Foto: A.O.
Tridesete godina nakon etničkog čišćenja Bošnjaka Stoca, nakon brutalne eliminacije ”bošnjačke” arome iz tog grada, priča o kratkom ljekovitom razgovoru dok logoraši iz Koštane bolnice sa ceste sklanjaju ostatke Podgradske džamije i njene munare. O brutalnim zločinima i snovima o slobodi na zidovima jednog od najzloglasnijih logora za Bošnjake tokom devedesetih…
Autor: Amer Obradović
Danas ćemo opet pred Koštanu bolnicu, koncentracioni logor za Bošnjake u ljeto 1993. godine. Logoraši će položiti cvijeće, proučiti fatihu i sjećat ćemo se žrtava, kao i vremena od prije 30 godina kada su Bošnjaci protjerani i etnički očišćeni sa ovog prostora. Udruženje logoraša Stolac iz godine u godinu radi na kulturi sjećanja, objavili su brojnu dokumentaciju i tri knjige o logorima u Hercegovini. Večeras će se prikazati i dokumentarni film ”Stolac – grad inata”, u produkciji Udruženja logoraša i Centra za kulturu Mostar, a koji govori o periodu od prvih parlamentarnih izbora do ponovnog uspostavljanja osnovne škole u koju su mogli ići povratnici. Logoraši se tako svakog 4. augusta okupe pred Koštanom, sjećajući se kada je 1993. oko 8.000 osoba bošnjačke nacionalnosti deportovano iz Stoca kroz logore ili na teritoriju pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine. Tada su praktično svi Bošnjaci etnički očišćeni sa ovog prostora. Ja sam te 1993. godine imao 17 godina, a tog 4. augusta bio sam logoraš u Koštanoj. Često razmišljam o tome treba li stalno vraćati se u prošlost, ”kopati” po tom bolom periodu, ranama koje se najviše probude u ovo ljetno vrijeme, kada teška žega prekrije jug Hercegovine. I svaki put odgovor bude isti: suočavanje sa prošlošću je jedina terapija za žrtve, jedini način da se zločini ne ponove i u budućnosti. Zato se moramo sjećati i javno o tome govoriti, uvijek na bazi činjenica i istine.
Koštana je tog augusta bila pakao na zemlji. Tu su prvih dana augusta ubijeni rahmetli Salem i Vejsil Đulić. Izdahnuli su od torture. Nasilje je bilo stalno, brutalna iživljavanja nad ljudima samo zato što su druge nacionalnosti trajala su do dugo u noć. Krici od bola su bili toliko jaki da bi i debeli zidovi te austrougarske građevine jecali. Mi smo bili u podrumu, to je ustvari bila ostava – tri male prostorije koje su se koristile za čuvanje hrane i drugih stvari tokom ljetnog perioda. Te prostorije su od hodnika bile odvojene rešetkama. Pripadnici Vojne policije HVO-a su bili smješteni iznad i oni bi na sprat izvodili logoraše na ”ispitivanje” koje bi završavalo bestijalnim nasilnim iživljavanjem nad bespomoćnim logorašima. Udarali su ih šakama, nogama, željeznim šipkama, udarali su im injekcije, neke su udarali motikama, strujnim šokovima i tako satima, i danima… Ta neizvjesnost i strah kada bi došao bojovnik da prozove ime novog logoraša koji se poziva na ”ispitivanje” bili su zastrašujući. Logoraši su mogli osjetiti fizičku bol dok su zločinci mučili drugog logoraša. Od te boli se nije moglo pobjeći. Ipak, fizičko čišćenje svega što nije ”hrvatsko” osim etničkog podrazumijevalo je brisanje historije, kulturno-historijskog naslijeđa koje je smetalo tzv. Herceg-Bosni, kao što su sinagoge i Jevreji smetali Hitlerovim nacistima.
