foto: FB
Početak bitke, bakar i zlatna žena
Po dolasku Austro-Ugarske Monarhije u Bosnu i Hercegovinu, pored vjerskih i privatnih škola iz vremena osmanske vladavine, osnivane su i državne škole. Ipak, njegujući tradiciju djeca iz muslimanskih porodica uglavnom su pohađala vjerske škole. Savjetnica za školstvo, Olga Horman, bila je uporna u nastojanju da se muslimanske djevojčice uključe u državni obrazovni sistem. Njeni napori urodili su plodom kada je 1894. godine otvoren kurs za muslimanske djevojčice koji je potom, 1897. godine, pretvoren u Muslimansku djevojačku osnovnu školu.
Dvije godine prije rođenja Ševale Zlidžić-Iblizović, 1901. godine, počela je s radom Muslimanska viša djevojačka škola s tri razreda, a njene učenice postavljane su kao učiteljice ženskih mekteba. Godine 1902. učenice u Muslimanskoj osnovnoj djevojačkoj školi uglavnom su bile pripremane za učiteljski poziv i pohađale su časove vjeronauke, čitanja, gramatike, usmenog i pismenog izražavanja, geografije, historije, prirodopisa, prirodoslovlja, računstva, krasnopisa, crtanja i ručnog rada.
Godine 1912. Ševala upisuje Djevojačku školu. Međutim Ševalin san nije bio postati učiteljica. Sanjala je bolje obrazovanje koje bi joj omogućilo da postane ljekarka. To je značilo uputiti zahtjev za upis u Mušku gimnaziju. Odbijenica Uprave škole uskoro je stigla, a godinu dana nakon zavšetka Prvog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini počela je bitka za obrazovanje porodice Zildžić. Progresivne porodice poznate po bavljenju zildžijskim zanatom – izradi bakrenog posuđa, čajnika, posuda za kuhanje i posuda za posluživanje hrane. Porodice koja nije po automatizmu osudila kćerku Ševalu na posluživanje hrane u bakrenom posuđu, nego joj je dala priliku da postane zlatna žena Bosne i Hercegovine.
Zlatna žena i njena porodica zajedno su prkosili običajima, a u tome im se pridružio i tadašnji reis-ul-ulema. Šesnaestogodišnja Ševala 1919. godine sa svojim ocem tražila je dozvolu za nastavak školovanja od tadašnjeg reis-ul-uleme, Džemaludina Čauševića, koji je kao jedan od najvećih islamskih učenjaka Bosne i Hercegovine, reformator i borac za obnovu vjerskog i društvenog života, pozvao Ševalu na razgovor. Oduševljen njenom hrabrošću, zvanično je odobrio upis u Mušku gimnaziju u Sarajevu. Širokim svjetonazorima, tako je trajno utjecao na obrazovanje žena muslimanki i njihov položaj u dvadesetom stoljeću.
Porodica Zildžić nastavila je bitku. Poznato je da je Ševala trpila vršnjačko nasilje i bivala kamenovana, a da je njen otac svakodnevno, kako bi to ublažio, vozio i dovozio Ševalu iz škole. Njenoj majci mahala je uskraćivala kupovinu namirnica. Ali osvajačice zlata ne odustaju kada je teško, pa je Ševala 1925. godine završila Mušku gimnaziju i upisala Medicinski fakulter u Zagrebu. Dvije se godine nakon toga udala, a to je nije spriječilo da 1931. godine diplomira i stekne zvanje doktorice.
Sa svojim suprugom, Muhamedom Iblizovićem, osvanula je u najpoznatijem listu na svijetu. New York Times obilježio je Ševalin revolucionarni korak prema rodnoj ravnopravnosti. Tako je Zlatna žena Bosne i Hercegovine, pristupačna pacijenitma, istrajna, energična, duhovita i druželjubiva promijenila svoju sudbinu i nepovratno utjecala na cijelo društvo.
