Meni je Miljenko Jergović neopisivo smiješan. Svejedno gledam li ga kako paradira po utrinskom placu, ili kako hoda centrom grada zureći u pod, ili kako se zaljubljeno beči Sanaderu na onoj legendarnoj fotografiji u Jutarnjem listu, meni je on smiješan.
Tako i sad.
Objašnjavajući novinarki jednog mostarskog dnevnog lista prašinu koja se posljednjih tjedana diže oko jedne jedine rečenice koju je Velimir Visković uputio na njegovu adresu, Jergović je kazao da je posrijedi hajka kojom ga se pokušava otjerati iz Hrvatske. I potom je dodao: “Ostajem u Hrvatskoj i baš me zanima kako me misle protjerati i ući u Europsku uniju, jer protjerivanje ljudi ne ide u istom paketu s ulaskom u Europsku uniju”.
Meni je to smiješno.
Na stranu ovdje to što galamu dižu samo Jergovićevi intimusi i zaštitnici, meni je smiješna ova njegova herojska poza. Opće je, naime, poznata Jergovićeva hrabrost. Ona je, takoreći, poslovična. To je isti onaj čovjek koji je ne dvoumeći se, čim mu se ukazala prigoda, zbrisao iz grada u kojem je rođen, ostavivši svoje sugrađane na milost i nemilost sljedbenicima Draže Mihajlovića, čije motive, kako sam kaže, posve razumije, na što se zapravo i referirao Visković u intervjuu koji je toliko potresao neustrašivog Jergovića. I kao što je nekad prkosio srpskim topovima i snajperima, tako će, veli, sad prkositi svojim progoniteljima u Hrvatskoj, tko god i kakvi god oni bili.
Meni je to, jebiga, smiješno.
Isto tako, smiješno mi je što čovjek koji je u proteklih petnaestak godina podijelio bezbroj niskih i prljavih udaraca, koji je ne mareći za činjenice bezobzirno gazio neistomišljenike sipajući na njih bujice vulgarnosti, i čiji novinski tekstovi tvore sasvim pristojnu enciklopediju beščašća, što sad taj čovjek odjednom počinje zapomagati zbog jedne jedine rečenice upućene na njegov račun.
Objašnjenje kako je to tipična reakcija nasilnika koji će se ne trepnuvši iživljavati nad slabijim, ali koji će početi cmoljiti čim mu netko uzvrati i odalami ga po zubima, to objašnjenje jest valjano, ali ne zadovoljava u potpunosti.
Zašto, dakle, Jergović zapomaže i kukumavči? Zašto zapomaže i kukumavči najmoćniji čovjek hrvatske književnosti i novinarstva, kako mu tepaju njegovi posilni, čovjek pred kojim drhte tajnice, lektorice i novinari redakcije u kojoj radi, i koji u dijelu starijih pisaca, pristojnih ljudi staroga kova, izaziva strah. Ne strahopoštovanje, još manje poštovanje, već strah.
A to mi već nije smiješno. Čovjek koji u drugima izaziva strah.
Dakako, ni na kraj pameti mi nije ovdje braniti Velimira Viskovića (zbog njega sam, uzgred rečeno, i sâm istupio iz HDP-a one godine kad je Jergović jednim svojim paskvilom uprljao tridesetak pisaca čiji su prijevodi na njemački jezik bili predstavljeni na lajpciškom sajmu knjiga, među kojima je bio i jedan od petorice koji danas štiti Jergovića od nejasno-je-koga-ili-čega). Visković se, koliko vidim, sasvim dobro nosi s Jergovićem, i ako ćemo pravo – mislim da su njih dvojica zaslužili jedan drugoga.
Gledam i slušam iz prikrajka i nekako ispada da je zapravo Jergoviću potrebna pomoć. Ali ne zato što se on ne umije braniti, ili zato što mu je uskraćen medijski prostor. Pomoć mu je potrebna kako bi se čitavoj toj stvari, čitavom tom cirkusu ni oko čega, čitavoj toj papazjaniji dao privid težine, kako bi se stvar napumpala do prvorazredne kulturne i društvene teme. Kako bi joj se dalo na važnosti. I zato je potrebno da drugi dižu dreku kako je Jergović ugrožen, kako ga Visković i grupa nepoznatih počinitelja žele otjerati iz Hrvatske.