Nekoliko dana nakon tog 4. augusta, nije nas mnogo ostalo u Koštanoj. Bili su tu maloljetni logoraši i još pokoji Bošnjak koji je uhvaćen nakon opšte čistke po selima oko Stoca i Dubravskoj visoravni. Vruće je bilo i ujutro. Cvrčci su bili već glasni, a onda se čula strahovita detonacija, eksplozija… Nismo znali šta je. Nije prošlo mnogo vremena kada su došli po nas i izveli su nas napolje. Dok smo se približavali oblaku prašine, svuda okolo su bili kameni ostaci Podgradske džamije koja se nalazi u blizini Koštane bolnice. Džamija je bila minirana. Prašina i vrućina svuda okolo, a ja sam prepoznao jednog komšiju koji nam je prišao. Bio je u ”domobranima” kako su ih zvali, rezervnoj četi, u kojoj su bili Hrvati oni nešto starije dobi. Njih su zadužili da se riješe ostataka džamije, jer je i dio munare i džamije pao na cestu koja je tako bila blokirana. Taj komšija je imao na ramenu ili ”papovku” ili ”tandžaru”, ne sjećam se više, ali se sjećam njegovih očiju. Bile su suzne, ali ne od prašine. Kratko smo popričali. Imao je potrebu da mi priđe. Hrabrio me je da će belaj proći. Taj kratki razgovor je bio ljekovit, pa ga se evo sjećam i nakon 30 godina. Trebalo je nekoliko sati da sa ceste sklonimo ostatke Podgradske džamije, koje je HVO kamionima prevezao u korito Radimlje, blizu takozvane ”Separacije” gdje se melju kamen i pijesak.
U augustu je srušena i čuvena Čaršijska džamija u srcu Stoca, kao i sve druge. Srušeni i upaljeni su svi objekti koji su imali tu, legendarni stolački arhitekta rahmetli Emir Buzaljko znao bi reći – stolački, orijentalno-mediteranski stil, karakter. Dakako, vlasti tzv. Herceg-Bosne su u tom stilu vidjeli bošnjačku historiju, naslijeđe i aromu. Tu aromu i materijalne dokaze je, nakon etničkog čišćenja stanovništva, valjalo totalno eliminisati. Ja sam u Koštanoj ostao do oktobra. U njoj su ubijeni i moj rođak Suad Obradović, a od posljedica torture u Koštanoj i komšija Ibro Razić. Poslije sam bio zatvoren i čapljinskom zatvoru, dok me sestra koja živi u Švicarskoj nije otkupila za nekoliko hiljada dojč maraka. Priča o etničkom čišćenju Bošnjaka Stoca i Dubrava, znamo, doživjela je sudski epilog mnogo godina kasnije. Donesena je pravosnažna međunarodna presuda na Haškom tribunalu kojom je van svake razumne sumnje utvrđeno da je postojala agresija na Bosnu i Hercegovinu, da je postojao udruženi zločinački poduhvat, da su zločini počinjeni u Stocu i na više lokacija, među kojima je i Koštana bolnica. I na Sudu Bosne i Hercegovine je bilo nekoliko postupaka i presuda, ali potpuno nedovoljno za žrtve. Haag je ipak uradio veliki posao i ostavio za nauk budućim generacijama dio istine o onome što se dogodilo tokom devedesetih. Brutalnost nasilja i zločina kojem sam svjedočio je nešto što i danas u meni propituje da li su to mogli uraditi ljudi? I nisu. To su bili neljudi, ubačeni u jedan zločinački sistem, za šta i dan-danas nemamo iskrenog kajanja. A bez tog pokajanja, imat ćemo ozbiljne posljedice u budućnosti.
Prije nekoliko godina, u sklopu jednog projekata o izgradnji mira u Bosni i Hercegovini koji je obuhvatao i posjete stratištima širom zemlje, moj drug N. iz Sarajeva je na zidu Koštane pronašao moj potpis, sa datumom. To je potpis jednog dječaka koji je augusta 1993. samo sanjao slobodu. Zidovi Koštane i 30 godina nakon zla znaju za taj san.