Saveznica iz davnina
Spuštam laptop i zatvaram tabove. Kovertu sa Ševalinim likom kao trofej nosim za radni sto. Poželim da otvorim prozor, mašem njom i viknem – znate li ko je bila Ševala? Čujete li me? Uzimam olovku i papir i pišem pismo drugaricama:
Drage Emina i Ajla,
zahvaljujući vašoj pošiljci danas sam saznala ko je bila Ševala Zildžić-Iblizović. Ova hrabra žena podsjetila me je na vas dvije. Znate kako često govorim da u životu ništa nije slučajno, pa vjerujem da nije slučajno ni što mi je baš na vašoj pošiljci stajala poštanska markica s likom Ševale i dozivala me da otkrijem priču o njoj. Sramota je što dosada nisam čula za nju, prvu doktoricu Bošnjakinju u Kraljevini Jugoslaviji, koja je svojom hrabrošću i istrajnošću napravila veliki korak u emancipaciji žena.
Imala je snagu da prije više stotinjak godina slijedi svoje snove. Imam osjećaj da je bila predodređena – zvijezde su se lijepo posložile pa je rođena u progresivnoj porodici koja je podržavala. Prvo, za razliku od mnogih djevojčica, djevojaka i žena dobila je priliku da se školuje za učiteljicu. ‘Odlično’, rekle bi mnoge od nas tada, ali Ševala se nije zadovoljila ponuđenom opcijom. Odlučila je postati doktorica i izvrnula je cijelu historiju da bi to uradila. Bila je prva djevojka u Muškoj gimnaziji u Sarajevu. a onda je nastavila svoj put snova. Studirala je medicinu, upoznala ljubav svog života, udala se i nastavila ostvarivati svoje snove.
Kada je diplomirala, zaposlila se kao demonstratorica na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Našima je trebalo dvije godine da je pozovu u Gradsku bolnicu u Sarajevu, a evo treba im i više od sto da se o Ševali uči u školama. Od učenja nje odustala cijeli život pa se penzionisala kao specijalizantkinja, ginekologinja i pedijatrica. Priča se da je u Drugom svjetskom ratu (i onda kada bolnica nije radila), pomagala i liječila bolesne i ranjene. Naša doktorica ‘bez granica’ pokazala nam je da može sve. Prvo – kritički promišljati i ne pristati na ponuđenu opciju nego ostvarivati svoje snove, drugo – pronaći potrebne saveznike i ne odustati ni kada te kamenuju, treće – paralelno ostvarivati i privatne i poslovne ambicije, četvrto – obrazovanjem promijeniti historiju za generacije koje dolaze.
Iz ove perspektive malo mi je čudno što i nakon skoro sto godina od Ševaline pobjede postoji potreba za osnaživanjem žena i promocijom obrazovanja. Sjećate li se naših prvih aktivističkih koraka? Morate priznati da je čudno što ni tada nismo čule za Ševalu. Ševalina priča navela me je da se sjetim djevojčica koje još uvijek vode Ševaline bitke. Šta mislite koliko ih je među nama? Ili mislite da su one tamo u Avganistanu, Nigeriji, Pekistanu, Sudanu, i Somaliji? Pitam se ko će biti njihovi saveznici? Kada će ih pronaći?
Voljela bih da priča o Ševali stigne i do njih i do onih koji mogu biti njihovi saveznici. Voljela bih da djeca imaju sigurno okruženje i da djevojčice koje žive u uvjetima siromaštva imaju jednak pristup obrazovanju, a da njihove porodice počnu vjerovati da su djevojčice sposobne za sve. I da ulažu u njihovo obrazovanje bez obzira na udaju. Razmišljam o onima koji imaju priliku, ali je ne koriste, i ovo moje „voljela bih“ moglo bi da ide do beskonačnosti, ali zaustavit ću se ovdje da kažem: „Hvala Vam, Ševala“. Hvala za inspiraciju, snagu i motivaciju koju nam šaljete svojom pričom.
Idem sada u poštu da pošaljem ovo pismo i da se ponosno prošetam sarajevskom ulicom koja nosi Ševalino ime. Nosim ceker koji ste mi poslale i obećavam da ću zaustaviti svaku djevojčicu i ispričati joj priču o Ševali.
Obradovale ste me do neba. Moja mala misija može početi. Kad već neće obrazovne vlasti, to je najmanje što ja mogu uraditi. A vas pozivam da mi se pridružite i svakoj djevojčici, djevojci i ženi koja pomisli da nema više snage, ispričate priču o Ševali, našoj saveznici iz davnina.
Grlim vas.
Vidimo se uskoro.
Love, Ilma
