Zakon o stranim agentima koji je donijela vlada bosanskohercegovačkog entiteta Republika srpska, a kojim svaki nezavisni, kritički medijski glas može da bude okarakterterisan kao agent stranog uticaja ili, popularnije rečeno, špijun je na snazi već neko vrijeme. Ovim se zakonom ne targetiraju samo mediji registrovani kao NVO, već i sve organizacije koje svoj novac dobijaju iz inostranstva (kakvih je u BiH sigurno 90%). Vlada RS-a, tačnije Milorad Dodik koristi se već oprobanim receptom i sličnim zakonom koji je već sprovela Putinova Rusija (zakon o agentima, zakon o LGBT propagandi). Milorad Dodik čak i ne krije svoje oduševljenje ruskim političkim i kulturnim modelom vladanja i javno ga zagovara.
Da ovaj zakon i njegovo zagovranje ima posljedica, vidjelo se po napadima na novinare i LGBT aktiviste u Banjaluci 2023. godine, nakon čega je grad bio oblijepljen homofobnim stikerima, od kojih su neki targetirali i samog gradonačelnika Banjaluke Draška Stanivuković. Slučajevi koji su dali vjetar u leđa ovoj represiji, jesu samoubistvo mladića Mladena Dulića, koji je se ubio nakon što je snimak njega kako traži posao na benzinskoj pumpi osvanuo na internetu. Iako je je riječ o klasičnom slučaju online zlostavljanja ili cyber bullyinga i nema veze sa slobodom govora i medijima, bio je iskorišten za najavu veće represije prema civilnom sektoru i medijima. Bitno je napomenuti da je oholost vladajućih u RS-u i donošenje ovakvih zakona samo kulminacija dugogodišnjih prijetnji i napada na civilno društvo u RS-u, na koje je međunarodna zajednica prilično mlako reagovala.
No ovdje nije kraj paradoksima i licemjerju vladajućih, dok redovno vrijeđa bosanske muslimane i govori o džihadističkoj prijetnji u BiH, Milorad Dodik nije gadljiv na novac Saudijske Arabije zemlje čija je oficijelna ideologija selefizam – vehabizam. Tako je najavljeno zaduživanje kod saudijskog razvojnog fonda po- ako je vjerovati vladi RS po izuzetno povoljnim uslovima. Dodik je tom prilikom izjavio da su mu vrijednosti Saudijske Arabije bliže nego one zapadne, koje propagiraju nemoral. Ovaj primjer, naprosto, pokazuje licemjerstvo režima samim tim da se privredni subjekti fondovi, investicije koje dolaze iz autokratskih zemalja, ne smatraju stranim agentima. Proglašavanje svake političke alternative špijunima na ovim prostorima nije novost i praktikovala se i u vrijeme Miloševića i Tuđmana tokom devedesetih, a danas je samo dobila nove forme prilagođene novim kontekstim, tako da se može govoriti o svojevrsnom kontinuiranom narativu koji je samo dobio novu formu.
Protiv pokušaja nametanja gotovo identičnog zakona protestovali su i građani Gruzije 2023, a koji je predložila proruska stranka na vlasti Gruzijski san, zakon je povučen iz procedure nakon masovnih protesta. U RS-u, s druge strane, bunt je ograničen na upravo taj isti targetirani NVO sektor i, nažalost, nema širu podršku javnosti, čak i građani koji zakon smatraju problematičnim, ne usuđuju se izraziti javno vlastito neslaganje. Još jedan paradoks jeste da vlast u RS-u vodi svojevrsni rat protiv zapada i nevladinih organizacija finansiranih s istog iako i sama većinski zavisi od grantova koje daje EU.
Kada bi bili krajnje cinični, mogli bismo reći da je sama RS jedan veliki strani plaćenik. Sve ovo ima za cilj da stvori, ili bar pokuša, jedan hibridni režim u manjem bh. Entitetu, koji bi bio neka krnja replika Putinove Rusije ili Erdoganove Turske, formalno demokratija pod vlašću jednog čovjeka. Ovi postupci imaju i širi geopolitički kontekst budući da se elita u RS-u uzda u jačanje antidemokratskih snaga u svijetu, koje bi mu dale dalji legitimitet u uništavanju makar formalne demokratije u RS-u. Iako formalno, na snazi ovaj zakon još uvijek nije značajnije otežao rad medija i nevladinog sektora u RS-u, ali to ne znači da stvari ne mogu i neće postati puno gore s protokom vremena i normalizacijom ovakvog stanja. Koje će biti krajnje konsekvence nametanja ovakvih zakona, teško je reći, no već je sada izvjesno da vode RS u potpunu ekonomsku i političku izolaciju, koju ista teško da će preživjeti na duge staze.
Tekst je nastao uz podršku regionalnog projekta SMART Balkan – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan kojeg implementira Centar za promociju civilnog društva (CPCD), Center for Research and Policy Making (CRPM) i Institute for Democracy and Mediation (IDM), a finansijski podržava Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost Udruženja „Centar za kritičko mišljenje“ i ne odražava nužno stavove Ministarstva vanjskih poslova Kraljevine Norveške ni SMART Balkan projektnog konzorcija.
