Novinarska profesija je ponekad poprilično nezavidan posao. Jer kako drugačije opisati činjenicu da svoje sugovornike koji su odrasli u opkoljenom Sarajevu morate pitati jesu li bili gladni ili da li su osjećali strah od smrti dok su ih povampireni majmuni sa okolnih brda svakodnevno gađali u prosjeku sa 329 granata?
Zadivljujuće teško je bilo naći sugovornike za ovu temu. Mnogi od njih koje smo kontaktirali sa namjerom da javnosti regiona, tačnije Hrvatske i Srbije, ispričaju detalje konzumacije Ikara, pretrčavanje raskrsnica pod snajperskom paljbom ili slike disciplinovanih redova za vodu, nisu bili zainteresirani za razgovor.
Možda kolektivna amnezija i nije loša vrsta samoodbrane od poraznih statističkih podataka da je u Sarajevu u 1425 dana opsade poginulo 11 hiljada ljudi od čega 1601 dijete. Nečije majke, očevi, braća, sestre…
Iz tog razloga Selmi Štrbo, Denisu Štrbo, Bojanu Kreševljakoviću i Edinu Memiću ovom prilikom se zahvaljujemo na izdvojenom vremenu i evociranju uspomena na odrastanje u opkoljenom Sarajevu.
Četnik iz čitanke
„Kad se sad sjećam tog samog početka rata na Grbavici sjetim se tenka koji je bio parkiran ispred našeg haustora i scene u kojoj šetam našeg psa, i jednog od tih četnika kako stoji kraj tenka gol do pasa sa onim ukrštenim redenicima i zove Avu da mu priđe, a ja sva ljuta ne dam joj da se odazove.“
Selma Štrbo i Denis Štrbo imali su četrnaest odnosno sedam godina kad je počeo rat. U tom periodu živjeli su u sarajevskom naselju Grbavica, a 20 dana prije nego što će se ovo sarajevsko naselje zatvoriti roditelji su ih smjestili kod porodičnih prijatelja u ulici Marka Marulića na Dolac Malti.
„Mama je govorila Staki, njenoj prijateljici kod koje smo bili tada, da ako nema mjesta za mene i mog brata Denisa da barem ja ostanem na Malti. Tek kasnije sam shvatila zbog čega. Meni je tad bilo četrnaest godina, pa možete pretpostaviti šta bi se dogodilo da sam ostala na Grbavici. Kad sad razmišljam o tom periodu mislim da niko nije imao pojma šta se događa. Jer kako objasniti podatak da je naša mama dolazila kod Stake po prljav veš i nosila ga na Grbavicu. Tad sam mislila da ćemo se uskoro vratiti kući međutim to je potrajalo skoro četiri godine. Tata i mama su u zadnji čas izašli sa Grbavice zahvaljujući nekom komšiji Srbinu koji im je pomogao i nakon toga smo otišli u dedin stan u Švrakinom selu.“
Selma Štrbo 1994. godina
U Sarajevu je za vrijeme blokade bilo 17000 ljudi uglavnom sa Grbavice i drugih sarajevskih naselja koja su bila pod kontrolom Vojske R. Srpske,a koji su u vlastitom gradu imali status izbjeglica. U tom periodu ti ljudi su bili smješteni kod porodice, prijatelja ili su dobivali napuštene stanove.
„U Švrakinom smo bili do septembra ’92 kad smo se opet vratili na Dolac Maltu gdje sam krenula u školu. Škola je bila u podrumu KUD Ivo Lola Ribar gdje je sad pub. Tog ljeta ’92 godine shvatila sam da ljudi ginu u ratu jer mi je momak poginuo. Sa Borisom sam se zabavljala možda mjesec dana, a nakon što je poginuo upala sam sam u takvu depresiju i šok da sam ga sanjala mjesecima poslije. Nažalost, nakon toga mi je činjenica da ljudi ginu postala normalna. Mislim da me je balet spasio da ne poludim. Prije rata završila sam nižu muzičku školu smjer klasični balet a za vrijeme rata nastavila školovanje u muzičkoj školi tako da sam svaki dan po dva puta s Malte išla pješke do grada Putem Života. Zahvaljujući tome ja lično imam dosta pozitivnih sjećanja iz rata.“
Selma Štrbo 1993. godina
U toku rata balet u Sarajevu nije prestajao sa radom. Bolero je u ovom periodu izvođen šesnaest puta, a Selma Štrbo jedina je iz ratne postavke koja je Bolero plesala 20 godina poslije.
