Saopćenje Komisije Hrvatske biskupske konferencije “Iustitia et pax”, u kojem se “poziva sve katolike u Hrvatskoj na post i molitvu za pravednu presudu hrvatskim generalima u Haagu i to u petke 1., 8., i 15. travnja”, ilustrira jedan zanimljiv komunikacijski fenomen i predstavlja lijep primjer korištenja šifriranog jezika. Postoji u tom apelu dio – po svemu ključan za njegovo značenje – koji se naprosto podrazumijeva, a nije ga ni prilično ni potrebno javno deklarirati, niti njegovom jasnom artikulacijom narušavati već dosegnutu razinu društvenoga dosluha. Kada se, naime, priziva “pravedna presuda”, i to u tolikoj mjeri da se za nju nastoji odobrovoljiti Više biće, svi znaju da ona treba biti isključivo oslobađajuća.
Formalno gledano, “pravedna presuda” trojici generala u Haagu mogla bi biti i ona osuđujuća, no nema tog katoličkog vjernika koji bi na osnovu izjave Komisije – koliko god ona zvučala “neutralno”, kršćanski odmjereno i pravnički korektno – mogao pomisliti išta slično. Jezik što ga koristi “Iustitia et pax” ima dvostruki diskurs, njegova tajna pravila svima su poznata i – makar spadaju u domenu strogo povjerljivog – konzumenti ni trena nisu prepušteni nagađanjima ili dvojbama.
Moguće je, doduše, da postoji i takav aktivni katolik koji će postiti i moliti za “pravednu presudu” nadajući se da će svaki od hrvatskih generala biti kažnjen višegodišnjom robijom, no takav zna da su njegove molitve suprotne naputcima crkvenog komesarijata, iako doslovno čitanje teksta apela na to ne upućuje. Štoviše, katolik će nakon preporuke upućene s vrha biti do te mjere uvjeren u “protukatoličku” narav svojih iščekivanja, da ih, ako nema pretjeranih mazohističkih poriva, u Hrvatskoj ni za živu glavu neće javno iznositi.
Pravilno dešifriranje poruke “Iustitie et pax” ne ostavlja dileme oko toga za što hrvatski vjernici imaju postiti i moliti: za takvu “pravednu presudu” koja će biti oslobađajuća čak i po cijenu da je nepravedna! Njezina “pravednost” tek je jezična krinka za posve drugi sadržaj, a sama po sebi nebitna koliko i ambalaža što će biti odbačena kada za to dođe vrijeme. Saopćenje kaptolske Komisije, uz precizno usađenu dvomisao, ima to svojstvo da poručuje nešto drugo od onoga što govori, a da pritom svim zainteresiranima bude savršeno razumljivo.
To što će se poželjna presuda iz Haaga javno ipak nazivati “pravednom”, a ne “oslobađajućom”, posljedica je komunikacijskog cinizma koji se formira u uvjetima prešućenog društvenog dosluha, pa s jedne strane korisnike oslobađa nelagode, jer sami sebe proglašavaju pravednicima, a s druge uspostavlja takvu ideološku prilagodbu kolektivnog morala gdje će pravednost biti izjednačena s tolerancijom prema ratnima zločinima ako su ovi počinjeni s “naše” strane.
Historija poznaje i drastičnije primjere korištenja sličnih jezičnih pravila. Nacisti su, primjerice, smislili cijeli niz termina za akcije odstranjivanja i fizičkog uništenja Židova, od “izvršnih mjera”, preko “specijalnog tretmana”, pa do “konačnog rješenja”, ali nikad to nisu nazivali “masovnim ubijanjem” ili “genocidom”. Na taj su način uspijevali biti brutalno jasni i u isto vrijeme prikriti stvarnost obmanama ili eufemizmima, jer je bilo neusporedivo komotnije baviti se “rješavanjem” nego “ubijanjem”. Pritom, organizirano laganje nije isto što i samoobmanjivanje: jezik s dvostrukim diskursom ne sprječava ljude da znaju što čine, naprotiv, nego im omogućuje da svoje postupke ne dovode u vezu s “normalnim” znanjem o tome što je, na primjer, ratni zločin.
