Prosvjednici štite ženu koja maše zastavom EU-a usred sukoba s policijom – Foto: screenshot CNN
Žene koje potpaljuju iskru novog duha revolucije i, muškarci koji kleče na trgovima brojnih evropskih gradova.
Piše: Fuad Đidić
Duh revolucije je još živ. Njenu snagu jučer smo osjetili u Gruziji. Vidjeli smo jednu fascinantnu ženu koja drži i neustrašivo maše zastavom EU dok, vodeni topovi, punom silinom, udaraju po njenom krhkom tijelu. Ona stoji ispred desetina hiljada onih koji protestuju, na ovim, do sada najvećim demonstracijama u proteklih 30 godina od kada je Gruzija stekla nezavisnost
Taj neustrašivi čin izražava emociju i duh miliona koji su te noći izašli na ulice svih gradova Gruzije.
No, ovaj čin govori i za milione drugih ljudi, za milione onih, iz brojnih gradova i zemalja, koji su ugrožene prijetnjama ruskog uticaja i agresije. Ova zastava, čvrsti stisak ruke na jarbolu, bio je sav govor ove žene kojim su razbuktane nade u pobjedu slobode od ruske, ali, i, bilo koje druge tiranije.
Gruzijci su jučer poslali jednu jasnu i veliku poruku: “Mi smo taj teror već iskusili i, ne želimo više živjeti pod ruskom čizmom…Mi ne želimo da nas vraćate u taj svijet ruskog mraka i porobljavanja”.
Ali, iste prizore neustrašive hrabrosti, vidjeli smo nedavno u Iranu. Vidjeli smo također, brojne slike kojima je iranska žena, do tada potpuno nepoznata, zadivila svijet.
Foto: Screenshot youtube
Na mene je poseban utisak ostavila slika jedne mlade žene koja tokom revolucije, pleše obasjana svjetlom plamena. Bio je to momenat kulminacije protesta izazvanih ubojstvom mlade Mashe Amini koja se hrabro suprotstavila policiji. I ova mlada žena koja pleše, uz podršku hiljada demonstranata, baca svoju maramu u vatru. Historijski nenadmašan, simbolički momenat. To je bio trenutak njenog oslobođenja i, trenutak njene preobrazbe, dolazak do pune samosvijesti. Rekao bih, čin rijetko viđen u revolucijama – žudnja za slobodom koja oblikuje i inspiriše njen ples, koja zapravo, pokazuje superiornu nadmoć spiritualnog nad gvozdenom pesnicom jednog režima.
Divan i veličanstven simbolički govor u osvajanju slobode čovjeka.
Ove dvije žene, iz Irana i, Gruzije, postale su neponovljivi simboli ovog vremena.
Duh pobune se probija ispod tvrdokornih naslaga režima. One su postale simboli izraza miliona koji žude za slobodom. Izraz miliona onih koji biraju samosvijest slobode u odnosu na strogo kontrolisanu i diktiranu svijest života u laži.
Treba međutim, istaknuti da se ova pobuna, da se ova silna erupcija energije desila zapravo, u zemljama izvan europskog povijesnog kruga. U zemljama koje nisu dio stare europske civilizacije.
To je bitna novina. Iran, Gruzija, Moldova, Bosna…to je svijet za kojeg je Europa uvijek vjerovala da ne pripada povijesti, da je izvan historije. To je onaj svijet za kojeg, još od vremena Hegela, sva europska pamet vjeruje da je u njemu samo “jedan slobodan, a svi drugi su njegovi robovi”. I, zbog toga Europa ostaje zatečena, ako ne i, tradicionalno sumnjičava, pred takvim pokretima, pred tako snažnim duhom pobune.
Ostaje da se vidi da li će Europa/Zapad uspjeti raspoznati snagu poruke koju su dobili, da li uspjeti vidjeti svjetla koja se pale na proplancima i koja, u vremenu naše kontrolisane slobode, pozivaju na novi preokret i novo oslobođenje čovjeka.
Važno je sada da kažem kako u isto vrijeme, ovdje, kod nas, na površinu izbijaju prve iskre te žudnje za novom slobodom i oslobođenjem od života raspolućenoj zemlji u kojoj, nad našim životima, zapravo, vladaju otvoreni ili, prikriveni ruski namjesnici ili plaćenici.