„O ratu ne razmišljam često, ponekad se sjetim nekih dogodovština. Mislim da mi uopšte nismo svjesni koliko smo sve to potisnuli. Nedavno mi je kćerka rekla da je moja fotografija iz predstave „Kosa“ u Historijskom muzeju u sklopu stalne postavke Opsada Sarajeva. I ja nedavno odem sa mamom i sinom da vidim postavku. U tih petnaest metara ja sam ponovo preživjela te četiri godine. Kad smo završili stoji mi knedla u grlu pogledam mamu i počnemo plakati.“
Zadnji dobar paradajz došao je u Sarajevo 1992. godine
„Meni je bilo 6 godina kad je rat počeo, a samih početaka se sjećam zato što sam sa Selminom starijom rajom zapalio prvu cigaru od koje zamalo nisam umro. Ono što je bilo interesantno je da prije rata nisam volio skoro ništa da jedem osim viršli i mlijeka, a čim je rat počeo ja sam bio gladan svega. Sjećam se kako Selma i ja šetamo sa mamom dok smo živjeli u Švrakinom i neka žena je prodavala paradajz. Naravno, da nije bio rat niko paradajz ne bi pogledao. Mislim da je mama taj paradajz platila 10 maraka, a nas dvoje smo ga pojeli odmah na ulici.“
Denis Štrbo i Ava 1994. godina
Cijene na sarajevskim pijacama za vrijeme rata varirale su iz godine u godinu. ’92 godine 1 kg junećeg mesa iznosio je 50 maraka, litara ulja 30 maraka, kilogram brašna 10 maraka. Za prosječnu penziju mogli ste kupiti 2 jaja, a od plate koju su imali pripadnici Armije BiH mogli ste popiti četiri kafe ili kupiti kutiju cigareta.
„Ja sam sa tatom bio zadužen za krađu struje. Sjećam se tih kablova koje smo provlačili dok smo živjeli na Dolac Malti. Naravno ta struja nije jaka tako da niste mogli upaliti sve aparate već samo televiziju ili neki drugi aparat. U tom periodu na našim televizijama mogli ste gledati sve najnovije holivudske filmove al’ sa prekidima, jer uvijek u haustorima ima jedna porodica koja ne može da shvati da taj napon struje nije dovoljan kako bi se upalila veš mašina, televizija i svi mogući aparati.“
Redukcije vode danas, dvadeset godina nakon rata sastavni je dio svakodnevnice građana Sarajeva. Za Denisa Štrbu one predstavljaju podsjetnik na rat, umproforske cisterne, česmu kod Pannini pekare i kanistere.
„Mislim da smo sposobni da tolerišemo sve i da je to neki naš mehanizam odbrane od svega što nas okružuje. Danas dvadeset godina nakon rata imamo redukcije vode i to je postalo sasvim normalno. Kao da nije bilo dosta što nismo imali vode za vrijeme rata. Zbog tog našeg mehanizma odbrane i činjenice da smo preživjeli najgore, to jeste rat, niko se ne buni, situacija danas je ovakva kakva jeste.“
Veselkini paketići
„Kad imaš sedam ili osam godina uopšte nisi svjestan šta se događa. Mislim, osjetiš da nešto nije u redu jer čuješ roditelje kako pričaju da se puca, vidiš slike sa dnevnika, međutim, nemaš nikavu percepciju o stvarima koje se dešavaju. Ono čega se prvo sjećam iz tog perioda je prelijetanje aviona, podruma u kojem smo bili, koji je kasnije bio SA klub, Unisovih nebodera kako gore i da sam na početku rata naučio igrati karte.“
Bojan Kreševljaković danas ima 32 godine, a u periodu kad je rat počeo završavao je prvi razred osnovne škole „Slaviša Vajner Čića“ kasnije „Isak Samokovlija“ u sarajevskom naselju Marijin Dvor.
Bojan Kreševljaković 1994. godina
„U principu, ja sam u ratu prvi put i shvatio tu nepravdu i vidio da neki ljudi bolje žive od drugih. Sjećam se scena oko sječe drva. U neboderima u kojima sam ja živio bila je ta kao niža klasa, a u crvenim i bijelim zgradama na Marijin Dvoru sa kojima smo dijelili park, živjela je kao neka viša klasa. Tako da smo mi drveće u našem parku posjekli dok se drveće iz njihovog dijela parka nije smijelo dirati. Ja i dan danas ne znam kako su se ti ljudi grijali, možda su intelektualci ložili knjige. Kasnije smo ulazili u kasarnu Maršal Tito i od tamo dovlačili prozore i pragove da bi se grijali, al’ je fol bio da bi došao do kasarne moraš pretrčati raskrsnicu na kojoj snajper puca.“
Egzaktni podaci o tome koliko je ljudi u Sarajevu u toku rata obolilo od različitih mentalnih oboljenja ne postoje. Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije čak 400.000 ljudi u BiH boluje od PTSP-a.