“Pravedna presuda” za hrvatske generale, tako, može biti samo oslobađajuća, jer hrvatski generali u oslobodilačkom ratu nisu ni mogli počiniti ratne zločine, niti bi za njih trebali snositi ikakvu odgovornost. Zabavno je u tom smislu što se čak i naziv stožernoga idejnog tijela Katoličke crkve – “Iustitia et pax” – ukazuje kao zgodan dodatak istome šifriranom javnom općenju: “Pravda i mir”, može li išta efikasnije poslužiti za prikrivanje svekolikih ratnih nepravdi?
Uglavnom, gotovo svi u Hrvatskoj orni su za post i molitvu. Brojne novinske ankete, provedene među političarima i viđenijim javnim intelektualcima, potvrđuju da će crkveni naputak, barem na deklarativnoj razini, biti poštovan od ogromne većine, i to bez obzira na stranačku pripadnost ili ideološku orijentaciju. K tome, veteranske organizacije desnoga profila pripremaju “svehrvatski javni doček haških presuda”, pa će se strašni pravorijek čekati pod velikim ekranom na Trgu bana Jelačića, uz pivo, zastave i pjenu na ustima, dok su za sutradan najavljene masovne demonstracije ako presuda ne bude “pravedna”. Tri dana prije toga, sama “Iustitia et pax” izaći će sa “službenim mišljenjem” o Haškom sudu, kako se pripadnici pastve ne bi zamarali osobnim sudovima. Famozni 15. travnja već je proglašen danom visokog rizika, kada bi Hrvatsku mogla protresti detonacija emocionalne bombe goleme snage, a na punjenju paklene naprave eksplozivnim sastojcima radi se složno i udarnički, bez opstrukcija ili značajnijih glasova otpora.
“Pravedna presuda” čeka se uz blaženo kruljenje želudaca, s krunicama među prstima. Predsjednica Vlade zarekla se da će postiti & moliti mnogo češće nego petkom. I Andrija Hebrang iz HDZ-a će postiti & moliti koliko god mu to organizam dopušta. Ingrid Antičević Marinović iz SDP-a također će postiti & moliti svim svojim kršćanskim bićem. Dinko Burić iz profašističkog HDSSB-a neće žaliti oderanih koljena i odbačenih bifteka “da naši heroji budu oslobođeni”… Čak je i priručni teoretičar uličnih demonstracija protiv vlasti, Srećko Horvat, makar deklarirani ateist, preko televizijskog ekrana vjernički poručio kako se “nada da će general Gotovina biti oslobođen”, s tim da je prethodno guvernera Narodne banke nazvao zločincem. Zašto se on tome nada i čemu ta nada zapravo služi, beskompromisni teoretik gledateljima nije pojasnio.
Domovinski rat, avaj, znatno je manje krhak tabu od neoliberalnog kapitalizma. Čeprkanje po njegovim svetinjama i mitskim mjestima, ili tek glasnije iskazivanje sumnje, znade biti dosta nepopularno, a ponekad izazvati posljedice od kojih se ledi krv u žilama. Domovinskim ratom, kao što je jedan benigni kroničar primijetio prije mnogo godina, izvojevana je ona vrsta slobode u kojoj se o Domovinskom ratu ne smije slobodno govoriti.
Zato su u masovnom molitvenom zanosu, teatralnom, bučnom i skoro jednodušnom, u javnome optjecaju sve neuralgične koordinate – i “dignitet Domovinskog rata”, i “dostojanstvo hrvatskih branitelja”, i žrtvovanja optuženih generala, i međunarodne ucjene Hrvatske, i neprijateljski nagon Haškog suda, i povijesna važnost “Oluje”, i temelji hrvatske države, i zaštita nacionalnih interesa, i kršćanska čežnja za “pravednošću”… – ali jedan detalj upadljivo izostaje: riječ je o više stotina ubijenih civila, nekoliko desetaka tisuća spaljenih kuća i blizu dvjesto tisuća prognanih ljudi.
