Zovem se Vera.
Rođena u porodici Popović, kao kćerka rektora pravoslavne Bogoslovije u Reljevu kod Sarajeva, imala sam sreću i priliku da se obrazujem. Kao da je bilo jučer, sjećam se kako sam nestrpljivo čekala prvi dan škole. U glavi sam brojala dane i minute.
Mama me gledala sa pomiješanom tugom i radošću. Ponekada, kada otac nije bio tu, slatko je pričala kako bi bilo lijepo da postanem šnajderica. Mislim da je to bila njena neostvarena želja. Koliko god da sam željela udovoljiti joj, znala sam da nije odgovornost djece da ostvaruju želje svojih roditelja. Dugo je iznosila komadiće platna i govorila: „Vera, zar ne misliš da bilo slatko da od ovoga načinimo jednu lijepu haljinicu?“, a ja sam bježala od igle i konca kao đavo od krsta. Računala sam kolika je statistička vjerovatnoća da se bavim nečim drugim.
Bila sam odlična matematičarka. Poslije srednje škole, otišla sam u Beograd studirati primijenjenu matematiku, teorijsku matematiku i eksperimentalnu fiziku. Moj cilj bio je učiti od najboljih i postati izvrsna; putovati dugo i daleko, koliko god da je potrebno. Iako sam bila bolešljiva i studirala duže nego moje kolege, znala sam da ću samo u ludilu odustati od svoga sna. Bolest me nije spriječila ni kada sam dobila istraživačku stipendiju. „Ja to mogu“ rekla sam sebi, spakovala kofere i otišla u Francusku.
Otišla sam sa jasnim planom – vratiti se i prenijeti svoje znanje generacijama koje dolaze. Istraživanje u Francuskoj je promijenilo moj život; otkrila sam svoje pune profesionalne potencijale. A i želje moje mame su se donekle ostvarile. Nisam postala šnajderica, ali sam se udala za predivnog čovjeka i intelektualca Marcela Šnajdera.
Postala sam Šnajder.
—
Krajem 1932. godine, u Sarajevo se iz Pariza vratila prva bosanskohercegovačka naučnica – matematičarka Vera Šnajder. U koferu je donijela naučni rad u oblasti matematike, prvi koji su ikada napisali autori ili autorice iz Bosne i Hercegovine.
U Francusku, gdje je na slavnom Institutu Henri Poincaré provodila zapažena istraživanja, otputovala je zahvaljujući izvanrednosti koju je pokazala na Odsjeku za teorijsku i primijenjenu matematiku i eksperimentalnu fiziku, na fakultetu u Beogradu. Tamo su je, kao jednu od najboljih matematičarki svoje generacije, prepoznala dva velikana beogradske Matematičke škole – Milutin Milanković i Anton Bilimović.
Vera je pratila izvrsnost u stopu, pa je njen istraživački rad rezultirao radom u Laboratoriji za hidrodinamiku na Sorboni, a ostalo je zapisano i da joj je ponuđen posao u Laboratoriji za mehaniku fluida, koji je pri Ministarstvu zrakoplovstva vodio dr. Riabushinsky. Ne znamo šta se tačno dogodilo, da li je Vera samo poželjela Bosnu i Hercegovinu ili je, još vjerovatnije, procijenila hitnost širenja svoga znanja u Bosni i Hercegovini ali imali smo sreću da se Vera Šnajder vrati i da veliki doprinos u razvoju nauke i obrazovanja u Jugoslaviji.
Po povratku, kratko je radila u Ženskoj gimnaziji gdje je stekla veliki ugled. Tačno tamo gdje i treba da bude, okružena mladom generacijom, poučavala je kao uzor. Ispred svojih ličnih interesa stavljala je ukupno znanje i vještine svojih učenika i učenica. Dovodila ih je do savršenstva, omogućavajući im da uživaju u ličnom i profesionalnom uspjehu. Borila se za njih, savjetovala ih, donosila im knjige i pronalazila stipendije. Pomagala je, bez namjere da joj se uzvrati.