Dvije hrabre žene – Azra Zornić i Melina Borčak… mogle bi biti samo dvije malene iskre hrabrog suprotstavljanja odlukama Visokog predstavnika, čovjeka koji je potpuno obrnuto, od svih očekivanja, samo olakšao, a nikako zaustavio, rast i dominacija ruskog uticaja nad jednom izmrcvarenom i iscrpljenom zemljom.
Zašto žene !? Kako to da Žena stoji na čelu velikog pokreta koji potpaljuje iskre nove revolucije.
Da li to mi zapravo, prisustvujemo nastanku jednog globalnog fenomena, rađanja novih lidera u doba prevlasti tvrde birokratizirane muške pameti iscrtane “voljom za moći”.
Možda, se baš ovdje krije pravi odgovor.
Žena, za razliku od muškarca, u sebi nosi taj emotivno-spiritualni naboj, tu snagu, tu negaciju njegove strasti u postizanju “volje za moći”, i, ona je zbog toga, i samo zbog toga, dovoljno jaka i hrabra da pozove, doduše, kroz vrlo simbolične momente, na pobunu protiv ovako porobljenog svijeta.
No, pogledajmo što se upravo sada, dok gledamo ove scene neustrašivih žena, dešava na Zapadu.
Kuda zapravo, ide taj Zapad dok “daleko” izvan njegova kruga, dolaze ovako snažni pozivi za slobodom i oslobođenjem.
Dok prisustvujemo ovoj povijesti i čežnji za slobodom, u isto vrijeme, u brojnim europskim gradovima, vidimo neke druge – zaprepašćujuće slike.
Vidimo, kako u brojnim gradovima Hrvatske, Poljske, Slovačke, Slovenije … muškarci smjerno kleče i mole na trgovima, kako drže krunice u rukama, kako, uz obilati blagoslov Crkve, traže druga rješenja za ovaj svijet, kako mole za neki novi, čestitiji svijet u kojem ne postoje hrabre i pobunjene već, zapravo, “porobljene” i ograničene žene.
Jednako je uznemirujuće da u ovim danima dok, recimo žene iz Gruzije nose natpise “Izabrali smo Europu, ne Rusiju”, u isto vrijeme delegacija iz srca Europe, delegacija Parlamenta RS iz Banja Luke, sa liderom Stevandićem, jednim od mnogo malih i oduševljenih Putinovih podanika, u nacionalnom delirijumu, sa balkona ruske Dume, stojećim ovacijama, uzvraćaju na aplauz članova ruske Dume. Ovo su scene koje su vrijedne sadržaja za svaki udžbenik o nastanku nacional-fašizma.
Da, to je Europa danas. Pasivna, pospana, ispražnjena od velikih snova i vizija, zabrinuta samo za sebe i svoj probitak. Europa koja je toliko dugo oklijevala prema Rusiji, koja ne vidi razmjere njenog ugrožavanja zemalja poput Gruzije, Moldove, Bosne…
To je Balkan danas, sa muškarcima koji pobožno kleče na trgovima, pred ikonama raspetog Krista ili, nekim drugim muškarcima, koji u svom nacionalnom zanosu, kleče pred ikonama svog “novog raspetog Hristosa”, Putina.
To je surova realnost života ovdje i danas.Muškarci koji kleče na trgu u Zagrebu ili, Mostaru, i, mase koje su opijene nošenjem molidbena ulicama Beograda.
Ili, surova realnost mladih ljudi, koji ranjeni upropaštenom mladosti, glavom bez obzira, bježe iz Bosne i Hercegovine, bježe iz jednog sistema u kojem ne znače ništa, iz jednog kadrovskog bordela u kojem “proruski kriteriji” odlučuju o njihovim i našim životima, bježe u svijet gdje će njihovi životi dobiti novi sadržaj i smisao.
I za kraj.
Što treba ovom i ovakvom svijetu danas.
Treba mu neustrašiva hrabrost žena iz Gruzije, Irana, Moldove, pa i, Bosne…
Treba da čuju njihovu poruku – naš spas je u povratku hrabrosti. To je jedini lijek za ovaj svijet u kojem je hrabrost, istinska privrženost, neustrašivost – razbijena i demolirana.