To mi je isto smiješno.
I predstava se sad zahuktava. Najprije se javi Jergovićev književni mentor iz Sarajeva koji protestirajući istupi iz HDP-a, pa onda glavni urednik i kolumnist Jutarnjeg lista po službenoj dužnosti napišu nešto nebulozno s tim u vezi, pa se onda javi pet Jergovićevih prijatelja, ali ne onih iz žirija JL koji su mu lani dali nagradu, već drugih pet. Meni su dvojica odmah upala u oči. Obojica savršeno pristaju u ovu papazjaniju.
Vlaho Bogišić, čovjek kojeg su u dnevniku HRT-a točno titulirali kao Jergovićevog šogora, i Nenad Rizvanović, kojeg su u istom dnevniku pogrešno titulirali kao pisca. Formalno gledano, Rizvanović jest pisac, no njegova dva romana nemaju nikakve veze s literaturom. Oni su pretenciozno brbljanje netalentiranog momka koji nema što reći. S druge strane, o Bogišićevom opusu, kako literarnom tako i znanstvenom, priznajem ne znam ništa, ukoliko on uopće postoji. Pamtim ga kao sekretara Književne omladine Hrvatske, kao ukočenog partijskog cenzora iz osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, kao neinteligentnog momka kojeg je Partija gurala na partijske zadatke u Polet, Studentski list i Quorum. Isti nagon za opstankom, ista pravovjernost, i iste kvalifikacije osigurale su mu i današnje mjesto ravnatelja Leksikografskog zavoda, na koje ga je ubacio Jergovićev intimus Ivo Sanader.
Međutim, stvar ne staje s rečenom petoricom. Udicu najprije proguta televizija, pa portali, pa se jave i Jergovićevi bosanski kompanjoni koji, dok si rekao keks, od Hrvatske napraviše zemlju koja progoni Jergovića. A od progonitelja napraviše progonjenoga.
Ako to nije smiješno, onda ja ne znam što jest.
A upravo se to htjelo u Jergovićevom bunkeru. Ne prenijeti vijest, već je proizvesti. Malo tko će danas prenijeti neku relevantnu vijest iz književnosti. Ne sjećam se, naime, da sam igdje na naslovnim stranicama pročitao kako ugledni francuski “Galimard” objavljuje roman Daše Drndić, ili kako ugledna njemačka izdavačka kuća “Hanser” objavljuje roman Ivane Simić Bodrožić.
Ovako, kao udarnu vijest plasiraju nečiju nezasitnu glad za pažnjom i češkanjem. Tom navadom primata koji se, kad se alfa mužjak razgoropadi, uzmuvaju oko njega i počnu ga češkati kako bi ga umirili, što se, koliko čujem, često događa u redakciji JL-a kad se Jergović zbog nečeg razgoropadi. Zato ga i sad svi češkaju i napuhuju, i glavni urednik i kolumnist i i petorica prijatelja, kao da i ovako nije dovoljno napuhan i iščeškan. Kao da mu nisu dovoljne te puste nagrade, honorari, laude, laskanja, zvečkice i kojekakve druge džidže, kao da mu sve to nije dovoljno.
A izgleda da nije.
I to mi je baš smiješno.
I tu stižemo do stvarnog problema. A to je Jergovićeva biografija. Za nekoga tko se hoće nametnuti kao neupitni autoritet i arbitar (u Hrvatskoj, regiji i šire, kako se to danas lijepo kaže), tko neskriveno pretendira na Akademiju i na mjesto koje su nekad zauzimali velikani Andrić i Krleža, i kojeg njegovi mentori vide kao budućeg Nobelovca, Jergovićev CV je vrlo problematičan. Ima tu i manjka i viška. Jergović, na primjer, ne govori strane jezike, njegovo poznavanje opće kulture oskudno je, njegov uvid u stvarnost plitak i površan.
A od viška valja spomenuti sljedeće: u CV osobe koja želi biti “Andrić namjesto Andrića” slabo se uklapa najveći dio Jergovićeva novinarskog angažmana, od tekstova iz devedesetih iz kojih je virio uspaljeni hrvatski domoljub, preko kvaziintelektualnih kvazieseja o svemu i svačemu iz prošlog desetljeća, do njegova novinarskog vrhunca – udvorničkog intervjua s ocem hrvatske korupcije, tadašnjim premijerom Ivom Sanaderom. U čitavoj toj stvari Jergović neodoljivo podsjeća na Goscinny/Tabaryjevog Iznogouda, onog koji uporno hoće biti “kalif namjesto kalifa”. Obojica imaju nezajažljivu želju, samo im nedostaje sposobnosti.