Uskoro, Vera je postala direktorica Druge ženske gimnazije a potom i jedna od prvih profesorica Pedagoške škole u Sarajevu. Godinu dana svog angažmana, posvetila je rekonstrukciji obrazovnog sistema u BiH, na poziciji savjetnice u Ministarstvu obrazovanja. Sudjelovala je u osnivanju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu a od 1950. godine, studentima u BiH je prvi put dostupan univerzitetski studij matematike.
Radila je na Odsjeku za matematiku i svoj rad je posvetila uspostavljanju veza sa domaćim i internacionalnim naučnim institucijama. Zalažući se za studente i razvoj Odsjeka, ubrzo je postala dekanesa Filozofskog fakulteta i tako promijenila historiju. Bila je prva žena izabrana na tu poziciju, ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i u Jugoslaviji.
Studenti je pamte kao strogu ali pravednu. Njihovi uspjesi svjedoče o Verinom uspjehu i trajnom utjecaju koji je ostavila na razvoj matematike i društva. Mahmut Bajrakterević doktorirao je na Sorboni, Veselin Perić otišao je u Göttingen i donio modernu algebru, a Fikret Vajzović u Lomonosov. Po povratku, Verini studenti postali su okosnica za matematiku u BiH i članovi Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
Osim snažnog interesa za unapređenje studija matematike, Vera je bila i predsjednica dva odbora – Nacionalne biblioteke i Odbora za profesorske ispite, te članica Odbora za izbor naučnih saradnika. Pored toga, njegovala je odnose sa Francuskom i bila je predsjednica Jugoslavensko-francuskog društva. 1956. godine, kao predsjednica Društva matematičara, fizičara i astronoma Jugoslavije, bila je glavna organizatorica Četvrtog kongresa matematičara, fizičara i astronoma Jugoslavije održanog u Sarajevu.
Svoje istraživanje usmjerila je na proučavanje Riemannove i Finslerove geometrije u klasičnoj mehanici i davanju geometrijske interpretacije integralnim načelima klasične mehanike. Iako je napisala knjigu i objavila značajne naučne radove, danas slavimo Veru kao izvrsnu ženu koja je svojim primjerom pokazala naučnicama i studenticama da ako se obrazuju i putuju koliko god daleko je potrebno da bi učile od najboljih, mogu dostići izvrsnost i ostvariti svoj puni potencijal.
Porodični zavjet izvrsnosti
U vrijeme kada je živjela, istraživala i osnaživala Vera Šnajder, malo žena na svijetu je imalo pristup obrazovanju. Vera je završila osnovno obrazovanje i Klasičnu gimnaziju u Sarajevu nakon čega je otišla na studije u Beograd. Tokom studiranja, borila se sa bolestima, ali je umjesto odustajanja i prekida studija, Vera izabrala istrajnost. Studirala je šest godina i dostigla izvrsnost.
U vrijeme kada je počeo Drugi svjetski rat, Vera je bila udata za Marcela Šnajdera, jednog od prvih doktora nauka u BiH, profesora filozofije. Udruženi u bračni savez, Vera i Marcel pripadali su uskom krugu lijevo orijentiranih sarajevskih intelektualaca. Marcel koji je bio Židov, bio je među prvim metama fašista. Ubijen je u prvim danima rata.
Tridesetsedmogodišnja Vera nakon njegove smrti brinula se o svojoj kćerci Milici. Iako lošeg zdravstvenog stanja, njena moralna dužnost, veliki um i snažna ličnost nisu joj dozvoli da bude pasivna. Aktivno je učestvovala u revolucionarnoj organizaciji, Narodnom frontu za Sarajevo, pokretu otpora koji se borio za slobodu. 1943. godine, Vera je premještena u Imotski a naredne godine u Mostar.
