Konačno neka korist i od ove užasne sarajevske magle; Jadranka Kosor jučer nije sletjela u Sarajevo, otkud se žurno trebala zaputiti ka središnjoj Bosni i, dakako, sresti s hadezeovskim prvacima. Što joj je, dakako, bilo puno važnije negoli posjeta bolnici u Novoj Bili i gospodarski prosperitetnom Vitezu. Vrijeme koje je hrvatska premijerka izabrala za posjetu glavnom gradu, nije moglo biti gore. Pri čemu nije nevažno niti to što u našem ministarstvu vanjskih poslova nisu znali dolazili li visoka gošća u radnu posjetu ili nako… Ali, i bez toga trenutak definitivno nije pogodan.
Naime, njezina, baš, uostalom, kao i potpora Ive Josipovića HDZ-ovima na njihovu zasad trnovitu putu da uđu u vlast je bezrezervna. Posebice od prošloga tjedna, kada su se, nakon pohoda Dragana Čovića i Bože Ljubića, oglasili, kao nikad tijekom njihove kohabitacije, zajedničkim priopćenjem koje je posvjedočilo kako su apsolutno suglasni glede prava legitimnih hrvatskih predstavnika. Baš onako kako to vidi stožernik Čović i njegova prva (poslijeizborna) pratilja Ljubić.
No, od Kosorice se, što bi kazao, u biti, glavni junak ove tužne priče Zlatko Lagumdžija, to i očekivalo; baš kao i spomenuti mostarski dvojac i Jaca je hadezeovka. Ali, Josipović je iznenadio. Osobito njegova benevolentnost u svezi trećeg entiteta, koju, usprkos nastojanjima, nije uspio otkloniti niti u intervjuu za Oslobođenje. Usto, svjedoci nedavnog Lagumdžijina pohoda u Predsjedničke dvore tvrde kako u pojedinim trenucima nije bilo baš jasno govorili li to Josipović, ili, pak, iz njega progovara Čović.
Što je, uz ino, natjeralo Stjepana Mesića da nasljednika opomene kako nije predsjednik svih političkih opcija u zemlji, već da treba zadržati svoju socijaldemokratsku opciju (i) kao šef države. Sumnjam, dakako, da mu je nešto slično na Pantovčaku kazao Lagumdžija. Taj je socijaldemokratski lider izabrao lakšu opciju: iz sigurnosti ovdašnje entitetske televizije obrušio se na hrvatskoga veleposlanika u Sarajevu Tončija Stančića, koji je samo citirao ono što mu već danima govore zagrebački šefovi. Naročito kada je riječ o formiranju vlasti u BiH. O trećem entitetu se Kosorica još nije izjašnjavala. Nije, u biti, ni imala potrebe; taj je posao odradila lijeva osovina Josipović – Vesna Pusić.
I bez toga je, međutim, dojam kako odavno nitko nije uspio homogenizirati Hrvate – s obje strane meje – kao što je to učinio esdepeovski čelnik, od izbora naovamo. Tako u Hrvatskoj, uz već konstatirano, o BiH i hrvatskoj perspektivi u njoj jednako misle Josipović i njegov predsjednički protukandidat Milan Bandić, Pusićka i živopisni general Rojs, te gotovo svi tamošnji mediji, koji se odreda i gotovo svakodnevno skandaliziraju nad mogućnošću da se ovdje formira vlast bez dvije najjače hrvatske stranke. Zasad, i to je možda mala Lagumdžijina utjeha, izvan ove priče je njegov esdepeovski kolega Zoran Milanović, koji, primijetile su to i neke zagrebačke novine, u posljednje vrijeme izbjegava šefa države, čak i na domjenku koji je ovaj organizirao za strane diplomate.
Već u izbornoj noći Lagumdžija je zalupio vrata HDZ-ovima, na što mu oni nisu ostali dužni. Pritom – vidi se iz gore rečenog – nisu prezali pomoć tražiti u glavnom gradu svih Hrvata. Baš kao nekad, s, ipak, drastičnom razlikom što je današnja Hrvatska, za razliku od vremena kada je u njoj stolovao predsjednik svih Hrvata, europski respektabiln(ij)a. A možda čak i, kao izvjesna 28. članica europske obitelji, s mandatom da posreduje u rasplitanju aktualnoga bosanskoga čvora. Što je, čini se, pravovremeno shvatio Sulejman Tihić, koji, ajde da malo i pretjeramo, sad s Angelom Merkel već pije redovite tjedne kavice. Uostalom, i esdeaovski čelnik već danima ponavlja kako oba HDZ-a moraju u vlast. Čime, zanimljivo, Lagumdžiju nije nasekirao ni blizu kao nesretni Stančić. Trpi li, nameće se pitanje, Profesor ovoga supotpisnika mu Platforme, samo zato što mu je još samo on ostao?! Svaka čast Lijanoviću i Jurišiću, ali njihova je uloga u cijeloj ovoj priči, ipak, epizodna.
Slijedom čega bi se moglo čak i kazati kako Mladen Ivanić, koji tvrdi da od bh. vlasti do ljeta nema ništa, nije pesimist, nego realist. Vlast, da ne kažem i Bosna i Hercegovina, sastavljat će se i na temelju što javne, što tajne diplomacije. A, vjerojatno, kako vrijeme bude odmicalo, i izravnim i energičnim uplitanjem sa strane. Ovotjedna dijagnoza Doris Pack o stanju u našoj zemlji u stanovitoj mjeri navješćuje takav rasplet. A ta izvjestiteljica europskoga Parlamenta kaže: “BiH pati od sindroma nezrelih političara. Na snazi je nezrelo ponašanje političara. Zato je BiH stalno u krizi”.
oslobođenje
