OSRH su krenule u pripremu za uvođenje vojnog roka od siječnja 2025, a za pripreme se koriste financijska sredstva iz programa obuke i logističke potpore profesionalnog sastava, kako je to tražio ministar obrane. U projekcijama proračuna za 2025. godinu nisu predviđena financijska sredstva za naknade ročnim vojnicima i druge troškove njihove obuke. Troškovi za obvezni vojni rok moraju se pozicionirati transparentno na zasebnim stavkama Financijskog plana MORH-a, a ne na stavkama obuke i logističke potpore profesionalnog sastava. Obuka i opremanje profesionalnih borbenih postrojbi OSRH-a najveći su prioritet.” Netom po povratku iz SAD-a – gdje je u UN-u, a bez ikakva međunarodna odjeka, bio trbuhozborio (pro)američka i (pro)izraelska stajališta o ratovima u Ukrajini i na Bliskom istoku – premijer Plenković odbio je Milanovićev poziv za održavanjem sjednice Vijeća za obranu i, kao što su dan-dva prije objavili MORH i HDZ na FB-u, prostački, osobito neprimjereno iole politički zrelom premijeru, “popljuvao” predsjednika RH.
“Uopće ne znam odakle ta tema o odgodi obaveznoga vojnog roka”, tvrdi premijer Plenković. “Zlokobni kršitelj Ustava reagira na neke medijske članke, za koje ne vidim utemeljenja. Nema nikakve potrebe za žurnom sjednicom Vijeća za obranu, MORH i Glavni stožer OSRH rade na prijedlogu, koordiniraju ga i s MUP-om zbog segmenta civilne zaštite i drugih aktivnosti i kada sve to bude spremno, taj će mu se prijedlog poslati da ga razmotri. Kada vlada bude spremna, ići će u zakonski prijedlog, koji će Sabor usvojiti. Ideja je da sve to bude u funkciji do početka iduće godine. Dok sam bio u Americi, zlokobni je kršitelj Ustava iskoristio prigodu u jednom intervjuu (Hrvoju Krešiću u središnjem Dnevniku Nove TV, op. a.) i ponovno projicirao na mene sve što on jeste. Dakle osoba koja je promašila mandat koji je dobila od birača prije skoro pet godina, s bilancom rezultata ravnom nuli, nije dala nikakav doprinos ni gospodarstvu, ni socijalnoj situaciji, ni razvoju Hrvatske, niti međunarodnoj politici RH. Dapače, imali smo štetu na međunarodnoj razini zbog Milanovićevih proruskih stajališta. A kad je riječ o hrvatskoj vojsci, sve što je dobro za HV, napravila je moja vlada.”
Anušićevo je ministarstvo priopćenjem pod odmah, reagirajući na svaku točku iz predsjednikova pisma/poziva premijeru za hitnim sazivom Vijeća za obranu, ustvrdilo kako su Milanovićeve tvrdnje glede&unatoč vojnog roka neosnovane i neistinite, jer je posredstvom ljudi iz svog Ureda bio upoznat s detaljima modela temeljnog vojnog osposobljavanja ročnika, koji su izradile Oružane snage. MORH tvrdi i to da se “temeljno vojno osposobljavanje ne odgađa”, nego da će “do siječnja iduće godine biti usvojena zakonska podloga i onda će krenuti proces provođenja” vojnog roka. Nije šija, nego vrat? Više se ne spominje 1. siječanj 2025, je li, za ulazak ročnika u vojarne, nego tek zakonska podloga, niti se spominje rok kada će početi novačenje, odnosno kada će unovačeni pod pušku. I to nije odgoda, Milanović nema pravo?
MORH-ovo priopćenje valjda ne bi imalo štih promidžbene “uvjerljivosti” previdom glavne teme – tim gore po činjenice?! – da nema klasičnu već samohvalnu dimenziju tipa “ministar obrane Anušić i Vlada premijera Plenkovića”. À propos, pita predsjednička kandidatkinja Marija Selak-Raspudić: “Što bi se dogodilo Hrvatskoj da sutra bude napadnuta, da izbije rat, a linija zapovijedanja vojskom je posvađana?”. Rusvaj do neba.
Trumpov ultimatum, ne hrvatska svijest
HDZ Plenkovićeve “zasluge” kojima se hvali svode se na 30% više plaća u vojsci, tsunami dragovoljaca, isporuku prvih dvaju iz flote od 12 polovnih Rafalea, Black Hawkove, Bradleye, “uskoro HIMARS-e”, neke bespilotne letjelice, tenkove zapadne proizvodnje (što je s domaćima iz Đure Đakovića?!) i 122% debljim od 2016. godine (kada je Plenković došao na čelo HDZ-a) vojnim proračunom. Ne spominje se, je li, Trumpova/NATO-ova ucjena o najmanje dva posto BDP-a za tzv. obranu – bez obzira na padajući životni standard žitelja kojima se odbija od usta za oružje “zapadne proizvodnje” – što, je li, Bijedna Naša još nije postigla. No iz MORH-ova samohvalospjevnog lûka nije zaboravljeno ispaliti otrovnu strelicu prema glavnom stanaru bivše Titove vile Zagorje na Pantovčaku, predsjedniku RH, “koji je ostao upamćen kao premijer čija je Vlada nanijela najviše štete hrvatskoj vojsci i najviše rezala prava hrvatskim vojnicima”. Na HDZ-ovoj je pak službenoj FB stranici prijedlog za sazivanje sjednice Vijeća za obranu popraćen pravom dijarejom uvreda predsjedniku RH, što graniči ne samo s elementarnim kućnim odgojem nego i sa zdravim razumom i nekoga tko se uopće ne bavi politikom: “Bez njegovih laži i podvala nije moglo ni za vikend. Javio se Vrhovni šarlatan i sitni zavidnik, lik koji je kao SDP-ov premijer uništavao pobjedničke Oružane snage Republike Hrvatske (HV), a vojnicima rezao prava.” Sudeći po navlas istoj formulaciji u MORH-ovu priopćenju i na HDZ-ovoj FB stranici o Milanovićevu “štetočinskom rezanju vojnih prava” za svoga premijerskog mandata do 2015. godine, mora da je ista “pamet” smislila taj prostački primitivizam zalutaloga u civilizirano društvo i ista ruka dala objaviti urbi et orbi o kakvim se ljudima i kakvoj stranci zapravo radi. Govore o “štetočini” i “kršitelju Ustava”, a HDZ i Plenković cinkare, vrijeđaju i opanjkavaju reprezentativnu instituciju vlastite države. Sic transit.
Nikakva, je li, aktualna predsjednička kampanja – u koju HDZ ulazi s autsajderom, tzv. treećepozivcem Draganom Primorcem, koji nema šanse pobijediti Milanovića, rejtinški već pet godina najpopularnijeg političara u zemlji, poimence izabranog na Pantovčak – ne može opravdati činjenicu da netko smije, mora ili treba zlorabiti obrambenu sposobnost zemlje za neke osobne ili stranačke interese. Premijer i predsjednik RH ustavno su obavezni razgovarati o svemu što im uvjetuje najviši zakon u državi, podnosili se oni ili ne. Za to su izravno odgovorni ne samo svom narodu u cjelini već i svakom žitelju pojedinačno. U protivnom, onaj koji to ne želi, izbjegava ili sabotira, nema što tražiti na državnom sljemenu ni uredno svaki mjesec inkasirati onih cca 6000 eura osnovne plaće. Tzv. pakrački dekret je rješenje.