I obojica su mi beskrajno smiješni.
I sad tu treba nešto nabrzaka poduzeti. A stvar je nezgodna. Rupe u obrazovanju, poznavanju jezika i uvidima u stvarnost ne mogu se tek tako zakrpati. Vlastitog CV-a se čovjek ne može otresti, barem dok ima živih svjedoka. Tu Jergovića svrbi gdje ga nitko ne može počeškati.
No zato je moguće izmisliti nečiju biografiju, kao što se izmišljaju afere i vijesti. Evo, recimo, u biografiju budućeg Andrića (ili Krleže) savršeno bi sjelo to da bude žrtva progona u vlastitoj zemlji. Tko ga progoni i zašto, nije važno, samo da se piše da je progonjen. To je odlična taktika, mnogo puta iskušana, vrlo efikasna. O tome bi ponešto mogao reći i Jergovićev nekadašnji izdavač i mentor, potpredsjednik HDP-a, koji već dvadeset godina u Njemačkoj prodaje pričice kako je ugrožen i progonjen u Hrvatskoj, i koji je i na račun tih pričica stekao mnogo simpatija gore i dobio dvije njemačke nagrade za nešto. Ne bi me uopće čudilo da sljedeći dobitnik jedne od tih nagrada bude upravo Jergović, i da je cijela ova frka dignuta upravo zbog toga. Znam takve ljude, nema toga što ne bi učinili da zatrpaju golemu prazninu koja u njima zjapi.
I pada mi na pamet što bi sve Jergović dao da mu s tim u vezi na vrata zakuca policija, kao što je svojedobno slovenska policija zakucala Goranu Vojnoviću zbog romana “Čefuri raus!”. Kakva bi se samo kamata mogla iz toga izvući.
No, kvaka je u tome što Jergović uopće nije opasan po ovu trulu, korumpiranu vlast, u njegovim prozama, novinarskim tekstovima i uopće javnom djelovanju na žalost nema ni trunka subverzivnosti koji bi mogao isprovocirati Karamarka i njegove pretorijance. Štoviše, Jergović je bio simpatizer Sanaderova režima, njegov malj za opoziciju. A to baš i ne paše u CV budućeg ne-znam-ni-ja-kaj.
Konačno, Jergovićev je osnovni problem u tome što je on u kroničnom nesporazumu sa stvarnošću, što se ne bi nikoga posebno ticalo da je on neki benigni čudak, a ne čovjek koji, kako je to lakonski dijagnosticirao Rade Jarak, već godinama terorizira kompletnu hrvatsku kulturnu scenu. Jergović, naime, živi u dalekoj prošlosti, u kojoj su bili mogući golemi hrastovi poput Andrića, Krleže, Malrauxa, Grassa, u kojoj su veliki pisci bili veleposlanici, ministri kulture, konzuli.
Svijet se, međutim, iz korijena promijenio, pisci su izgubili ulogu u društvu koju se nekad imali. Danas je svijet raspršen, ne postoji više neka središnja figura, neprikosnoveni autoritet oko kojeg se sve vrti, ni u kulturi, niti u znanosti, niti u politici, nigdje. Svatko od nas je središte svemira, o čemu govore stari filozofi i suvremneni fizičari i matematičari. Danas uglavnom loši, netalentirani pisci petljaju s politikom. A graditi u današnjem svijetu vlastiti autoritet na medijima i politici može samo promašen pisac koji nema pojma tko je, što je i gdje se nalazi.
Pisac je prirodni neprijatelj politike i političara. S političarima može razgovarati samo onako kako je Vili Matula ljetos na raskrižju Gundulićeve i Masarykove razgovarao s esdepeovskim gradskim perjanicama.
Kad ugleda političara, pisca mora obuzeti bijes. Ili gađenje.
Jergovića pri pogledu na političara obuzima blaženstvo. Zato još uvijek čuvam onu fotografiju iz Jutarnjeg lista.
I zato mi je Jergović neizmjerno smiješan.
mvinfo.hr