Za šest stotina sedamdeset i sedam mučki likvidiranih staraca, i skoro dvjesto njih koji se smatraju “nestalima”, nije predviđeno mjesto u molitvama, oni nisu uključeni u opsežne medijske spekulacije i analize, iako se – začudo – spominju u optužnicama protiv generala Gotovine, Čermaka i Markača, mnogi i poimenično. Očigledno je da propisani korizmeni ugođaj ne može biti narušen nepobitnim faktom da hrvatska pravna država praktički ni za jedno od šest stotina sedamdeset i sedam slučajeva okrutnih ubojstava nije otkrila i kaznila krivce, niti je iskazala i najmanju volju da to učini. Činjenica da se ratni zločin – i to masovnih razmjera – doista dogodio, ne izaziva u hrvatskoj javnosti ama baš nikakvu pozornost a kamoli potrebu za samorefleksijom. S više jezičnih inovacija kodiran je taj moralni sunovrat; jedna od uspješnijih glasi “Dan domovinske zahvalnosti”.
Problem nije sadržan u tome što se ovdje kolektivno vjeruje kako generali Gotovina, Čermak ili Markač nisu krivi za zločine počinjene za vrijeme i nakon “Oluje”; zbiljska nevolja je što masovno uvjerenje slijedi zamisao prema kojoj za te zločine nitko nije kriv – dakle zamisao koju je, svojim energičnim nedjelovanjem, “argumentirala” i hrvatska pravna država – i što ta strateška indolencija zatire i zadnje tragove osjećaja nelagode. “Pravedna presuda”, zazvana s mjesta odakle se skrbi o duhovnom zdravlju nacije, tek je lozinka za usvojeni nivo bešćutnosti.
Kakva god prisila bila u igri, riječ je o skupno ovjerenom zavjetu, o široko uspostavljenom socijalnom dosluhu koji čini da se jezik s dvostrukim diskursom razumije bez problema. Izuzev što će proizvoditi nadražujuće efekte, presude Haškog suda utoliko ne mogu imati nikakav društveni učinak, a pogotovo ne utjecaj na tzv. stanje svijesti, pošto je ta “nametnuta pravosudna tvorevina” unaprijed – preventivno – proglašena izvorom nepravde. Crkveni poziv na post i molitvu za “pravednu presudu” nije ništa drugo nego izraz programskog nepovjerenja u institut međunarodne pravde.
Ukoliko, međutim, kolektivna molitva ne poluči rezultate, hoće li se hrvatski katolici umjeti suočiti s činjenicom da ni Bog nije na njihovoj strani? Ili će mu, zbog budućih aranžmana, uvažiti olakotne okolnosti? Ili bi, umjesto oslanjanja na pomoć s nebesa, bilo mudrije poraditi na individualnoj sposobnosti razlikovanja dobra od zla?
Nasuprot tome, inicijativa crkvenih ideologa na snaženju konsenzualnog raspoloženja dočekana je s izuzetnom revnošću. Politička klasa predano posti i moli, intelektualna elita također, božja čeljad zbija se u misnoj atmosferi, mediji opslužuju dramu iščekivanja, televizija pumpa patriotske refrene, branitelji škrguću zubima, desničari montiraju razglas na trgu, popovi grme o nacionalnom dostojanstvu, domaćice nariču nad patništvom nevinih, vlast priprema nove koračnice, povjesničari glancaju nedavnu prošlost, kolumnisti otkrivaju međunarodne urote, pučkoškolci pljuju po Haškom sudu, ubijene nitko ne spominje, likvidirani uopće ne postoje, smaknutih nikada nije ni bilo, šest stotina sedamdeset i sedam leševa tako je temeljito uklonjeno iz prostora javnog komuniciranja da više nitko i ne pomišlja kako bi “pravedna presuda” mogla imati ikakve veze s njima… Kako imenovati taj silni društveni napor, a izbjeći uobičajene jezične kamuflaže? Hoće li biti neumjesno ako spomenemo udruženi zločinački pothvat?
