Kad mi je uz novogodišnje praznike Zdravko Ivanišević rekao: „Tamo u drugoj polovini februara osamdeset i deveti put (89) stižem u Mostar i na promociju tvoje knjige ‘Dobri ljudi u poganom vaktu’, pa da sačekamo moj jubilarni dolazak i progovorim o sebi i Mostaru“, priznajem, nisam odmah razumio. Kako već deceniju i po čeprkam po dobrim ljudskim dušama, bilo da su kao stećak vezane za Mostar ili oni što bi iz dalekog Islanda i Amerike, prvi ili, eventualno, drugi put došli da obiđu grobove najmilijih, prisjete se svoje prve „korzo ljubavi“ ili upoznaju djecu i unuke sa zavičajem i rodbinom, shvatio sam da je ovo Zdravku skoro pa stoti put kako se nadahne Mostarom i Hercegovinom i onda napunjenih baterija vrati u Švedsku. „Jednostavno, tamo mi je bolje, a u Mostaru puno ljepše“, priča Zdravko.
Jugu i Mostaru kao magnetom vuče ga njegova Buna, gdje je otpočeo svoj turistički i životni put, kraj onog velikog drvenog kola na Buni, pa nastavio u hotelu „Neretva“ u novotvorenoj „Ruži“, u Domu penzionera ili hotelu „Eri“, u Švedskoj još punih 20 godina i hotelu „Scandic“. Podijelio je Zdravko svojih četrdeset radnog vijeka na ravne časti, one u Švedskoj i Mostaru. U Mostaru je uživao da upoznaje turiste kako da zavole sunčani jug od Blagaja do Starog, da ih kroz Hercegovinu opije blatinom vina i ljubavi, da im pokaže Partizanski, da u kasnoj jeseni iz Mostara ponesu glavaš šipak kojim će liječiti zahrđale krvne sudove, a suhom smokvom dočekati sjevernjačke novogodišnje goste. U Švedskoj, opet, imao je priliku da se upozna i druži s Ronaldom i najvećim imenima i poznatim ličnostima iz svijeta kulture, sporta i politike. No susreti, skromnost i druženje sa svjetski poznatim violinistom Andrejem Ruiem ostaće mu kao najveći dojam velikih, a jednostavnih ljudi. Izdvaja Zdravko ono najzanimljivije što se dogodilo 2006. godine. “Malmö je bilo domaćin rukometnog kupa osam najboljih svjetskih reprezentacija – sem Tunisa, svih ostalih Evropskih zemalja. U restoranu organizujem duge stolove, sve jedan pored drugog. ‘Posložio’ tako Hrvatsku, pa Srbiju, Švedsku i ostale. Dolazi direktor i zabrinuto pita zašto sam Srbiju i Hrvatsku postavio jednu blizu druge. Na moje pitanje u čemu je problem, on će zabrinuto: ‘Pa oni su ratovali i da ne bude problema u hotelu’. Ja, malo i povišenim glasom: ‘Pa, direktore, ovo su sportisti, a ne ratnici i naši političari’. U tom trenutku ulaze Lino Červar i Slavko Goluža. Osmijeh i pozdrav na našem jeziku. Poslije njih selektor Srbije, Milosavljević. Uz pozdrav i čvrst zagrljaj s Linom. Onda igrači, još srdačnije. Raširile se zjenice mog direktora i ne vjeruje šta se to događa. A kad se sve završilo, pitam sam sebe – ‘Da smo ovakvi i na Balkanu, ne bi nam trebala ni Švedska, ni Norveška, ni…, a ja bih bio tamo gdje i pripadam’.”
I svaki put kad mu se Mostar osmijehne s vrha Žovnice ili kad iz tunela u Salakovcu udahne mostarsku havu, prisjeti se Ive Andrića i njegove “svjetlosti što sija nad ovim povlaštenim gradom i što s njom u čovjeka ulazi ljubav za život, hrabrost i vedrina, smisao za mjeru i stvaralački rad. Po njoj je Neretva naša najsvjetlija rijeka, po njoj i sam goli krš okolnih brda ima neku stihijsku veličinu. Po toj svjetlosti najbolje se sjećam Mostara.” To svoje sjećanje redovito, i kao malo ko drugi, obnavlja Ivanišević. “Moj je Mostar kao i moja sataraš porodica sastavljena od najboljeg zavičajnog, sve začinjeno ljubavi od Rondoa do beskraja, od drugara koje samo po nadimku znam, nikad ih po nacionalnosti i vjeri nisam prepoznavao, već kako su igrali lopte ili navijali za Velež. Oni su i danas moje društvo u Bristolu ili ih, nažalost, posjetim na zajedničkom groblju u Sutini. Zato je hiljadu i jedan razlog da sam osamdeset i deveti put u Mostaru. Neću ga s interneta i društvenih mreža. Moram ga dušom udahnuti. Nadam se da će ovi iz gradske uprave konačno ispuniti obećanja, pa ću da sletim i na mostarski aerodrom, što mi je od djedovine samo kvarat pješke.”