„U našoj zgradi živjela je starija žena Veselka koja je poludila i ona je vlastite fekalije bacala kroz prozor na dvorište gdje su ljudi sadili krompir, luk i ostalo povrće. Tako da je ona faktički đubrila tu zemlju i to povrće koje su ljudi jeli. Sjećam se da je pas od jednog komšije jeo te fekalije i da je poludio. Tako da smo mi djeca govorili da će svi koji jedu povrće na kraju poluditi zbog Veselkinih paketića.“
Juka Prazina vs Roberto Baggio
„Tog početka i te ’92 godine se sjećam jer kad pitam mamu ima li išta slatko ali išta, ona kaže nema ni šećera, a kamoli neka čokoladica. Nisam uopšte bio svjestan da je počeo rat ali kako je to ludilo odmicalo i ulazilo u sastavni dio dana i noći shvatiš šta su geleri i meci.“
Edin Memić proveo je čitav život u Sarajevu a prošle godine odselio je u Luksemburg zbog posla i kako sam tvrdi načina života lišenog bosanskohercegovačnog dnevnopolitičkog prepucavanja. Te 1992. godine trebao je krenuti u prvi razred osnovne škole.
„Ja sam u prvi razred škole krenuo u vlastitoj kuhinji. Za naš neboder škola je bila u mom stanu. Sjećam se da su došla djeca i učiteljica i ona nama nešto predaje, ja ustanem i odem u WC, a ona mi govori da to ne smijem raditi već da nju u vlastitom stanu moram pitati da ustanem. Ja sam u nekoj mjeri bio i privilegovan jer da bi pobjegao iz škole bilo je dovoljno da iz kuhinje pređem u dnevni boravak. Šta da ti kažem škola u kuhinji, a sloboda u dnevnom boravku.“
Odlazak velikog broja srpskih porodica pred sami početak rata, a kasnije ostalih koji su imali sreću da humanitarnim konvojima napuste opkoljeno Sarajevo, uticalo je na promjenu strukture stanovništva u gradu.
„Nama je početak rata dobro došao pošto do tada nije bilo puno djece u neboderu. Kad su došle izbjeglice, ne znam ni ja odakle, došlo je i dosta djece sa kojima smo se mogli igrati. Moj stan je uvijek bio pun djece. Sjećam se jedne noći da su roditelji otišli kod komšija, a kod nas je bilo struje i neko od djece je stalno palio i gasio svjetlo tako da je policija došla jer su mislili da su to signali za napad. Inače smo se igrali svega ali najčešće ta-ta. Ovi stvarno ginu vani, a mi se igramo rata. Dok su se druga djeca van Sarajeva furala na Roberta Baggia ili Michaela Jordana moj heroj je bio Juka Prazina po kojem sam i dobio nadimak jer sam imao akreditaciju sa njegovim imenom.“
Edin Memić 1993. godina
Sok u prahu, kreker, Tabasco sos, Chicken a la King ili eventualno nešto drugo, instant kafa, šećer, kikiriki puter, mini toalet papir, šibice, dvije žvake i neke dodatne sitnice. Svako dijete u opkoljenom Sarajevu napamet je na osnovu broja znalo sastav lunch paketa. A ukoliko ste imali para mogli ste popiti i coca-colu.
„Sjećam se prodavnica Del monte kod taxi štanda. Mislim da je to ’93 ili ’94 pošto smi kao djeca iz komšiluka tako ulazili u prodavnice da razgledamo šta ima. Bar očima da pojedemo nešto ili popijemo. U toj prodavnici sam zapazio ukupno 10 artikala i na gornjoj polici bile su tri kole u limenci. Nekad poslije toga mi je došao tetak i dao mi je 10 maraka. Ja sam odmah sletio do te prodavnice i kupio tu jednu limenku za 10 km, a sjećam se da je godinu dana ranije koštala 50 maraka. Mislim da je to najbolja cola koju sam popio u životu.“
Psihološka analiza posljedica ratnih trauma, nedostatka hrane, vode i djetinstva u kojima su slike masakriranih tijela normalna stvar, na djeci iz opkoljenog Sarajeva nikada nije urađena niti je moguće uraditi.
„Umjesto da se bojim Freddy Kruegera mene je bilo strah metaka, VBR-ova i granata. Volilo bih da nam se taj rat nikad nije desio. Da nismo morali plakati zbog malo šećera ili da mi vrh u životu bude coca-cola u limenci. Mislim da nije bilo rata da bih živio u Sarajevu u kojem svaki drugi čovjek nije potencijalna bomba koja treba da eksplodira. Nažalost, to se prenijelo i na generacije koje su rođene nakon rata. Dok se svijet trenirao i lagano ulazio u ovaj brzi tempo života, ljudi kod nas kao i u periodu rata preživljavaju. To ti je isto kao da ležiš u muriji 10 godina i onda izađeš, pa ne znaš ni žvake kupiti. E, tako je i nama bilo za vrijeme rata, a tako nam je i danas.“
U novinskim rubrikama „Na današnji dan“ kraj datuma 29. februar 1996. godine pisat će da je tog dana prije tačno dvadeset godina zvanično prestala blokada Sarajeva koja je trajala tačno 1425 dana.
Tekst prvobitno objavljen 29. 2. 2016.