Njeno loše zdravstveno stanje primijetio je sarajevski doktor i humanista Bogdan Zimonjić, također progresivni intelektualac i član pokreta otpora, koji je poslao Veru na liječenje u Sarajevo. Verina borba za zdravlje i Drugi svjetski rat su okončani a Vera se nakon oslobođenja posvetila obnovi domovine. Ljubav prema nauci i obrazovanju, kao i zavjet izvrsnosti, nije prenijela samo široj javnosti, nego i svojoj porodici.
Preminula je u Sarajevu, 14. februara 1976. godine, a njena kćerka Milica, postala je poznata pijanistica. Nakon studija u Sarajevu i usavršavanja u Parizu, Milica je u bivšoj Jugoslaviji, Evropi i Sovjetskom savezu održala stotine solističkih i kamernih koncerata sa orkestima. 1983. godine, osvojila je šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva, a bila je i počasna članica Udruženja glazbenih pedagoga Jugoslavije te dekanesa Muzičke akademije u Sarajevu.
Kada je novi rat zadesio Milicu, 1993. godine, otišla je u Sloveniju. Njena dva sina, Verini unuci, naslijedili su zavjet izvrsnosti. Mlađi sin Andrej postao je violinist, posvećen muzičkom razvoju djece, a stariji sin Dragan, prateći bakine stope, proslavio se u svijetu nauke. Danas je profesor na Univerzitetu u Michiganu u SAD, a bavi se izučavanjem svemira i porijekla „tamne energije“.
Izvrsnost Vere Šnajder, prve matematičarke u Bosni i Hercegovini, prve naučnice s naših prostora koja je objavila rad izvan BiH i prve dekanese u Jugoslaviji, bila je zaboravljena do prije nekoliko godina. Iako sarajevska ulica u općini Centar nosi ime po njenom suprugu, Marcelu Šnajderu, priča o Veri, popularizirana je zahvaljujući knjizi #ženeBIH, te dodjelama nagrada koje nose Verino ime.
U čast žene, progresivne vizionarke koja je, uprkos lošem zdravstvenom stanju i prilikama da ostane vani, izabrala i stvarala Bosnu i Hercegovinu, BH Futures Foundation, svake godine dodjeljuje Nagradu Vera Šnajder izvanrednim studenticama prirodnih/tehničkih nauka u BiH.
Ali, koliko god da inicijativa pokrenemo u čast velikoj intelektualki, naučnici i borkinji za slododu koja je nesebično dijelila znanje, nedovoljno je. Dovoljno ćemo se zahvaliti tek onda kada krenemo u daleku potragu za znanjem, ostvarimo svoje potencijale i kada ono što smo naučili primijenimo u našem društvu i domovini.
Do tada, slavimo Veru i čuvamo je od zaborava.
—
Zaboravljena, osim u sjećanju mojih milih unuka Andreja i Dragana, i mojih učenika, tek povremeno sam silazila sa nebesa. Nevidljiva, šetala sam sarajevskom ulicom koja nosi ime po mom Marcelu. To me je usrećivalo. Ponekada, obilazila sam i Odsjek za matematiku i sa ponosom gledala studente i studentice koji se prijavljuju na internacionalne stipendije i odlaze na daleki put potrage znanja. Tražila sam sebe mladu u njima.
Kada sam 2020. godine posjetila Odsjek, dočekalo me iznenađenje. Dvije studentice razgovarale su o knjizi koja slavi izuzetne žene, a jedna od njih je rekla da se među pedeset žena, nalazim i ja. Osmijeh je zaposjeo moje lice. Odletjela sam u knjižaru i pronašla knjigu #ženeBIH. Dala bih sve od sebe da sam u tom trenutku mogla prestati biti duh i prelistati je.
Od tada, sve češće posjećujem Sarajevo. Više se ne osjećam tako zaboravljenom. Prije tri godine, skoro pedeset godina od moje smrti, Fondacija za budućnost BiH osnovala je nagradu u moju čast. Sada, svake godine na binu izlaze dvije studentice u kojima vidim mladu sebe. Prestala sam biti tako nevidljiva. Često me spominju, a ja sve češće silazim u Sarajevo. Osmijeh ne silazi sa moga lica.