U Švedskoj se odmah uključio u humanitarne organizacije i klub „Neretva“ da pomogne BiH i njene napaćene stanovnike. Ne voli Zdravko pričati o pomoći i donacijama za humanitarnu mostarsku narodnu kuhinju, za Crveni krst ili komšije. „Ne, ništa ja nisam poklonio ni donirao, samo sam, koliko sam mogao, vraćao za moj Mostar i sugrađane u potrebi“, ističe Zdravko. Zna najbolje autor ovog teksta i mnogi drugi koliko je srcem činio za one koji nemaju ili koliko je samo puta u Sutini iskazao svoje poštovanje prema onima koji su obilježili Mostar, a danas ih nema ko ni obići jer su im najbliži raštrkani i razbucani diljem planete, a oni su, opet, zajedno na nekom boljem svijetu. Ne treba nam bućkuriš da shvatimo koliko je malo potrebno da nekog učinimo sretnim, davno je to Zdravko razumio.
Rijetko sretnete, danas pogotovo, ljude koji se drže svojih ljudskih principa i životnih dobrih pravila. Kad namignete oko sebe, zažmurite, a pomenu vam imena ljudi s kojima ste radili, išli u školu ili u dječijem vrtiću odrastali, znaćete odmah ko se gdje i kako svrstao. Rat na ovim prostorima najbolje je pokazao tu dvoličnost ljudi. Pucali su brakovi, mijenjali se politički dresovi, prelazilo iz u… Zdravko se jedanput svrstao i u porodici i koloni ljudi što im je ljudskost, dobrota i antifašizam najbitnija odrednica. Zato je 2023. godine dobitnik najvećeg 14-februarskog priznanja, dodijeljenog povodom Dana oslobođenja Mostara, pa za njega Sejo Đulić, predsjednik UABNORA BiH, ističe: „Davno sam od jednog prekaljenog mostarskog revolucionara, nadimkom „Plavi“, čuo sjajno tumačenje za bolje razumijevanje hercegovačkog, posebno mostarskog, čovjeka. On, „Plavi“, tada meni omladincu koji priprema svečanu akademiju u povodu godišnjice 29. Hercegovačke udarne divizije, kaže: „Slušaj, mali, ovdje ti je sve jednostavno, kod nas nema sivih zona, nema ništa između, ili jesi ili nisi. Ukratko, ako je neko otišao u četnike, okrvavio je ruke, ili u ustaše isto tako, a ovi što su otišli u partizane, to su ti proleteri. Ako to razumiješ, sve ćeš odnose u ovoj mostarskoj vali razumjeti.” To mi je tumačenje uistinu značajno pomoglo u razumijevanju mnogih odnosa u gradu, ali i prema gradu.
Brojni se gradovi vole, ali je ljubav Mostara i njegovih stanovnika strast, tolika strast da je ni najbolja literarna pera ne mogu dokraja opisati, a jedan poratni grafit anonimnog zaljubljenika u Mostar rekao je s par riječi sve. Na zidu oronule fasade osvanuo je tekst: „Volim Mostar makar vaki.“ Zašto zapisujem ova sjećanja, kad mi je namjera da napišem par rečenica o starom prijatelju, Zdravku Ivaniševiću, koji se, ne svojom voljom, u minulim nevremenima devedesetih našao u Švedskoj? Zato što Zdravko po svom opredjeljenju i časnom životu jeste jedan od onih proletera o kojima mi je „Plavi“ govorio. Zato što je Zdravko volio Mostar cijelim svojim bićem i onda kada su ga sile mraka željele napraviti drugačijim i kada se činilo da to nije pametno. Zato što on jeste fizički izvan Mostara, ali Mostar koji nosi u sebi garant je da će Mostara biti i da ga ima. Zato što Zdravko i danas u Mostaru provodi više aktivnog vremena od mnogih čija adresa i danas jeste neka ulica u Mostaru. Zato što on svojom strašću prema svemu mostarskom plijeni i isijava ljubav, prijateljstvo i pažnju. Sve je to moguće jer Zdravko je čovjek otvorena srca koji pamti pozitivne vrijednosti prošlosti istovremeno pričajući o potencijalima Mostara za još bolju budućnost. Ukratko, zbog ovih osobina, ali i brojnih drugih, UABNOR Mostar nagradio ga je Plaketom „14. februar“. A ove je plakete oduvijek mogao dobiti samo dobar čovjek, a Zdravko je uistinu ČOVJEK, kaže Sejo.
Zdravko Ivanišević posvećen je porodici, trogodišnjoj unuci posebno. Naučili su je da govori i našim i švedskim. Kad su u kući, govori maternjim, u igraonici se brzo prebaci na domicilni. Skoro je djeda natjerala da navuče klizaljke, bez obzira na to što ga krsta bole i ne zna da su u Mostaru od 365 samo tri snježna dana, a klizaljke za Mostarce pravi lomivrat.
Zdravka ćete sresti s biciklom i na Aveniji i u Feićevoj, pozvaće vas da saberete prvomajske ortiješke trešnje, pa nikad ne možete dokučiti je li pošao ili došao. Juri kroz život, voli sve ljude, nagledao se Evrope… Uskoro će i ona povlaštena, stota po redu, avionska mostarska karta.
U trenucima nadahnuća Zdravko se često lati pera, pa napisa:
“Život nisu dani koji su prošli, već oni kojih se sjećaš!”
